Od petka do petka: Amela Isanović

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 26. septembra do 2. oktobra 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše Amela Isanović, magistrica bosanskog jezika i književnosti.

Petak, 26. septembra 2025.

Evropski dan jezika. Švedska jesen boji ulice Göteborga u pastelne tonove, a ja to samo slutim jer se pogled završava na prozoru prekrivenom najlonom zbog renoviranja fasade. Već sedmicama živim s tim mutnim pogledom, a i kretanje mi je ograničeno zbog ozbiljno povrijeđene noge. Svojevrsni kućni pritvor. Ipak, nisam zatvorena. Putujem – i to najdalje što se može. Putujem kroz jezik: od djetinjstva u Bosni, preko Hercegovine o kojoj sam ovih dana pisala, do Švedske u kojoj danas živim.

Jezik je moj najvažniji prozor prema svijetu, čak i, ili pogotovo, onda kad mi stvarni pogled zaklanja najlon. Otkako znam za sebe, svjesna sam njegove snage. Ipak danas, danas osjećam posebnu težinu. Dok Evropa slavi jezik, u njenom srcu, u Bosni, u mnogim krajevima djeca i dalje nemaju pravo da svoj jezik zovu imenom koje mu pripada – bosanski. A jezik je dom u kojem narod stanuje. Kada ti oduzmu jezik, ostaneš bez krova nad glavom iako stojiš usred svoje zemlje. Zato, osporavanje i ukidanje tog prava nije slučajno, nego namjerno – jer uskratiti čovjeku jezik znači oduzeti mu pravo da postoji, obezvrijediti ga. Bez imena jezika, nema ni imena slobode.

Ta spoznaja boli. Ali svaka bol traži lijek. Znam da ga nema u potpunosti, ali postoji ono što olakšava – istina i upornost. Njih nosim kao zavoj preko ove rane. I vjerujem da će je makar učiniti podnošljivom, dok jednog dana ne zaraste. A zarast će, hoće. Pa, evo, ovdje, u Švedskoj, bosanski se uči kao jedan od jezika uključenih u školske programe, a znam da se uči i govori čak i tamo gdje mu je naziv oskrnavljen.

Subota, 27. septembra 2025.

Pijem bosansku kahvu. Zavirujem u telefon, provjeravam elektronsku poštu. Očekujem vijesti iz štamparije. Prije nekoliko dana završila sam i poslala u štampu knjigu „Nana vam priča o Hercegovini“. Nakon knjige „Dedo vam priča o Bosni“, ovo je još jedan pokušaj da djeci prenesem priče koje drže jezik živim, da ih povedem u susret velikanima naše prošlosti, na izlet po domovini.  Pišući za njih, učinila sam nešto veliko i za sebe, ono što volim, zavoljela sam još jače. Misao koja me stalno pratila dok sam istraživala i pisala bila je bolna: u Bosni djeca moraju ići na sud da bi im se priznalo ime jezika. Moje knjige, moj rad – mali doprinos – možda ne mogu promijeniti sudnice, ali mogu mijenjati srca. A srce je mjesto gdje jezik najduže traje.

Radujem se ovom poslu, otvaranju srca, ali strijepim: hoće li probuditi žeđ u djeci i mojim zemljacima, žeđ za znanjem o domovini? Razmišljam i o našoj djeci izvan domovine – hoće li im jezik mojih priča biti pretežak, hoće li razumjeti? I ne samo oni – hoće li odraslima pomoći da održe vatru bosanstva u grudima. Jezičko bogatstvo nas odraslih izvan domovine s godinama se topi, rječnik osiromašuje i to je posebno polje na kojem se valja boriti svima nama. A opet, s druge strane, vijesti koje stižu iz Gaze i koje intenzivno pratim, podsjećaju da ta muka s pravom na jezik, na zemlju, na identitet nije samo naša. Danas, dok gledam isječke sa zasjedanja UN-a i Komšićevo obraćanje, dok svijet osuđuje genocid u Gazi i uskraćivanje ljudskih prava, srce mi se steže. I opet osjećam da je jezik, glas, riječ njihova (kao što je bila i jeste i naša) jedina odbrana. Jer upravo riječju i jezikom možemo unijeti svjetlo tamo gdje pravda još uvijek kasni.

Pravda kasni u Bosni, i u Gazi.

Nedjelja, 28. septembra 2025.

Dan za porodicu. Pravit ću maslanjak, sataraš i satricu. Tipičan bosanski ručak u srcu Skandinavije. U kuhinji visoki tonovi, Hanka Paldum, Pjesma majci. Uz maslanjak i bosanske specijalitete više nego skladno. U dnevnom boravku zvuk švedskog jezika, na televizijskom ekranu finale Svjetskog prvenstva u odbojci. Kuham ali pratim rezultat. Na jednoj, zdravoj nozi doskakućem da provjerim rezultat. Ako ne igra BiH, uvijek navijam za slabije, za one koji se prvi put bore za medalju. Danas nije tako. Navijam za Italiju jer su poslali vojni brod da zaštiti flotu humanitarne pomoći za Gazu, jer su blokirali luku za isporuku oružja Izraelu, jer su štrajkom zahtijevali sankcije… Neko će reći ”Kakve to ima veze s odbojkom?” Ima. Insanluk ima veze sa svime. Čovjek mora uvijek biti na strani pravde.

Za ručkom, umačemo u saft sataraša i pričamo o mom povratku na posao. Nedostaju mi moji učenici, ova divna djeca koja, miješajući jezike, skaču iz jednog u drugi kao da su to samo igre na mostu. Pomislih kako mi ove godine posebno nedostaje upoznavanje s novim učenicima. A kako i ne bi. Veseli me kada mi učenici tokom predstavljaju kažu ”Ja sam NN, rođen sam u Geteborgu, ali sam iz Banje Luke” ili ”Ja sam NN, rođena sam u Molndalu, ali sam iz Sanskog Mosta”… i tako redom.

Veseli me taj njihov osjećaj pripadnosti. Oni, takvi, i snaga riječi čine da osjećam još veću obavezu da nastavim raditi na projektima koji podučavaju i djecu i roditelje o čuvanju maternjeg jezika, da ih učim da ono što već vole, zavole još jače, a to je u jeziku i jezikom najlakše.  

Ponedjeljak, 29. septembra 2025.

Probudila sam se s osjećajem treme. Približava se Nordijski forum, forum koji okuplja Bosance i Hercegovce u nordijskim zemljama. To je dvodnevni skup pojedinaca i organizacija bosanskohercegovačkog porijekla,  s ciljem jačanja veza s domovinom, s ciljem  demokratizacije društva u BiH, podrške privrednoj saradnji te očuvanja bosanskohercegovačke kulture i identiteta.

U Göteborgu kiša pada, a ja slažem bilješke, gledajući u mutni prozor i osjećajući težinu predstojećeg zadatka. Govoriti o jeziku kao stubu demokratije pred publikom iz cijele Skandinavije i domovine je čast ali i velika odgovornost. Ne mogu da prešutim ni bol – da u zemlji iz koje dolazim još uvijek postoje djeca kojima se uskraćuje to stubno pravo. Kad hodam teško i sporo zbog povrijeđene noge, pomislim: tako nekako i naš jezik ide kroz Bosnu – usporen, ranjavan, ali ipak ide.

Ove godine, kolegica Sevleta Hrustić i ja preuzimamo breme ovog dijela plenuma. Zajedno ćemo predstavljati rad na očuvanju jezika i njegovoj ulozi u demokratiji i ljudskim pravima, kao i model švedskog obrazovnog sistema. Dok čitam i prebirem šta reći u tako malo vremena o temi o kojoj bih mogla govoriti satima, zvoni mi telefon. Doživjeh ga kao spas, otklon od pogrešne odluke i brisanja nečeg važnog što stoji u zabilješkama. Sabaheta Vehabović, naša Bratunčanka koja je zaposlena u jednoj švedskoj organizaciji NBV-u, me obavještava da nam je odobren projekt koji podrazumijeva deset radionica u deset švedskih gradova, a u saradnji s džematima Islamske zajednice Bošnjaka u Švedskoj. Na njima ćemo govoriti o važnosti maternjeg jezika za razvoj djece, očuvanje porodice i identiteta. To me obradovalo, jer u tim prostorijama, iako daleko od domovine, mi vraćamo djeci ono što im pripada: jezik, identitet i osjećaj pripadnosti.

Utorak, 30. septembra 2025.

Danas sam imala prepisku s Mirsadom i Mehmedom Parganom. Dogovorili smo da Svjetski bošnjački kongres podrži novo izdanje knjige za djecu ”Dedo vam priča o Bosni”. Knjige ćemo, kroz seriju radionica i susreta s djecom u domovini, podijeliti bibliotekama i djeci. Jedva čekam, rad i aktivizam mi uvijek donose radost.

U moru vijesti koje su često sumorne, Mirsad Čaušević iz Svjetskog bošnjačkog kongresa me informisao o jednom projektu koji me obradovao i dao tračak nade. SBK je pokrenuo i podržava projekat u kojem su animirali i angažovali nekoliko mladih ljudi da postanu administratori na Wikipediji. Njihova misija je da prate, ispravljaju i postavljaju tačne, činjenične informacije o Bosni i Hercegovini, o jeziku i kulturi.

Shvatam koliko je to važno jer je Wikipedia postala polje borbe, ne samo znanja nego i politike. Tamo se vodi tih ali žestok rat za istinu. Previše je politički instruiranih informacija koje iskrivljuju stvarnost, a svijet u međuvremenu vjeruje onome što pročita.

Ti mladi ljudi, svojim trudom i znanjem, brane našu sliku, naš jezik, našu kulturu. Oni ne nose oružje, već tastaturu i argumente. I u toj tihoj borbi za istinu, vidim jednako veliku hrabrost kao i u svakoj drugoj. Ohrabruje me pomisao da se budućnost čuva i na takvim mjestima – na stranicama koje svakodnevno otvaraju milioni, gdje se može utkati malo više pravednosti i tačnosti. Kao da su i oni neka vrsta flote, ali digitalne: brane dostojanstvo Bosne i Hercegovine, riječima i činjenicama, tamo gdje svijet najčešće traži znanje.

Napokon, dok zapisujem bilješke i smišljam planove, osjećam koliko je svaki susret važan – svaka riječ, svaka razmjena iskustava može postati most između prošlosti i budućnosti, između istine i zaborava. Da, opet riječ. Na početku i kraju svega.

Srijeda, 1. oktobra 2025.

Danas sam dugo razmišljala o riječima koje političari biraju. Pratila sam izjave o Gazi, o genocidu nad Palestincima, ponovo preslušala govor slovenačke predsjednice. U prepisci sa sestrom Nusretom, inače profesoricom demokratije u Brčkom, saznadoh za sjajnu knjigu, autora Timothy Snydera koji kaže da kontrola jezika znači kontrolu mišljenja, ako pristanemo da nam oduzmu jezik, pristajemo na tiraniju. Kada kažu „bosanski jezik ne postoji“, to nije samo izjava – to je udarac, to je nasilje nad djetetom, nad identitetom, nad cijelim narodom. To je tiranija! Ipak, jezik preživljava. U pričama koje pišem, u šapatima roditelja, u osmijehu djece na radionicama – tu je otpornost koja ne dopušta da nestane.

Možda demokratija počinje upravo tu, u toj tihoj ali neumoljivoj otpornosti: kada ti kažu da ne postojiš, ti nastavljaš govoriti, pričati, čuvati riječi. I dok zapisujem bilješke, mislim na Nordijski forum, radionice, knjige, konferenciju za nastavnike – sve su to mali, ali važni koraci u održavanju jezika i identiteta. Svaka riječ koju dijelimo, svaka priča koju pričamo, gradi most između prošlosti i budućnosti. George Orwell nas je davno upozorio da jezik ima snažnu moć. Vidimo to i danas, u načinu na koji se bira leksika u imenovanju zločina ili negiranja genocida, načinu na koji se opravdava genocid u Gazi. Politički jezik često ima svrhu da laži zvuče istinito, da zločini budu prihvatljivi, a širenje nepravde izgleda kao nužnost. Onaj ko kontroliše jezik – pokušava kontrolisati i našu misao. Ja ne dam, ne dopuštam da mi najlon zatvori vidike, da me bol ograniči u kretanju, tiranija da kontroliše moje misli.

Četvrtak, 2. oktobra 2025.

Jutros sam pročitala vijest: Izraelski vojnici presreli su i uhapsili članove humanitarne flote na putu za Gazu. Ta šaka ljudi na brodovima – toliko malobrojna, a opet golema – kao da spašava našu ljudskost. Oni su posljednja crta odbrane časti čovječanstva. I dok oni riskiraju živote da bi donijeli brašno, lijekove i vodu, shvatam da je Gaza danas sunovrat cijelog čovječanstva.

Nepojmljivo je da u 21. vijeku svjedočimo nečemu što bi trebalo biti nezamislivo: izgladnjivanje kao oružje. Glad kao namjerno sredstvo rata. Da djeca traže hljeb, a svijet šuti.

I onda gledam Gretu. Njene riječi. Samo riječi. Ali u njima ima više snage nego u svim oružjima svijeta. Ona pokazuje da jezik može biti otpor. Da govor može biti barijera zaboravu i šutnji. Oni imaju silu, ona ima glas. Oni imaju zatvore, ona ima jezik.

Zapisujem ovo da podsjetim sebe: kad pišem, kad izgovaram, kad odbijam da šutim – i ja sam dio te borbe. Možda riječ nikada neće zaustaviti metak, ali riječ može preživjeti i onda kad metak pogodi. I možda baš u tome leži istinska snaga jezika: da ostane, da svjedoči, da ne dopusti da ljudskost potpuno potone.

Opet mislim o forumu i panelu koji je, na neki način, moj brod, moja flota u odbrani jezika i identiteta. Pred forum osjećam se i ranjivo i snažno. Noga me podsjeća da imam granice, ali jezik me podsjeća da granice nisu konačne. Kada u Srebrenici djeci osporavaju pravo na bosanski jezik, to me boli kao lična rana. Ali, baš ta bol daje snagu da govorim, da svijet čuje: jezik je i identitet i ljudsko pravo. Bez njega nema slobode. A ja biram da, makar i sa štakama, stanem na stranu te slobode.

(Preporod.info)