Politika između normativnog ideala i realne prijetnje

Piše: Muhamed Šemoski

Politika se koherentno i u povijesti misli uvijek kretala između dva pola: ona se zamišljala kao izvor poretka, reda i zajedničkog dobra, ali i kao potencijalna prijetnja slobodi i pravednosti. U ovom bipolarnom pristupu, odnosno u središtu tog ambivalentnog shvaćanja, s punim pravom se pitamo: Da li je politika instrument dobra samim time što uređuje zajednički život ili ona, ovisno o rukama u kojima se nalazi, odnosno, od strane vlastodržaca i moćnika, postaje sredstvo dominacije i destrukcije?

Mnogi danas politiku vide kao izvor neprocjenjive koristi i instrument za lično bogaćenje, kao što će kazati jedan moj prijatelj: "Stranka ti je kao tvoja firma gdje se može mnogo zaraditi, pritom da ne plaćaš doprinose, pa iskoristi to".

Velki mislioci su kroz povijest različito gledali na politiku. Čitajući "Mukaddimu", primijetimo da veliki Ibn Haldun (1332–1406) polazi od ideje da je čovjek po prirodi društveno biće koje opstaje samo unutar zajednice. Vlast, odnosno politika, nužna je da bi se održao red i zaštita. No, Ibn Haldun jasno ističe ciklički karakter političkih poredaka: vlast se rađa i jača kroz solidarnost (ʿasabijja), ali se, vremenom, kvari, gubi pravednost i prelazi u tiraniju.

Politika je tako nužna, ali inherentno krhka – u najboljem slučaju donosi stabilnost i razvoj, a u najgorem pretvara se u instrument nasilja. (Moramo kazati da je Ibn Haldun začetnik sociologije, mnogo kasnije će se pojaviti Dirkem, Kont i drugi, koji se u zapadnoj literaturi navode kao "očevi" sociologije).  Platon u "Državi" zagovara ideju da politika mora biti vođena od strane "filozofa-kraljeva", jer samo oni posjeduju znanje o dobru i pravednosti.

No, njegova vizija nosi i opasnost elitizma: ako vlast padne u ruke onih koji nisu usmjereni ka ideji dobra, politika se pretvara u degeneraciju i tiraniju. Aristotel, pak, u “Politici” vidi čovjeka kao “zoon politikon” – biće koje ostvaruje svoj puni potencijal samo u političkoj zajednici. Politika je za njega prirodna i nužna, ali i ona može postati izvor nepravde kada se vodi u interesu manjine, a ne cijelog polisa.

Hegel, u "Filozofiji prava", smatra državu "ostvarenjem moralne ideje" – najvišim oblikom slobode kroz racionalne institucije. Ipak, to ostvarenje uključuje sukob i "lukavstvo uma", u kojem se partikularni interesi stapaju u univerzalnu racionalnost. Dirkem, s druge strane, politiku vidi kao društvenu činjenicu: ona izražava kolektivni moral i osigurava solidarnost, ali istovremeno može urušiti društvenu koheziju ako služi partikularnim interesima.

U savremenoj teoriji, Hannah Arendt u "O stanju čoveka" razlikuje političko djelovanje od nasilja: politika je prostor slobode, zajedničkog djelovanja i rasprave, dok nasilje počinje tamo gdje politika prestaje. John Rawls, u "Teoriji pravde", vraća normativni ideal: politika, ako je pravedna, mora osigurati jednakost i slobodu kroz "princip razlike" i pravičnu raspodjelu dobara.

Ibn Badže predstavlja gotovo suprotnu perspektivu. U svojim spisima, posebno u "Tadbīr al-mutawaḥḥid" (Režim usamljenog), on razmatra ulogu pojedinca u društvu koje je korumpirano i nepravedno. Ako politika ne teži savršenstvu, nego se pretvara u izopačenost i tiraniju, jedini mogući izlaz jeste povlačenje i očuvanje vlastite moralne i intelektualne autonomije. Politika je, dakle, potencijalno toksična sredina koja može spriječiti čovjeka u ostvarivanju vlastite svrhe.

Usporedimo li ove autore, vidimo raspon: od Haldunove povijesne nužnosti politike, preko Hegelove teleološke uzvišenosti države, do Dirkemove sociološke nužnosti i Ibn Badžinog povlačenja iz političkog života.

Dodatno, realistička politička teorija Makjavellija otvara treću dimenziju: politika kao vještina održavanja moći, često mimo moralnih kriterija. U svim ovim perspektivama očituje se ista tenzija: politika je nužna, ali ne i sama po sebi dobra. Ona je instrument čije posljedice zavise od toga kako se oblikuje i u čijim je rukama. Može biti prostor slobode (Arendt), realizacije univerzalnog duha (Hegel), očuvanja reda (Hobs) ili zajedničkog dobra (Ruso, Aristotel). Ali može biti i prostor tiranije (Ibn Haldun, Machiavelli), korupcije (Ibn Badža) ili sveprisutne kontrole (Foucault).

Prvi muslimanski politički poredak, hilafetska zajednica, bio je utemeljen na principu šūrā (savjetovanja) i ideji da je vrhovni suveren uvijek Bog, dok je čovjek samo halīfa (namjesnik). Al-Mawardi u “Al-Ahkām as-Sultānijja” definira svrhu vlasti kao očuvanje vjere i pravednog poretka.

Ibn Tejmijje, pak, ističe da je "pravedna vlast, pa makar i nevjernička, bolja od nepravde i anarhije".

U savremenoj islamskoj misli javlja se raspon: od Hasana al-Bene i Sejjida Kutba, koji su politiku vidjeli kao cjelovit islamski sistem, do reformista poput Fazlura Rahmana i Abdulaziza Sašedine, koji naglašavaju duh šerijatskih ciljeva (maqāṣid al-sharīʿa) – pravde, milosti i očuvanja ljudskog dostojanstva.

U svim ovim perspektivama politika se pokazuje kao dvostruki mač. Ona je neizbježna – čovjek je po Aristotelu političko biće, a u islamskoj tradiciji halīfa odgovoran Bogu za svijet – ali njena vrijednost zavisi od toga u čijim je rukama i kojim ciljevima služi.

Politika, dakle, nije ni inherentno dobra ni inherentno zla. Ona je amanet i instrument. Kada služi pravednosti, solidarnosti i slobodi – ona je izvor dobra.

Kada se pretvori u samovolju, nasilje i partikularni interes – postaje izvor zla.

Upravo stoga, filozofija, teologija i sociologija stoljećima upozoravaju: granica između emancipacije i tiranije nikada nije trajno osigurana i zato politika mora ostati stalni predmet etičkog i kritičkog preispitivanja.

Dakle, politika je nužno zlo bez kojeg se ne može, ako političari nisu moralnii ako su korumpirani ili politika je izvor dobra kada služi pravednosti, solidarnosti i slobodi, a to je kada politika bude vođena od strane moralnih, obrazovanih, čestitih i karakternih ljudi.

(Preporod.info)