Nene Kadire odavno više nema, a kesteni srebrenički i danas rastu

Rođo, kod nas u Srebrenici i kesten je divovski. Od jednog se možeš haman zasititi.

K'o jomruk, eto koliki je. Kad se zapeče na vatri, zamiriše čitava avlija, a oni koji ga jedu ne znaju više je li to samo okus kestena ili miris djetinjstva što se vraća.

Piše: Ahmed Hrustanović

Sjećam se još prije agresije, bila je jedna pjesmica koju mi je nena Kadira pjevala. Nešto o kestenju, čini mi se da je išla ovako: "Vodit ću tamo jeseni kad uzriju kesteni…"

Možda će se neko od starijih još sjetiti te pjesme. Imala je taj miris starih vremena, onu toplinu koja te odmah vrati pod šamiju nene Kadire, kad bi ona sjedila kraj šporeta i pjevušila dok se kesten puca na tavi.

Nene Kadire odavno više nema. U zemlju bosansku je ukopana, u zemlju iz koje rastu kesteni.

Molim Allaha, dželle šanuhu, da je na budućem svijetu spojio s njenim sinovima koje joj pobiše na brdima gdje kesteni rastu, i da su svi zajedno u Džennetu, u hladu drveća čije plodove nikada ne prestaješ voljeti.

A, kesteni srebrenički i danas rastu. Isti oni, s istih brda, pod istim nebom. Zriju, opadaju i podsjećaju nas da vrijeme ide, da se sve mijenja, osim sjećanja. I mi zrijemo, kao i oni.

Samo što često zaboravimo da sve što imamo, svaka zraka sunca, svaka kap kiše, svako zrno kestena, dolazi od Gospodara koji nas ne prestaje darivati.

Kad bismo više bili svjesni Njegovih blagodati, možda bi nam srca bila smirenija, a život lakši. Jer onaj ko prepozna dar u onome što mu je dato, taj nikada nije siromašan.

A Srebrenica, iako ranjena, još uvijek ima svoje kestene i ljude koji pamte, vole i zahvaljuju.

(Preporod.info)