Od petka do petka: Fajko Kadrić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 2. do 8. januara 2026. godine za čitatelje portala Preporod.info piše književnik Fajko Kadrić.

Petak, 2. januar 2026.

Odjužilo, temperatura četiri stepena, juče ujutro je bilo šest, prekjuče osam ispod nule. 

Nije mi neobično. Dnevnik pišem godinama i svakodnevno. Prvi put pišem sa punom sviješću da će biti publikovan, za dosadašnja pisanja svog čitatelja sam zaticao među svojim potomcima i dobrom ledinom na svom mezaru. I ovaj ću pisati za njih.

Probudio me san od kojeg se sjećam bestrzajnog topa, kojeg inače nikad nisam rukom dotaknuo, ali sam sinoć znao sve o njemu i gurao ga na položaj pred agresorske tenkove. Ne pitajte se kako sam o njemu sve znao i gdje se ta bitka odvijala. Neka znanja je bolje ne znati. Posljednje dvije godine sanjam rat. Razlog je što permanentno i živim u njemu pišući roman o pet dana borbe za Srebrenicu i šest dana proboja do Tuzle. Jedva sam čekao da ga završim i prestanem sanjati ratove. Završio sam sa pisanjem, ali nisam sa tehničkim radovima na knjizi. Trenutno je na lekturi i intenzivno sam u tekstu, jer me lektorica svako malo strese nekim detaljem.

Moji unuci imaju temperaturu, Ahmedu je peti dan borbe u kojoj, srećom pobjeđuje, Maliku treći. Opasan neki virus.

Nakon jacije, po običaju izašao sam u dvokilometarsku šetnju, vjetar je južni smjer zamijenio sjevernim. Još poneki zakašnjeli novogodišnji topdžija troši zaostale resurse i prepada nas koji smo najbolji dio života odratovali i stresemo se i kad vjetar prozor zahlupi.

Subota, 3. januar 2026.

Nakon sabaha, slaba kiša prijeđe u stidljiv snijeg. U početku, kristali bjehu loptice veličine boba, ubrzo ih zamijeni težak krpenjaš koji brzo osvoji zemlju i za manje od sahata obijeli sve. Volim snijeg, ostalo mi od djetinjstva, ima u njemu nešto nevino i od svečarske atmosfere. Otišao sam u apoteku, bolje da sam na svako drugo mjesto, i podigao mjesečno sljedovanje, a imao sam strah da ih zbog praznika i vikenda za njim neću dobiti do ponedjeljka. Još od jučer sam u deficitu i hodanju po doktorima i apotekama, nov sam kolač.

Govorio sam supruzi, koja me odavno nagovarala kako trebam otići doktorima da mi sve pregledaju, kako njima i advokatima nikad niko nije došao na vrijeme i ko im jednom ode s te se blagodati ne skida. Pred apotekom udarim na ratnog jarana, kategorija „ratni“ je najstalnija kategorija, rok joj tek smrću istekne, i odemo na kahvu. Na stolovima reklamne kese s lijekovima, između njih kahve. Ja sam i cigare bacio, tako da u kafani, osim ruku ništa iz džepova ne vadim na sto. Temperatura na termometru pokazuje dva stepena, osjećaj zbog vjetra je da je dosta hladnije. S lekturom smo zapeli na riječi „hripa“ koja ne postoji ni u jednom zvaničnom rječniku, a u mom jeziku je otkako sam progovorio i znači kamen koji nije nizašta, kamenčina za uskraj u gromilu.

Nedjelja, 4. januar 2026.

Sa sabahom poče i snijeg, brzo osvoji. Pred akšam sam lopatao i mjerio ga svakom mjerom, visok četrdesetak centimetara, vlažan i težak. Temperatura je jedan stepen ispod nule. Dobio sam tekst od lektorice - ćorav bi najviše volio da vidi - čitam se i radujem što ne nalazim greške. Djeca i dalje imaju temperaturu i kašlju. Nedjelja je tuhafli dan i kad sunce sija.

Ponedjeljak, 5. januar 2026.

Bila penzija, na bankomatu sam je podigao cijelu i dobar dio ostavili u Bingu. To nam je ritual, naš dan u mjesecu, počastimo se potrepštinama za kuću, narednih dana platimo račune i šućuramo do sljedeće. Jutros ne pada snijeg, temperatura je stepen ispod nule. Sinoć je, u neka doba nestalo struje i bili smo bez nje do poslijepodne.

Jutros nakon kahve išao u šetnju do izvora na kojem svaki dan naspem bocu od tri litra. Svaki dan to radim, nekad i nekoliko puta. Jedna je od brojnih hajr - česmi pored puteva u mojoj blizini, ali jedina koja se ne mijenja, ljeti i zimi. Dovesti vodu na put je jedan od naših dobrih običaja. Pred akšam poče slaba kiša, ako smrzne bit će klizavo.  

Utorak, 6. januar 2026.

Od jutra radim na provjeri teksta nakon lekture. Kad završim sa pisanjem i tekst uđe u proces priprema za štampu, nameće mi se misao da sam lakše napisao roman nego ga proveo kroz lekturu, uredništvo i prijelom, jer ga nakon svakog zahvata moram pažljivo pročitati, kod prijeloma i nekoliko puta. Taj proces me smori. Paralelno kao kradom grickam tekst mog romana, posljednja provjera na svaku manjkavost prije tehničke pripreme za štampu. Red je da nešto i o njemu kažem, čitatelji su već pomislili da ga izmišljam, a ne dotjerujem prije pojavljivanja u javnosti. Ni za ime mu se još nisam odlučio. Divim se piscima koji napišu naslov djela i krenu u rad, kao da djetetu daju ime prije začetka. Kako znaju da će se roditi, šta će se roditi i da će mu ime upisati?

Na samom početku ovog dnevnika, uzgred sam spomenuo da roman tretira šest dana borbe za odbranu Srebrenice i pet dana proboja nakon njenog pada. Glavni lik romana, unutrašnji pripovjedač kroz kojeg pričam priču je stvarna ličnost, kao i svi ostali likovi, nosilac je priznanja Zlatni ljiljan, višestruko ranjavan i stopostotni invalid, čovjek koji je probio sve srpske zasjede od Srebrenice do Nezuka. Namjera mi je naslovom izbjeći svaku direktnu vezu sa Srebrenicom i genocidom zbog prečeste upotrebe tih termina i straha od upadanja u patetiku. Sam roman govori i o tome, ali u primordijalnom planu priča ličnu junaka za koju smatram da je jedna od najtragičnijih. Vi ćete se u to uvjeriti čitanjem, a naslov kakav god bude, već s ramazanom knjiga će biti objavljena.

Između svega ovog zove me prijatelj da se nađemo na kahvi. Problem je pronaći slobodan parking, pa sam mu predložio Bingo. Trotoari su zakrčeni snijegom zgrnutim s kolovoza, pješaci se kreću kolovoznim trakama. Malo snijega nas zablokiralo. Slab je čovjek i sve njegovo, samo živimo u iluziji.

Srijeda, 7. januar 2026.

Sinoć palo dva do tri centimetra novog snijega, suh i lahak. Temperatura je minus četiri stepena, zrak miran i osjećaj je da je toplije. Jurišam oko institucija, rješavam birokratske zavrzlame za svoje unuke. Najbolje se svojom kožom osjeća, naše su institucije blokirane polovično implementiranim regulativama. Potroših dan, na meni se istrese svako od šalterske radnice CIPS-a koja štiti zakon o ličnim podacima i ne dozvoljava mi da neki "pba", od mojih unuka koji sa mnom žive, prenesem od nje do sljedeće institucije, a između njih dvjesta metara, do onih koji ne vole stati u red. Ili, da biste dobili papir da možete neki važan papir prenijeti od sto metara do nekoliko kilometara treba vam torba papira i jako puno vremena da ih "izganjate".

Sve nam je sa svrhom da oteža, a ne olakša. Razumijem i to, put do pakla popločan je dobrim namjerama, ništa od ovog ne bi trebalo da su ljudi pošteni i bogobojazni. Kad pošten čovjek udari na ove prepreke, s uma mu ne silazi odustajanje, nepošten će i u njima pronaći rupu kroz koju će provući svoje interese.

Četvrtak, 8. januar 2026.

Četiri stepena ispod nule. Sinoć je promahivao slab snijeg, jutros vidim nije slab, napadao je desetak centimetara. Nakon sabaha očistio sam put i Ahmeda smo vodili doktoru. Deseti dan bori se sa temperaturom, njegov brat se oteo nakon sedam dana i dosta blažom kliničkom slikom. Magistralna cesta bijela i mehka, vozila klize bez šuma.

Popodne sam išao u Tuzlu, iskoristio sam priliku da s prijateljem popijem kahvu. Kući sam se vratio oko ikindije, vanjska temperatura je ispod nule od minus jedan do minus četiri, ovisno je li osunčano ili japadno mjesto. U povratku me nazvaše iz Sarajeva, neko ko se predstavi kao dio ekipe J. Žbanić i moli me da pogledam i uredim dijaloge u scenariju za njen novi film.

(Preporod.info)