Postati veliki čovjek, moja je najveća želja: Na današnji dan rođen Halid-ef. Hadžimulić, imam i hatib Careve džamije i mesnevihan

Hadži hafiz Halid-ef. Hadžimulić rođen je na današnji dan, 16. oktobra 1915. godine, u Sarajevu, kao sin Ali-ef. i Aiša-hanume Hadžimulić, rođene Kulenović.

Poslije završenog osnovnog obrazovanja, upisao je 1937. godine Šerijatsku gimnaziju, potom Višu islamsku šerijatsko-teološku školu. Ratne 1942. godine upisao je romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon rata upisao je Orijentalistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kome je diplomirao 1955. godine.

Radio je muallimski posao u mektebu na Cicinom Hanu i na Vratniku oko kog su kružila djeca kao pčele oko košnice. Nije znao za radno vrijeme niti se žalio na uslove rada.

Kada je primijećena njegova pismenost, urednost i tačnost u administrativnim poslovimam, 1947. godine postavljen za referenta u Vakufskom povjerenstvu, a brzo iza toga premješten u Vakufsku direkciju.

Zahvaljujući njegov širokoj učenosti, poznavanju orijentalnih i evropskih jezika, godine 1961. postavljen je za bibliotekara u Gazi Husrev-begovoj biblioteci i na tom poslu je penzionisan 1981. godine. I nakon penzionisanja, uprava Biblioteke je s njim sačinila ugovor o honorarnom angažmanu na kojem ostaje sve do kraja 1985. godine, kada se svojevoljno povlači obrazloživši svoju odluku “slabljenjem vida”.

Najveći dio radnog vremena u Biblioteci proveo je na obradi rukopisnih kodeksa, uglavnom asistirajući profesoru Kasimu ef. Dobrači. Od tog ogromnog materijala objavljena su prva dva tome Kataloga rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke. Po preseljenu profesora Dobrače na ahiret, hafiz je obradio još 135 rukopisnih kodeksa, razduživši se i tiho otišao. Obrada ovolikog obrađenog broja manuskripta uvrštena je u treći tom Kataloga i objavljen pod autorstvom profesora Zejnila Fajića. Ni u jednom od ova tri kataloga hafizu Hadžimuliću se ne pripisuje dio autorstva iako je, istini za volju, u njih uložio svoje vrijeme, trud i znanje. Sam sam svjedok njegovog rada i doprinosa u ovim poslovima. Ni on nije na tome insistirao. Ali, na Rozi Mahšeru svakome će pripasti ono što je zaslužio.

Dužnosti imama obavljao je u džamijama: Kasum-Ćatibovoj i Sarač Ismailovoj od 1945. do 1967, u Ferhadija 1966. godine, a narednih 27 godina bio je imam i najpoznatiji sarajevski hatib u Carevoj džamiji.

Umro je 8. januara 2011. godine u Sarajevu, a mezar mu je u haremu Bakr-babine džamije na At-Mejdanu u Sarajevu. Godine 2013. njegovi učenici i poštovaoci podigli su mu na mezaru skromno turbe ukrašeno bejtovima iz Mesnevije.

Hifz

Hifz Kur’ana savladao je za nepune dvije godine (1923-1924). Imao je tada osam godina. Svečano je primio diplomu i proglašen je hafizom Kur’ana tek 23. aprila 1963. godine u Carevoj džamiji u Sarajevu. Tom prilikom mu je dovu proučio poznati kurra hafiz Asim ef. Sirćo (1892-1970).

S Kur'anom se družio cijeli svoj život, podučavajući i prenoseći znanje na druge. Govorio je prijateljima da se u ovome životu ni za šta drugo ne brine osim za Kur’an, kako za vlastiti hifz, stečen u ranome djetinjstvu, tako i za njegovo prenošenje na druge.

Od djetinjstva je bio okružen hafizima: majčin otac hfz. Džafer Kulenović, dvojica daidža, hfz. Mustafa i hfz. Sulejman i brat hfz. Mustafa. Majka Aiša-hanuma bila je nezvanično hafiza i svoje sinove u stjecanju hifza sama vodila. Kada je njen tabut nošen na dženazi, hfz. Smail ef. Fazlić je rekao: “Nikad nismo niti ćemo nositi na svojim plećima dostojanstveniju i težu dženazu od ove: ona sama hafiza, kćerka hafiza, sestra dva hafiza i mati dva hafiza!”

Poslije preseljena kurra hafiza Ibrahima ef. Trebinjca na bolji svijet, na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu hafiz Halid ef. predavao je predmet kiraet od 1983-1986. godine.

Sam je bio muhaffiz 16-rici hafiza i svi su ostali za njega vezani do njegovog preseljenja na ahiret.

Učio je hafiske mukabele ramazanom u više sarajevskih džamija, npr.: Begovoj, Carevoj, Ferhadiji, Čekrekčinoj, Baščaršijskoj i Kasum-Ćatibovoj.

U više navrata je potvrdio da je Sarajevo čuvano i hurmetom Kur'ana i njegovanja hifza. Iz njegovog kazivanja, nekoliko hafiza četiri puta je obišlo Sarajevo učeći Kur’an: 1941, 1943, 1963. i 1990. godine. Sva četiri puta on je učestvovao u tim obilascima. U prva dva obilaska bila su po tri hafiza, a u ostalim po dva. Dok bi jedan glasno učio Kur’an, drugi bi ga pratili.

Zaostavština

Hafiz je od rane mladosti pisao i prevodio. Sam je sebe pratio i svoje korake bilježio u svome dnevniku. Tamo se može vidjeti širina i raznovrsnost njegovog interesovanja. Za života mu je objavljen veliki broj hutbi. Iz Glasnika VIS-a svojevremeno sam sakupio preko 300 hutbi i predao mu ih. Bio je veoma obradovan tom gestom. Zauzvrat, svojim krasopisom, suhom olovkom, napisao je ikrar-dovu i poklonio mi je. To sam kopirao i kasnije, na ispraćaju jednom zajedničkom prijatelju, izvadio sam tu istu dovu i dao mu je te je on proučio. Njegov iznenađeni pogled nisam do danas zaboravio.

Svoje hutbe je čuvao u rukopisu. Njegovi biografi kažu da ih ima do hiljadu petsto. Jedan izbor tih hutbi je već objavljen. Vrijedno bi bilo da mu sve hutbe budu redakcijski obrađene i objavljene. Uvijek je u svojim hutbama govorio o aktualnim pitanjima i problemima. Nije se ustručavao da otvoreno ukazuje na negativne pojave među muslimanima. Zato je Careva džamije na džumama uvijek bila puna.

Za života mu je objavljena jedna knjiga, a tri nakon preseljenja.

• Zlatni bejt – Iz životopisa h. hfz. Halida Hadžimulića, Sarajevo, 2006. Priredio: Nedžad Latić;
• Prvi i posljednji ders, Sarajevo, 2012. Priredio: Šaban Gadžo;
• Hutbe, Sarajevo, 2015. Priredio: Šaban Gadžo;
• Dnevnik, 1-2, Sarajevo, 2017. Priredio: Šaban Gadžo.

Mikail Turker Bal: Mesnevihan Saraybosna’da Mevlelik ve Mesnevihan Haci Hafiz Halid Efendi Hacimulic, Istanbul, 2017.

U rukopisu su mu ostali:

• Arapska gramatika u 500 lekcija;
• Hafizov Divan, prijevod s perzijskog;
• Mesnevija, prijevod i komentar pet svezaka i polovina šestog.

(Preporod.info)