Raseljeni stanovnici Gaze suočavaju se s olujnom katastrofom gotovo bez ičega

U velikim kampovima za raseljene osobe u Gazi, redovi i redovi improviziranih šatora prekrivaju ruševine, prazna zemljišta i ostatke sravnjenih naselja.

S olujom Byron koja se spušta na enklavu, osjećaj terora obuzeo je stanovništvo koje je već iscrpljeno od dvije godine izraelskog genocidnog rata s njegovim neumoljivim bombardiranjem, glađu i haosom, piše Al Jazeera.

Za milion i po Palestinaca koji žive pod plastičnim plahtama i poderanim ceradama, oluja znači nešto više od samo lošeg vremena. To je još jedna opasnost nagomilana povrh trenutne borbe za preživljavanje.

Meteorolozi već nekoliko dana upozoravaju da bi obilne kiše i jaki vjetrovi mogli pogoditi Pojas danas, sutra i tokom vikenda, riskirajući poplave i značajnu štetu od vjetra.

Ono što je sigurno je da se Gaza ne suočava sa ovom olujom sa spremnom infrastrukturom, opskrbljenim skloništima ili funkcionalnim sistemima odvodnje.

Nevrijeme Palestinci dočekuju u šatorima poduprtim komadima starog metala, stazama koje postaju blatne rijeke nakon samo jedne noći kiše i porodicama koje nemaju šta zaštititi.

U kampovima u Gazi, prizori ranjivosti su posvuda. Većina šatora izgrađena je od cerada za pomoć, komada plastike spašenih iz ruševina i deka vezanih za reciklirane drvene stubove.

Mnogi vidljivo klonu u sredini; drugi su neadekvatno postavljeni, toliko da se tresu i snažno lepršaju pod najmanjim povjetarcem.

– Kad počne vjetar, svi držimo stubove kako bismo spriječili pad šatora – rekao je Hani Ziara, otac koji se sklonio u zapadnom Gazi nakon što mu je kuća uništena prije nekoliko mjeseci.

Njegov šator je sinoć bio poplavljen u jakoj kiši, a njegova djeca morala su ostati vani na hladnoći. Hani se bolno pita šta još može učiniti da zaštiti svoju djecu od kiše i jakog vjetra.

U mnogim kampovima tlo je već bilo mekano od prethodnih kiša. Mokri pijesak i blato lijepe se za cipele, deke i lonce dok se ljudi kreću.

Rovovi koje su volonteri iskopali kako bi preusmjerili vodu često se urušavaju u roku od nekoliko sati.

Bez mjesta za odlazak, porodice koje žive u nizinama pripremaju se za najgore: da će poplavne vode biti potisnute direktno u njihove šatore.

Opskrba hranom, skladištenje čiste vode i osiguranje skloništa najosnovniji su koraci kada se ljudi pripremaju za oluju, ali to se smatra luksuzom za raseljene u Gazi.

Većina porodica prima oskudne količine vode, ponekad danima nemaju dovoljno za kuhanje ili pranje.

Zalihe hrane su podjednako opterećene, a, iako neredovna distribucija pomoći osigurava osnovne stvari poput riže ili konzerviranog graha, količine rijetko traju duže od nekoliko dana.

Priprema za oluju kuhanjem unaprijed, prikupljanjem suhe robe ili skladištenjem goriva jednostavno nije moguća.

Mervit je majka petero djece raseljena u blizini luke Gaze.

– Nismo mogli spavati sinoć. Naš šator je bio poplavljen kišnicom. Sve što smo imali isprala je voda. Želimo se pripremiti, ali kako – upitala je Mervit.

Kazala je jedva imaju dovoljno hrane za večeras.

– Ne možemo spasiti ono što nemamo – dodala je.

Unatoč siromaštvu, solidarnost je postala najjača strategija preživljavanja u Gazi. Komšije, s onim što imaju, pomažu u osiguravanju šatora. Mladići prolaze kroz ruševine i traže metalne i drvene ostatke koji mogu poslužiti kao privremeni oslonci.

Žene organizuju zajedničko kuhanje kako bi se, kad god je moguće, topli obroci dijelili porodicama u potrebi, posebno onima s malom djecom ili starijim članovima.

Ove neformalne mreže postaju još aktivnije što se oluja više približava. Volonteri prolaze od šatora do šatora, pomažući porodicama da podignu ležajeve od tla, zakrpe rupe na krovovima plastičnim folijama i iskopaju drenažne kanale. Grupe ljudi pokušavaju premjestiti one koji su u posebno izloženim područjima na sigurnija mjesta, dijeleći informacije gdje je manje opasno.

Izvan fizičke opasnosti, psihološki teret je dubok. Nakon mjeseci raseljavanja, gubitaka i oskudice, još jedna kriza, ovaj put ne rat, nego priroda, čini se nepodnošljivom.

– Naši šatori su uništeni. Iscrpljeni smo – rekao je Wissam Naser i dodao da nemaju više sange, jer svaki dan je novi strah: glad, hladnoća, bolest, sada i oluja.

Mnogi opisuju osjećaj kao da su zarobljeni između neba i zemlje, izloženi s obje strane i nemoćni da zaštite svoje porodice.

Dok se oblaci gomilaju iznad obale Gaze, porodice se pripremaju da podnesu udar. Neki opterećuju zidove šatora kamenjem i vrećama pijeska. Drugi guraju dječija ćebad u najzauhliji ugao, nadajući se da će krov izdržati. Većina nema plan. Samo čekaju.

Oluja neće biti samo još jedna teška noć za raseljene u Gazi. Biće to dodatni podsjetnik na to koliko je život postao lomljiv, kako opstanak zavisi ne od pripremljenosti, već od izdržljivosti.

Čekaju jer nemaju alternativu. Pripremaju se s onim malo što imaju. Mole se da će ovog puta vjetrovi biti milostivi.

(Preporod.info)