Lijekovi za smirenje: da ili ne

U vremenu ubrzanog života, stalnog pritiska i hroničnog stresa, “tablete za smirenje” postale su dio svakodnevnog govora, često shvaćene kao brzo i bezazleno rješenje. Međutim, iza tog naziva krije se čitav spektar ozbiljnih psihotropnih lijekova čija je upotreba strogo regulisana, a dugotrajno korištenje nosi značajne rizike. O ovoj temi razgovarano je s dr. Vedranom Beširevićem iz Zavoda za medicinu rada Kantona Sarajevo, koji je nedavno bio i uvodničar na panel-diskusiji “Lijekovi za smirenje u svjetlu savremene psihijatrije i islamskih propisa”, održanoj u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

Šta se podrazumijeva pod “tabletama za smirenje”

Pojam “tablete za smirenje” u javnosti se često koristi površno, dok struka pod tim terminom podrazumijeva ozbiljne psihotropne lijekove koji zahtijevaju pažljiv medicinski nadzor. Dr. Beširević pojašnjava da se najčešće radi o anksioliticima i sedativima, lijekovima koji smanjuju napetost, anksioznost i psihičku uznemirenost te se koriste kod simptoma poput unutrašnje napetosti, nervoze, paničnih napada i nesanice.

– Kada ljudi kažu “tablete za smirenje”, obično misle na nešto bezopasno i svakodnevno, dok struka govori o lijekovima koji imaju jasno definisanu indikaciju, dozu i vremensko ograničenje upotrebe – ističe dr. Beširević.

Govoreći o vrstama ovih lijekova, naveo je nekoliko osnovnih grupa. Prvu čine benzodiazepini, najpoznatiji i najčešće propisivani lijekovi poput diazepama, alprazolama, bromazepama, lorazepama i klonazepama, koji djeluju brzo, ali nose visok rizik od stvaranja tolerancije i ovisnosti. Zatim slijede ne-benzodiazepinski sedativi i hipnotici koji se uglavnom koriste kod nesanice, antihistaminici sa sedativnim učinkom te bezreceptni preparati i dodaci prehrani, čija je efikasnost često ograničena i nedovoljno naučno potvrđena.

– U medicini ne postoji stanje koje zahtijeva kontinuirano uzimanje benzodiazepina duže od četiri sedmice – naglašava dr. Beširević.

Normalizacija pogrešne prakse

Poseban problem predstavlja društvena percepcija ovih lijekova. Prema riječima sagovornika, mnogi ih doživljavaju kao nešto normalno i svakodnevno, čak poželjno imati “pri ruci”.

– Došao sam do zaključka da većina ljudi tablete za smirenje vidi kao nešto bezopasno, nešto što služi da “preguramo dan”. To je sa stručnog stanovišta pogrešno. Ako se često osjećamo napeto, tjeskobno ili neraspoloženo, ispravan put je traženje pomoći unutar zdravstvenog sistema – upozorava dr. Beširević.

Psihijatar, a ne psiholog

Govoreći o prvom koraku u liječenju psihičkih tegoba, dr. Beširević naglašava da bi to trebao biti psihijatar, jer je riječ o ljekaru koji može procijeniti stanje i odrediti adekvatan oblik liječenja.

– Liječenje ne mora nužno značiti lijekove. Može biti farmakoterapija, psihoterapija ili njihova kombinacija. Ono što je važno naglasiti jeste da samoinicijativno uzimanje lijekova za smirenje vodi u praksu koja je i medicinski i vjerski neprihvatljiva – ističe on.

Zašto ne duže od četiri sedmice

Jedno od ključnih pitanja jeste kako kratkotrajna terapija često preraste u dugotrajnu naviku.

– Lijekovi za smirenje poput benzodiazepina nikada nisu nužni za dugotrajno liječenje. Zbog velikog potencijala stvaranja tolerancije i ovisnosti mogu se svrstati u jednu vrstu droga – pojašnjava dr. Beširević.

U praksi se ovi lijekovi često koriste kao pomoćna terapija u početnim fazama liječenja, dok osnovni lijek, poput antidepresiva, ne počne djelovati. Problem nastaje kada pacijenti zanemare preporuke i ostanu samo na sedativima zbog njihovog “instant” efekta.

“Dobar, loš, zao”

Dr. Beširević benzodiazepine poredi s poznatom metaforom “dobar, loš, zao”, naglašavajući da su korisni isključivo kada se koriste po preporuci ljekara, a opasni kada se uzimaju na svoju ruku.

– Njihovo djelovanje vrlo je slično djelovanju alkohola. Smanjuju sposobnost jasnog razmišljanja i koncentracije, pa i na namazu. Razlika je u tome što je, kada ih propiše ljekar uz jasan plan i kontrolu, riječ o liječenju. Bez toga, riječ je o supstanci koja pomućuje razum – upozorava on.

Važno pitanje za svakoga

Na pitanje da li je samoinicijativno uzimanje lijeka rješenje za anksioznost, dr. Beširević podsjeća na islamsko načelo odgovornosti.

– Veži kamilu, pa se osloni na Allaha, dž. š. To znači da prvo učinimo ono što je do nas. Psihijatar može i treba biti dio naše šure, našeg savjetodavnog kruga – naglašava on.

Posebno upozorava na rizike naglog prekida dugotrajne terapije, koji mogu dovesti do ozbiljnih psihičkih i fizičkih simptoma odvikavanja.

Granica između pomoći i zloupotrebe

Lijekovi za smirenje nalaze se na osjetljivoj granici između korisne medicinske intervencije i potencijalne zloupotrebe. Poruka stručnjaka je jasna: samoinicijativno uzimanje sedativa nije rješenje, a traženje stručne pomoći ne bi smjelo biti izvor stida ili stigme.

– Ako imamo problem, potražimo pomoć. Ne stigmatizirajmo ni sebe ni druge – poručuje dr. Beširević.

Odlazak psihijatru i islam

S islamskog aspekta, traženje stručne pomoći u određenim situacijama nije samo dozvoljeno, nego i obaveza. O tome govori dr. Almir Fatić s Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, naglašavajući da se vjera i medicina ne isključuju.

– Vjernicima je naređeno da se liječe odgovarajućim lijekovima, jer za svaku bolest postoji lijek. U onome što je zabranjeno nema lijeka – podsjeća dr. Fatić, citirajući relevantne hadise i mišljenja islamskih učenjaka.

Na kraju, podaci o potrošnji benzodiazepina dodatno upozoravaju na razmjere problema. Tokom 2022. i 2023. godine na ove lijekove potrošeno je oko 2,9 miliona KM, uz približno 1,25 miliona kutija, što jasno pokazuje koliko je tema lijekova za smirenje društveno i zdravstveno relevantna.

(E.S./IIN Preporod)