Pismo generalu Prkačinu: ironija, cinizam i Bosna

Piše: Mustafa-ef. Cerić

Poštovani generale Ante Prkačin,

Upratio sam vaš komentar na portalu KLIKER Podcast o mom govoru u Zagrebu. Stoga vam, evo, šaljem moj govor, odnosno odgovor iz Sarajeva na vašu (ne)inteligentnu ironiju i vaš (ne)inteligentni cinizam.

Odmah da vam kažem:
Volio bih biti samo jedan dan Hrvat u Bosni i Hercegovini – kratka vježba iz povijesne ironije.

Moram priznati, generale Prkačin, da ste me zatekli. Ne toliko onim što ste rekli, koliko onim što ste – gotovo nehotično – priznali. Nije mala stvar kada neko u jednoj rečenici sažme pet stoljeća povijesti, a da pritom ne primijeti kako je sam sebi oduzeo argument.

Vaša tvrdnja da je Hrvatima bilo bolje za vrijeme sultana Mehmeda Fatiha Osvajača nego danas u Bosni i Hercegovini ne govori ništa loše o Osmanlijama, ali govori mnogo o vašem današnjem nerazumijevanju Bosne. Ako je, naime, jedan osmanski sultan u 15. stoljeću bio pravedniji prema Hrvatima nego savremena evropska politika u 21. stoljeću, onda problem očito nije u Bosni, niti u Bošnjacima, nego u političkoj kulturi koja stalno traži prava, a rijetko prihvata odgovornost.

Moram vam priznati nešto sasvim lično: danas bih iskreno volio biti samo jedan dan Hrvat u Bosni i Hercegovini. Ne zbog identiteta – jer identitet se ne posuđuje – nego zbog iskustva. Volio bih, makar simbolično, osjetiti kako izgleda ta famozna “ugroženost” iz pozicije stvarnih prednosti: od dugotrajne kontrole ključnih državnih resora poput finansija i pravde, do privilegije dvojnog državljanstva, koje se u Bosni doživljava kao luksuz, a drugdje kao pravo koje se podrazumijeva na temelju “Blut und Boden” (“krvi i tla”). No, ta politička logika poražena je u posljednjem epohalnom i svjetskom ratu. Bio sam vjerovao da se više nikada neće obnoviti. Očito, slušajući vas, generale Prkačin, prevario sam se.

Zato vas, bratski i bez gorčine, molim – vas i vama slične u Hrvatskoj – da ne glumite lažnu žrtvu pred narodom koji je stvarno preživio genocid i udruženi zločinački poduhvat. Bosna i Hercegovina nije bila agresor ni na Hrvatsku ni na Srbiju. Bilo je obrnuto. Povijest je po tom pitanju jasna i neumoljiva, bez obzira na to koliko se danas pokušava govoriti glasnije od činjenica.

Iskreno sam vjerovao da ste inteligentan čovjek. Danas vidim da sam precijenio vašu vjeru u vlastitu ironiju. A to me ne brine zbog vas lično. Brine me zbog šire slike – jer takva logika, lišena samokritike, opasno podsjeća na obrasce ruskog i srpskog političkog cinizma, u kojima je uvijek neko drugi kriv što Bosna još postoji.

Ironija bez inteligencije postaje buka.
Cinizam bez morala postaje prazna gesta.

Na kraju, osjećam potrebu iznova zahvaliti ministru Radmanu na pozivu u Zagreb, u dobroj volji, i na prilici da kažem ono što moj narod misli. Govoriti istinu mirno, bez prijetnji i ucjena, nije prazna priča. To je bosanska tradicija – starija i od Mehmeda Fatiha i od naših današnjih ironičnih i ciničnih političkih nesporazuma.

Bosna ne uzurpira tuđa prava.

Bosna traži da se prestane lagati o njenim legitimnim i legalnim pravima na slobodu mišljenja i govora te na slobodu od straha i siromaštva.

A to, generale Prkačin, nije poziv u rat – nego poziv u razboritost. To je poziv na ljubav o kojoj se ovih dana govori u crkvama, jezikom, nadam se, ali i srcem.

Merry Christmas, generale Prkačin – ne s ironijom niti s cinizmom, već iz toplog bosanskog poštivanja svačijeg prava na vjeru i naciju, na jednoj zemlji s dvije nezavisne i suverene države – Bosnom i Hrvatskom.

(Preporod.info)