Iz pera rahmetli Ahmeda Aličića: Hivzija Hasandedić i značaj njegovih istraživanja za kulturnu historiju Mostara

Ove godine, 19. oktobra navršilo se dvadeset dvije godina od preseljenja na ahiret rahmetli Hivzije Hasandedića, najznačajnijeg istraživača kulturne baštine Bošnjaka u Hercegovini.

S obzirom na to da je istog dana na ahiret preselio i prvi predsjednik Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović, fokus bosanskohercegovačke javnosti na godišnjicu Hivzijine smrti je slabijeg intenziteta.

Stoga u iskrenim osjećanjima duga prema ovom velikanu javnosti nudimo neobjavljeni tekst rahmetli Ahmeda Aličića o Hivziji Hasandediću:

Rahmetli Hivzija Hasandedić bio je svjestan nepobitne činjenice da se, iz različitih razloga, sve brže gube tragovi objekata, religije, kulture i privrede, što izravno dovodi do postepenog gubljenja vlastitog identiteta.

Posebno je taj proces bio izražen pod uticajem različitih ideologija – religijskih, nacionalističkih, političkih, a naročito onih prožetih islamofobnim osjećanjima. To ne treba skrivati.

Upravo iz te svijesti proizlazi osnovna misija Hivzijinih istraživanja, koja se s pravom nalaze na visokom mjestu interesa našeg naroda. Gubitak kulturnog i nacionalnog identiteta Bošnjaka, najbrojnijeg naroda ove zemlje, bio je direktna posljedica tog procesa, dok se istovremeno svjesno brisalo sjećanje na zajednički ambijent u kojem su svi stanovnici Bosne i Hercegovine stoljećima živjeli u miru, slobodno izražavajući vlastita osjećanja u okvirima mogućeg pod vlašću velikih svjetskih imperija. 

Rahmetli Hivzija, međutim, nije pravio razliku između islamskih, katoličkih i pravoslavnih spomenika. Time je pokazao put kojim su, bez obzira na vjeru, trebali ići i drugi istraživači. Nažalost, to nije uvijek bio slučaj, a pogotovo danas to nije tako.

Nakon teškog razaranja Mostara, koje se s pravom može nazvati kataklizmom ovoga grada, Hivzijina istraživanja dobivaju još veći značaj, a zahvalnost prema Hivziji postaje sve dublja i trajna. 

Hivziju je karaktarizirala izuzetna skromnost. Nikada nije težio ličnoj promociji, već mu je cilj bio očuvanje sjećanja na objekte i znamenite ličnosti iz naše prošlosti. To je posljedica njegove unutrašnje plemenitosti i naučne etike. Još jedna osobina njegovog rada jeste činjenica da je djelovao sam, bez institucionalne podrške. Bio je gotovo izoliran – ne vlastitom voljom, nego sticajem okolnosti – ali je, uprkos tome, postigao rezultate koji prevazilaze realne mogućnosti pojedinca. 

Ukoliko se u njegovim radovima pojave manji metodološki nedostaci, pomjeranja u interpretaciji materijalnih dokaza ili nehotice preuzeti stavovi iz literature koja nije bila sasvim pouzdana, to mu se ne može zamjeriti. Radio je sam, oslanjajući se na vlastitu procjenu i iskustvo, što je izuzetno težak put. Ipak, Hivzija je postigao naučne rezultate i uspjehe iznad očekivanog. 

Njegova strast prema istraživačkom radu bila je neiscrpna. U okolnostima koje su često bile neprijateljske prema kulturi i znanju, uporno je radio, svjestan stalne sumnje i osporavanja. Ipak, zahvaljujući širini duha i mudrim poznanstvima, uspio je prevladati mnoge prepreke i izgraditi se kao originalan istraživač.

Njegov naučni autoritet potvrđuju činjenice da su njegova djela objavljivana u najuglednijim izdavačkim kućama bivše Jugoslavije – poput "Veselina Masleše" – kao i u izdanjima Islamske zajednice, koja je cijenila njegov rad. 

Hivzijina istraživanja posvećena Mostaru i njegovim kulturnim spomenicima, objektima o kojima govori, bilo da su postojali u njegovo vrijeme ili su ranije nestali, potječu iz samog grada. Bez njega, mnoga bi saznanja o tim objektima bila izgubljena, ili bi se do njih došlo tek nakon mnogo vremena. Hasandedić se nije bavio teorijskim aspektima urbanizma i arhitekture, već je prikupljao osnovne, ali dragocjene podatke o objektima i njihovom stilu. 

Čitajući Hivzijine radove, lako je uočiti kako su Mostar razvijali sami njegovi građani. Brojni vakufi, koje su podizali Mostarci, svjedoče o tome da je grad nastajao iz njihove inicijative i vjere u zajedničko dobro. Država je imala minimalnu ulogu – jedini izuzetak bila je izgradnja Starog mosta. Mostar je, međutim, izrastao u grad urbaniziran na izuzetno skladan i lijep način, bolje nego mnogi drugi gradovi u Bosni. I to je, bez sumnje, zasluga njegovih građana.  

Hivzijina istraživanja treba posmatrati na dva načina. Prvo, kao izvanrednu sintezu o razvoju Mostara – gotovo kao biografiju grada, urađenu u mjeri u kojoj je to tada bilo moguće. Drugo, kao izuzetno bogat izvor za izučavanje historije Mostara i Bosne u cjelini, posebno u kontekstu islamskog grada koji spaja orijentalni duh i mediteranski kolorit. Mostar se, u tom smislu, pojavljuje kao duhovni i kulturni cvijet hercegovačkog kamena, oplemenjen vjerom, skromnošću i mjerom. 

U Hivzijinim istraživanjima sve je značajno. Čak i dodatak koji sadrži imena i prezimena mostarskih porodica predstavlja vrijedan izvor za proučavanje demografije i društvene strukture grada. Pisati historiju Mostara jedno je od najtežih poglavlja u historiji Bosne, jer je Mostar imao poseban put razvoja i izgradnje da bi postao najrazvijeniji grad u Bosni, naročito na polju kulture i nauke. 

Hasandedić je zapisao: "Zar možete naći ijednu porodicu u Mostaru, bar među onima koje se tradicionalno smatraju mostarskim porodicama, a da ona nije intelektualna, bez obzira što je mogla biti i zanatska?" Time je jasno pokazao da je Mostar grad u kojem je srednja klasa, po prvi put u osmanskom sistemu, postala oslonac društva, a ne vojnička elita. 

Hivzijini radovi otkrivaju i duhovni raspored snaga u Bosni. Iz njih se vidi da je ortodoksni, ehlisunetski islam, a ne tesavvuf, bio osnova na kojoj se temeljila vjera i duhovnost našeg čovjeka. To saznanje i danas ima veliki značaj. 

Osmanlije su, dolaskom u Hercegovinu, zatekle Mostar kao manje utvrđenje podignuto oko mosta. Naziv Mostar upravo i znači "mjesto gdje postoji most". Za razliku od drugih bosanskih gradova-utvrđenja, Mostar je bio trgovište, a zahvaljujući svom položaju na putnim pravcima jug–sjever i istok–zapad, stekao je veliku stratešku važnost, koju je zadržao sve do kraja osmanske vladavine. 

Mostar se razvio u grad izuzetne strateške i kulturne vrijednosti. U njegovom rastu poštovana je priroda, a arhitektura je s njom bila u savršenom skladu. U Bosni nema drugog mjesta koje je u tolikoj mjeri uskladilo prirodne i urbane odnose. Možda se može spomenuti Počitelj, koji je, iako manjih razmjera, obdaren izuzetnom ljepotom; ili Stolac, koji je ostvario sličan sklad, ali Mostar je uspio spojiti i veličinu i ljepotu. 

Suprotno pojedinim teorijama, gradovi se nisu razvijali tek širenjem islama, nego u skladu s ekonomskim i društvenim okolnostima. Mostar je, u osmanskoj epohi, postao jedan od najznačajnijih kulturnih centara u Bosni, grad koji je isijavao duhovnost i znanje daleko izvan svojih granica. 

Zato se Mostar nikada ne može smatrati provincijom.  

Postoji gotovo opći konsenzus o izuzetnosti Hivzije Hasandedića. On je bio institucija za sebe, monumentalna stvaralačka ličnost i biograf Hercegovine. Bez njega se ne može ni zamisliti istraživanje historije ovog prostora. Hivzijina istraživanja svjedoče o dubokoj povezanosti Hercegovine s bosanskim kulturnim i duhovnim bićem. Ona potvrđuju vrijednost naših predaka i snagu mostarske kulturne tradicije, koja se razvila u simbiozi različitih civilizacija, na čvrstoj bošnjačkoj osnovi. 

Mostar, iako relativno mali grad, bio je središte bošnjačke kulture. Hivzija je, uz skromne izvore, uspio prikupiti ogromno bogatstvo podataka koji svjedoče o kulturnom i duhovnom životu Mostara. Imena i prezimena koja je zabilježio otkrivaju grad u kojem su kultura i nauka bile duboko povezane. Mostar je stolni grad Bošnjaka, njihov kulturni centar i simbol duhovne snage. 

Bošnjaci su, sve do novijeg vremena, bili nosioci razvoja grada. S ponosom su ga gradili, ali su istovremeno pokazivali otvorenost prema katolicima i pravoslavnima, koji su se kasnije naseljavali u Mostar. Dočekani su s dobrodošlicom, a ne neprijateljstvom. 

Hivzija je o svemu tome pisao smireno, pobožno i skromno, bez preuveličavanja i bez žuči. On je bilježio stvarnost onakvom kakva jeste, svjedočeći o bogatstvu Mostara, grada koji je pripadao bošnjačkom narodu, ali je bio otvoren svima koji su u njemu željeli pronaći dom i napredak. 

Hivzija nam je ostavio takav Mostar. Na nama je da ga čuvamo. Jer bez Mostara, Bosna nema desnu ruku. Oni koji bi ga željeli prisvojiti – nacionalisti i klerikalci – ne razumiju njegovu duhovnu i kulturnu veličinu. Mostar je grad duha, znanja i otvorenosti, a Hivzija Hasandedić je njegov najistaknutiji svjedok. 

(Hasan Eminović/Preporod.info)