Prihvatiti se knjige, prihvatiti se posla, biti u svemu dobar

Ako se mladost protrati, ako to vrijeme prođe u ništa, čemu se nadati u životu, i u kakvu budućnost koračati?

Na početku smo školske godine. To je izuzetna prilika da se ove Poslanikove opomene o odgovornosti za mladost prisjetimo i da se prisjetimo uputa i savjeta iz izvora naše vjere koje nas tjeraju da budemo aktivni, da učimo i radimo kako bi i sebi i društvu i ummetu sreću i napredak donijeli. Allah dž.š., je prvim riječima upućenim Poslaniku, a preko njega čovječanstvu, naredio da učimo i to u ime Gospodara koji stvara. Naredio nam je da stičemo znanje, ne samo radi bolje plate i života ugodnijeg koji bismo eventualno zahvaljujući tom obrazovanju imali, već da bi bili bolji vjernici i na Božijem putu stabilniji. Allah dž.š., to objašnjava u ajetu kao što je: „Allaha se najviše boje učeni ljudi.“(Fatir 28). Zatim u pitanju: „Reci, jesu li isti oni koji znaju i oni koji ne znaju.“(Zummer 9). I u obećanju: „Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.“(Mudžadele 11).

Poslanik je lično, i primjerom i riječju stalno podsticao ljude da napreduju, da uče, da stiču znanje i da se u dobru natječu. Još u Mekki, u Erkamovoj kući, od samog početka objave podučavao je ashabe vjeri i njenim propisima. Podučiti se vjeri i propisima njenim je važno, vrlo važno jer vjera dolazi radi oba svijeta. Propisima nam uređuje život i vodi nas spasu. Poslanik kaže: „Kome Allah dž.š., želi dobro, omogući mu razumijevanje vjere.“(Mutefekun alejhi).

U Medini je Poslanik na sofi džamijskoj otvorio školu i podučavali su se tu sljedbenici njegovi, ne samo vjeri, već naukama svim. Bila je to škola u kojoj će i zarobljenici Bedra, mušrici mekkanski biti učitelji. Musliman je obavezan, to nam Poslanik kazuje, učiti od svakog i svugdje. „Mudrost, znanje je izgubljena stvar muslimana i gdje god je nađe, uzme je.“(Muslim). To znanje treba ići i u Kinu tražiti govorio je Poslanik i naređivao svakom muslimanu i muslimanki da znanje traži.

Nauka, znanje nam omogućava da resurse ovosvjetske ispravno koristimo, da snažni budemo i da nikom osim Stvoritelju ne robujemo. Toliko insistiranja na obrazovanju i toliko pohvala znanju u izvorima vjere nam i jest zato da bi ummet bio ono što treba biti, da bi bio najbolja zajednica ljudi koja naređuje dobro a od zla odvraća. Sad kad novu školsku godinu iščekujemo, nužno je osvrnuti se oko sebe i vidjeti da još uvijek drugi upravljaju s nama i resursima našim raspolažu i da mi za račun tih drugih krv našu proljevamo.

Ti, dječače i djevojčice, ti mladiću i djevojko, ne možeš otići i riješiti izbjegličku krizu i zbrinuti stotine hiljada emigranata koji traže spas bježeći iz Sirije, Iraka... Dug ti je prema njima i obaveza prema Bogu i Poslaniku Njegovu prihvatiti se knjige, prihvatiti se posla i biti u svemu dobar, ako je moguće, biti najbolji.

Osim dunjalučke ugode ima tu, u sticanju znanja i ahiretske nagrade. Ona treba da nas motivira i vuče naprijed, da nas usmjerava ka knjizi i školi. Poslanik obećava:„Ko krene stazom sticanja znanja, Allah će mu olakšati put u Džennet. Meleki prostiru svoja krila milosti tražiocu znanja, zadovoljni onim što čini. Učenu čovjeku oprost traže i stanovnici zemlje i stanovnici nebesa, čak riba u vodi i mrav u svome skloništu. Prednost učenog vjernika nad neukim pobožnjakom je kao prednost moja nad jednim od vas. Učeni su poslanicima nasljednici. Poslanici nisu iza sebe ostavili ni dinare ni dirheme. Ostavili su znanje, pa ko ga uzme, uzeo je najbolje.“(Ebu Davud,Tirmizi)

Mi vjerujemo i znamo da Poslanik govori istinu. Potpuno smo ubjeđeni da ćemo za mladost, kako smo je proveli i u šta iskoristili, odgovarati. Za vjernika nema prostora očaju, beznađu, bezvoljnosti. Ne smije vjernik pomisliti da on nije vrijedan, da ne može ništa učiniti i da je nemoćan bilo šta promijeniti. Nikako ne smije sebi dopustiti da neko drugi o njemu brine i da čeka da neko drugi njegove probleme riješava. A mnoge je mladih u redovima našim koji upravo tako razmišljaju i druge krive za svoj neuspjeh. Izlaz vide u odlasku, u bijegu od zavičaja i domovine. Treba znati da je vjerniku obaveza pobjeći od ljenosti, bezvoljnosti, obaveza mu je pobjeći od čekanja, beskonačnog čekanja rješenja i stalnog nadanja boljim vremenima.

Jedan je sudija koji sudi na sudu za maloljetnike napisao: „Mi stalno slušamo plač i jadikovke mladih koji pitaju:'Šta da radimo, kuda da idemo? 'Moj odgovor njima je sljedeći: 'Idi kući, pokosi travnjak, operi prozore, nauči da kuhaš, napravi splav, nađi neki posao, posjeti bolesnika, uči školske lekcije, a kad sve to završiš, čitaj neku knjigu. Grad u kojem živiš ne duguje ti rekreativno-sportske sadržaje i objekte, a tvoji roditelji nisu dužni da te zabavljaju. Svijet nije dužan da te izdržava, ti si ponešto dužan svijetu. Drugim riječima, odrasti, prestani biti plačljiva beba, probudi se iz svog svijeta snova i maštanja i razvijaj snagu volje a ne snagu želje. Počni se ponašati kao odgovorna osoba. Ti si važan i ti si potreban nekome. Prekasno je da samo sjediš i čekaš na nekoga da uradi nešto, nekad. Nekad je sad, ovaj tren, a taj neko si ti.“

Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim važnosti svakog dana kojeg si nam podario. Učini nas svjesnim da ćemo za svaki tren proživljeni odgovarati i biti pitani u šta smo ga iskoristili. AMIN!

Izet ef. Čamdžić

(rijaset.ba)