Od petka do petka: Remzija Pitić, muftija goraždanski

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 17. do 23. oktobra 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše Remzija Pitić, muftija goraždanski.

Petak, 17. oktobra 2025.

Jutarnji radni sastanak sa saradnicima počinjem informacijom o posjeti gradilištu džamije u Milatkovićima, Medžlis Islamske zajednice Čajniče. To je još jedna u nizu Božijih kuća u kojima su tokom Drugog svjetskog rata spaljene džematlije i izgorjele zajedno sa svojom džamijom. Radilo se o službenoj politici Vojske u otadžbini. Džamiju i njene džematlije su spalile regularne jedinice vojske Kraljevine Jugoslavije.

Četnici su tada bili samo jedan njen dio. Istovremeno, to je još jedna Božija kuća koju nakon osamdeset i koju godinu ponovo podižemo, podižući tako sebe. Ovu džamiju, nakon 84 godine, ponovo izgrađuje porodica rahmetli Salke Pašića. Njegov sin Rijad svoje vrijeme, energiju i novce u najvećoj mjeri u posljednje dvije godine troši na izgradnju sebe tako što gradi Pašića džamiju u Milatkovićima, na tromeđi Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije.

Drugi dio sastanka posvetili smo posljednjim pripremama za sutrašnji program koji smo nazvali Kako mi je lijepo u mektebu. Ovim tradicionalnim druženjem polaznika mekteba radimo na afirmaciji naše najvažnije djelatnosti. Moji saradnici Refik-efendija Čaušević i Amela Mujagić su s glavnim imamima i imamima Medžlisa Islamske zajednice pripremili sve kako bi i ovaj programski sadržaj bio na nivou koji naša djeca zaslužuju.

Po završetku sastanka, zajedno sa suprugom Hajrijom, zaputio sam se u svoje rodno Nevesinje. Taj dan je u džamiji Sultana Bajazida II, sagrađenoj 1501. godine, nakon džuma-namaza upriličena podsjetnica/tezkiretnama našem imamu Halil-efendiji Tucoviću. Rahmetli Halil i moj rahmetli babo Omer su blisko prijateljevali tokom svojih borbi u neprijateljskom okruženju. Ne bih se dobro osjećao da nisam prisustvovao ovom skupu. I doktor Seid i hafiz Emin, sinovi rahmetli Halil-efendije, nastavljaju s nama prijateljstvo naših roditelja.

Subota, 18. oktobra 2025.

Amela me već ranim jutrom informira o početku programa Kako mi je dobro u mektebu. Ponosan sam na svoje saradnike koji svoje poslove i obaveze rade svojski, dušom. Ima tu još uvijek poneka dionica „samo da se odradi“, ali Refik-efendija i Amela su saradnici za ova vremena. Uvijek prisustvujem ovom dragom programu, ali se ove godine podudarilo da je to  jedini termin kada sam mogao s našom malom ekipom, s bratom, snahom i Halimom obilježiti godišnjicu preseljenja na ahiret mog rahmetli babe hadži Omera Pitića.

Uvijek i iznova me ove godišnjice žuljaju stalnom dilemom jesmo li učinili dovoljno za svoje roditelje. Moja generacija već pripada onim generacijama koju su rano, sa svojih petnaestak godina, napustile dom i roditelje, uglavnom radi školovanja. Naši kasniji dolasci su bili kratkotrajni i uvijek u nekoj žurbi. Ostali smo željni babe i majke. A tek oni nas.

Nismo baš bili neposlušni. Barem ja tako mislim. Ionako, za zahvalnost roditeljima ovaj život je prekratak. Moj gazija, hadži Omer, je bio drug i nama – svojoj vlastitoj djeci. I volio je ljude. Tu njegovu dimenziju nisam tako jasno vidio dok se nismo intenzivno družili pred naš privremeni rastanak. Nije dugo bolovao i nije se žalio.

Nedjelja, 19. oktobra 2025.

Spremam se za put prema Foči. Trebat će malo više od dva i po sata vožnje vrlo zahtjevnim putem. Na današnji dan, prije 22 godine, dvije plemenite duše vratile su se svome Gospodaru. Duša Alije Izetbegovića i rahmetli Hivzije Hasandedića. Obojica posvećeni misiji koja im je data i koju su prepoznali. Neumorni istraživač Hivzija Hasandedić ostat će nezaobilazan svim budućim istraživačima naše baštine diljem Hercegovine. Alija Izeetbegović bit će u našoj kolektivnoj svijesti potvrda borbe za ljudsko dostojanstvo i slobodu, za državu ljudi koji u različitostima mogu pronaći prednost, za slobodu. Vozeći učim Ja-sin Hivziji, pa Aliji. I nekako mi put brzo prođe.

U Aladži klanjamo podne-namaz, a potom učimo Ja-sin i kelimei-tevhid našem učitelju, predsjedniku, borcu, gaziji Aliji Izetbegoviću. Tradicionalno, na području Muftijstva goraždanskog  Odjel za brak i porodicu uči hatmu, a hatmensku dovu pred dušu Gazi Alije Izetbegovića poklonimo u svim džamijama prije džuma-namaza. Kelimei-tevhid učimo na dan njegovog povratka, svake godine u drugom medžlisu. Molim Boga da ovoj dvojici naših velikana bude milostiv, da ih proživi s dobrima, olakša im polaganje računa i uvede ih u džennete Svoje.

Ponedjeljak, 20. oktobra 2025.

Najbolju jutarnju kahvu u Goraždu odnedavno popijemo vani. Nema nam već neko vrijeme Harisa. On je, ipak, najbolje pravi. Želimo mu brzo ozdravljenje i brz povratak. Iako sam Refik-efendiji dao slobodan dan, on se pojavio na poslu. Bio je u obavezama i subotu i nedjelju, već sutra mu valja put Banje Luke, na radni sastanak koji organizira Uprava za obrazovanje i nauku Rijaseta Islamske zajednice.

Kratko mi referiše o subotnjim aktivnostima i poboljšanjima u organizaciji programa Kako mi je lijepo u mektebu. Zahvaljujem i njemu i glavnim imamima, ali i svim dječacima i djevojčicama, medicinskim radnicima i drugim učesnicima. Oko pet stotina ljudi u Gradu heroju učestvovalo je u realizaciji ovog programa i natjecanjima unutar njega. Zaključujemo da je vrijedno svakoga truda ovo nastaviti i da valja unaprijediti one dionice projekta koje još nisu dovedene do perfekcije.

Počeli smo pripreme za izradu plana rada i budžeta, ako se to kod nas u Muftijstvu uopće može tako zvati, za 2026. godinu. Valja nam podsjetiti kolege u medžlisima na termine i zaduženjau vezi s obavezama proizašlim iz naših akata koji preciziraju ovu oblast. Navečer, u rezidenciji muftije goraždanskog stavljam pred sebe materijale za sljedeću sjednicu Vijeća muftija. A, onda se vraćam Tahi Abdurrahmanu. Njegov Duh modernizma je oktobarska literatura u mojim rukama. Nabavio sam još šest njegovih djela u prijevodu na turski jezik. Taha Abdurrahman je među najvećim živim misliocima u svijetu. Potajno se nadam da bi ga neko mogao početi prevoditi na bosanski jezik. Vrijedi svakoga truda.

Utorak, 21. oktobra 2025.

Zovem Ramiza da dogovorimo pokrivanje tekije u Foči. Njegovi su ljudi uradili kosu ploču na koju valja postaviti crijep. Tekija je nulta tačka naše islamske tradicije, ako govorimo o njenom osmanlijskom rukavcu. Ona, naravno, nije jedina ali jeste naša najsnažnija tradicija. Postoje i drugi rukavci te tradicije, mediteranski, pa i onaj kakvakski prije Osmalija. A s tekijom u Foči su počela naša stoljeća življenja vedroga islama. Ovaj objekat je bio renoviran i otvoren neposredno pred agresiju na našu zemlju. Tokom agresije je potpuno uništen, kao i sve drugo što bijaše naše u ovom nekad divnom gradu. Gradu na dvije rijeke od kojih ne znaš koja je ljepša. I gradu kojim dominira zlo već više od dva stoljeća. Gradu u kojem moj Miralem-efendija, glavni imam, brani i čuva naše dostojanstvo i žeravicu naše divne tradicije.

Počeli smo ponovnu izgradnju tekije prije nešto više od tri godine. Završili smo dvije trećine grubih radova. Ako bismo je pokrili ovih dana, bilo bi to ispunjenje plana za ovu godinu. S mojim velikim ahbabom Sejom Čengićem dogovaramo obilazak još jednog važnog lokaliteta na prostoru Foče.

Pripremamo plan s Media centrom za snimanje ramazanskog programa na njihov zahtjev. Ne ide nam sve kako smo zamislili iz objektivnih razloga, ali smo naučili da stvari ne nazivamo problemom, već izazovom koji treba riješiti.

Obavještavaju me da su se ponovo pojavili problemi u vezi s gradnjom tunela Hranjen. Tužan sam. Toliko smo se borili i toliko je važno da se to završi, da bi svi, a naročito oni koji su porijeklom odavde, morali učiniti puno više da dobijemo konačno normalnu, modernu komunikacijsku vezu sa Sarajevom. Tužan sam jer ne vidim nikakav plan niti želju za postojanjem nekog plana u smislu izgradnje infrastrukture dostojne 21. stoljeća. Ne samo u ovom dijelu naše zemlje. Nadam se da će se, ipak, izvođač i svi drugi uključeni u ovaj projekat uozbiljiti i privesti ga kraju. Stati neće, u to sam siguran, ali previše traljavo ovo sve izgleda.

Srijeda, 22. oktobra 2025.

Već trideset godina vodim računa da ne izlazim iz kuće bez doručka. Ponekad mi u tome pomogne i Hajra, iako s moje strane nema tu obavezu. Valja ranije krenuti kako bi se na vrijeme stiglo na sjednicu Vijeća muftija. Ovo je period u kojem ceste prema Sarajevu znaju biti vrlo klizave i valja biti oprezan. Ipak, vozim muftiju goraždanskog. Uvijek planiram da imam barem pola sahata više vremena nego što treba za vožnju do Sarajeva. Put je put. I, evo, i jutros na Kovanju zastoj.

Sjednica Vijeća je, uvijek, više od same sjednice. Vidim se s kolegama i našim vrhovnim poglavarom – reisul-ulemom. Obiman je dnevni red i danas, ali dobra priprema olakšava tok i ubrzava završetak same sjednice.

Refik-efendiju i glavne imame medžlisa Goražde i Rudo šaljem u Sjeverin na obilježavanje stradanja naših ljudi koji su, ni krivi ni dužni, zločincima smetali takvi kakvi jesu. Ako ta veličanstvena rijeka Lim bude svjedočila na Sudnjem danu, mnogi će se loše provesti.

Poslije sjednice odlazim na dženazu Gazi Mustafi Durakoviću. Mustafa je moj rođak i komšija iz Kruševljani. Majka mu je od Aličića iz Kljuna. Bio je, kažu oni koji su ga bolje poznavali, vrlo dostojanstven, pravi gospodin. Ukopan je u Aleji veterana u Vlakovu. Njegov sin Jusuf i kćerka Amra mogu biti ponosni na svoga babu. Milost Božija i oprost neka ga prati.

Četvrtak, 23. oktobra 2025.

Izgleda da smo riješili problem u vezi s kotlovnicom. Direktor me obavještava da će moći pustiti grijanje korisnicima usluga u našem centru. Zamolio sam ga da se izvini ljudima i da im ne fakturiše grijanje za ovih nekoliko dana. Naša je obaveza da njima nije hladno. Tako piše i u ugovoru. Ponosan sam na činjenicu da smo u Goraždu, kao Islamska zajednica, u našim djelatnostima napravili šesnaest novih radnih mjesta. Naročito sam zahvalan dragome Bogu na mogućnosti da u naša dva objekta radimo s našim najmlađim u mektebu za predškolski uzrast.

Očekujem musafire iz Ankare i Istanbula. Prve informacije kazuju da će kasniti nekoliko sati. Ovaj put, stvarno, nije do nas. Našli su se s nekim prijateljima u Sarajevu. Profesori Fatih i Ramazan dolaze na naš poziv. Učestvovat će na panelu povodom 470 godina vakufname Mustafe-paše Sokolovića kojom je utemeljeno, osnovano Rudo. Obojica su eksperti za osmanlijske arhive, to golemo blago koje je, u najvećoj mjeri, pod debelim slojevima prašine. Očekujem da na naučnoj osnovi iz kandži prljave propagande počnemo izvlačiti Sokoloviće.

S njima je i predsjednik Medžlisa Rudo gosp. Remzija Islamagić i glavni imam Said-efendija Jonuz. Stigoše u popodnevnim satima. Krećemo na Presjeku. Već u prvim rečenicama koje smo razmijenili vidi se da su ljudi od struke, da im je potpuno jasno ono čime se bave. Ovo bi na više načina moglo biti korisno. Skidanje prašine s naše tradicije i koprena navučenih na naše oči bit će lakše uz podršku ovakvih stručnjaka.

Poselamili smo Turhan Emin-bega i njegove komšije na Prejseci. Kratko informiram goste o fenomenu Presjeke i njenoj važnosti te onome što smo uradili i planiramo još uraditi. U Turhan Emin-begovoj džamiji klanjamo ikindiju, a onda Gazi Hasanu Čengiću na selam. Po onom što mogu vidjeti, razvukli smo osmijeh zadovoljstva na licima naših musafira.

Brzo smo obavili ručak kod mog Ibre Brajlovića i zaputili se niz Drinu. Usput im dajem još neke informacije o džamiji Fetha na Cvilinu i Mufida Sokolovića u Goraždu. Ispratio sam ih za Rudo i Višegrad i sjeo za računar da završim ovu obavezu.

Vidimo se u 15.00 na Internacionalnom univezitetu u Sarajevu, na panelu o Sokolovićima i Rudom. Bit će to na poseban način jedna nova dimenzija skidanja koprena i odbacivanje lažnih, nametnih nam narativa, barem kada je o Sokolovićima riječ.

(Preporod.info)