Eugen Savojski je na današnji dan zapalio Sarajevo

Na današnji dan, 23. oktobra 1697. godine, habsburška vojska, predvođena princom Eugenom Savojskim, zapalila je Sarajevo.

Pred Sarajevo je vojska stigla 22. oktobra 1697. godine i, u pismu upućenom vlastima, Eugen Savojski je tražio da se grad preda. Pismo su odnijeli zastavnik i trubač.

On je u pismu kazao kako austrijski vojnici nisu došli "žrtvovati još ljudske krvi" te insistirao da mu iz Sarajeva pošalju izaslanika, jer će u protivnom on nastaviti svoj marš.

– Ova naša opomena učinjena je u dobroj namjeri, ali izjavljujemo, ako se ona ne uvaži i ako ostanete uporni, da će se naša dobrota izvrgnuti u strogost, pa ćemo sve uništiti mačem i vatrom. Nećemo poštedjeti ni dijete u majčinoj utrobi, jer je pripravljena i teška artiljerija – stoji u pismu Eugena Savojskog.

Savojski je u dnevniku rušilačkog pohoda na Sarajevo ovako opisao ono što se događalo tih dana:

23. oktobra rasporedio sam postrojbe na uzvisini koja dominira samim gradom. Odatle sam uputio pojedine odrede da poharaju grad. Turci su već bili sklonili najvrjednije stvari, ali su svejedno ostavili za sobom veliku količinu svakojake robe. Pred večer je grad planuo. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri. Pred večer je počeo grad gorjeti (naročito Tašlihan)…

Inače se nalazi na široku prostoru i potpuno je otvoren; ima 120 lijepih džamija. Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Naš jurišni odred, koji je progonio neprijatelja, vratio se s bogatim plijenom i mnogo žena i djece nakon što su pobili svu silu Turaka. Kršćani nam jatimice dolaze i mole za dopuštenje da se sklone u naš tabor sa svojim stvarima jer žele napustiti ovu zemlju i poći s nama. I ja se nadam da ću povesti sve kršćane iz ove zemlje i prebaciti ih preko Save… da je bilo priprave, moglo se cijelo kraljevstvo (Bosna) zaposjesti i držati…

Uz ovo treba napomenuti da nisu samo muslimani Sarajeva bili meta vojnih trupa Savojskog, već su to bili i mnogi pravoslavci i Jevreji.

U vezi s ovim dnevničkim zapisima Eugena Savojskog važno je istaći da se dugo u literaturi provlači broj od oko 40.000 katolika koji su se s njegovim trupama povukli iz Bosne i otišli preko Save. Novije analize osmanskih katastarskih popisa te procjena demografskih prilika u Bosanskom ejaletu tog vremena pokazuju da je navedeni broj izrazito preuveličan.

Pošto je nastupao zimski period, bez dovoljnih vojnih sredstava, svjestan opasnosti daljeg zadržavanja, Savojski je dan nakon spaljivanja grada naredio povlačenje. Pri povlačenju, u Maglaju ga izvještavaju o blizini grada i tvrđave Tešanj. Prema vojnoj procjeni habsburških generala, tešanjska tvrđava bila je pogodna za brzo osvajanje. Kada je s vojskom stigao pod Tešanj, pozvao je branitelje na predaju.

Odgovora nije dobio. Nakon silnih topovskih paljbi, tvrđava se uspješno odbranila, a Savojski se povukao bojeći se dužeg zadržavanja koje bi mu moglo ugroziti dotadašnje rezultate. Tako su Tešanj i njegova tvrđava bili jedino mjesto koje princ Savojski nije uspio osvojiti u ovom pohodu na Bosanski ejalet 1697. godine. Most na Savi kod Broda prešao je 5. novembra 1697. godine.

Iz navedenog perioda savremenici i svjedoci ostavili su nekolicinu podataka iz kojih bi se moglo, pomalo i apologetski, tragati za stvarnim uzrocima sudbine koja je zadesila Bosnu krajem 17. stoljeća.

Poznato je da se radilo o teškim vremenima. Prethodila su društvena previranja, a dugotrajni rat doveo je stanovništvo u stanje opće bijede. Ugledni učenjak Hasan Kaimija nije mogao ostati miran u Sarajevu. Sukob s nekim Sarajlijama 1682. godine otjerao ga je u Zvornik.

Kad je napuštao grad, klanjao je dva rekata i Bogu učio dovu. Nakon dove je kazao: “Za zemlju se umolismo, ali za drvo i kamen ne mogosmo.” Mnogi će tu rečenicu kasnije protumačiti kao nagovještaj razaranje grada koje će uslijediti nekoliko godina kasnije. Ostale su i dvije anonimne pjesme koje su napisali pjesnici toga vremena. U njima se iznosi karakter i duhovno stanje Sarajlija koje i nije baš pohvalno.

Pjesnici su u tome tražili uzroke velike nedaće koja je zadesila grad: “U Sarajlija nema puno ljubavi, nego samo laskanje… iako su puni znanja, jedan drugog ne voli… puni su zavidnosti… neki od njih su oholi… sami su svoji.” Dakako da je Sarajevo toga doba imalo mnogo alima, softi, pobožnjaka, ali pjesnici otkrivaju da je bilo i onih koji su se bavili lihvarstvom, miješali vakufsku i privatnu imovinu, konzumirali alkoholna pića.

Šapčanin Sari Ahmed-aga, ćehaja umrlog valije Korča Mehmed-paše, pred opsadu vrandučke tvrđave šalje sarajevskoj ulemi i prvacima dopise o potrebi hitne pomoći kako bi se habsburški prodor zaustavio. Kadija Abdulah Drnišlija, sarajevski muderris, njihov odgovor bilježi riječima: “Ali ono nekoliko odgovornih ajana grada bili su u to vrijeme izvan toka događaja i izvan mjesta, a nešto neodgovornih probisvijeta, ustvari slugana, pravilo se ajanima i brzo su se sjedinili i okupili, pričali zbrda-zdola i izbacili parolu kako je ćehaja-beg Ahmed-aga sada u situaciji da iskoristi priliku da ih opljačka. I dok su se oni tako bavili tim neumjesnim i neodgovornim klevetama po dućanima i izbama, neprijatelj, držeći se načela da je ovo pravi čas, potisnuo je ćehaju s vrandučkog klanca.”

Zanimljivo je da su Sarajlije smatrale da Savojski, iako je već bio do Kaknja stigao, ipak neće doći do Sarajeva, već će s vojskom okrenuti preko Travnika za Banju Luku. Mnogi navedeni i slični primjeri govore u prilog vrlo konfuznom duhovnom i političkom stanju koje je vladalo u tadašnjem Sarajevu, ali i općenito u Bosanskom ejaletu.

No, Sarajevo se znalo podići iz pepela, kao i mnogo puta poslije u svojoj povijesti. Dok je Princ palikuća, kako ga nazva novinar i publicista Fadil Ademović, deceniju i po nakon pohoda na Bosnu gradio svoju raskošnu palaču “Belvedere” u Beču, u koju je zasigurno ugrađen i dio sarajevskog plijena, Sarajlije i Bosanci obnavljali su svoje porušene gradove.

Osman Asaf Sokolović, historičar i prevodilac, piše: “Svijet se nakon katastrofe dozvao k pameti, napustio je sitne osobne interese, te se nakon tolikih udaraca sudbine poveo za zdravom i spasonosnom idejom: ‘Sve za vjeru, obraz i narod.’ Probudila se svijest.

Nastalo je vrijeme obnove na sve strane i, malo po malo, povratilo se samopouzdanje i ponos, što potvrđuju događaji koji su se odigrali par decenija kasnije kada je neprijatelj ponovo krenuo na Bosnu. Tada su nemalo svi Bošnjaci i Hercegovci pohrlili kao jedna duša, da se odbrane, što im je uspjelo potjeravši moćnog neprijatelja izvan svojih granica. Izgleda da je baš u to vrijeme nastala izreka da se Bošnjak pameti kasno dozove ili Bošnjak se kasno opameti.”

Dok je u Beču ostao upamćen po slavi, Sarajevo je princa Savojskog zapamtilo kao barbarina. Isto onako kako će zapamtiti i sve druge palikuće i zločince modernog doba. To neće moći promijeniti niti jedan historijski apsurd, pa i onaj da je u Sarajevu, za vrijeme austrougarske uprave, iznad Baščaršije sagrađena kasarna u obliku slova E nazvana po čovjeku koji ga je do temelja spalio. Danas, pak, nosi naziv po heroju odbrambeno-oslobodilačkog rata od 1992. do 1995. godine Safetu Hadžiću. Identiteti jesu slojeviti, ali ih valja ispravno razumjeti i poredati shodno prioritetima.

(Preporod.info)