Hronika duhovnog putovanja po bošnjačkim džematima Njemačke

Dortmund – Velbert – Essen – Hagen – Kamp-Lintfort

(26–28. septembar 2025)

 Piše: Mustafa Cerić

Nisam ni Ibn Battuta, ni Evlija Čelebija, ni Marko Polo, premda me put odveo putem njihovih stopa – ne kroz pustinje i carstva, nego kroz gradove industrije i betona, u srcu Evrope, gdje bijeli dim tvornica i šum željeznih pruga odzvanjaju kao ezani nove sudbine bošnjačkog naroda. Ovih dana, od 26. do 28. septembra 2025. godine, bio sam putnik-svjedok, hodočasnik duhovne stvarnosti naše dijaspore – onih Bošnjaka koji su u tuđini zasadili sjemena Bosne u obliku džemata, gdje svaki tepih, svaki tespih, svaka suza i osmijeh čuvaju amanet domovine.

Put me vodio od Dortmunda do Velberta, od Essena do Hagena, sve do Kamp-Lintforta – duž rijeka, autoputeva i predgrađa Njemačke koja su postala novi zavičaji stotina naših ljudi. U tim prostorijama, skromnim ali toplim, koje s pravom zovemo „džamije“, sabrao sam utiske o životu u vjeri, o čuvanju korijena pod njemačkim nebom, o onom nevidljivom mostu između domovine i dijaspore. Samo u Kamp-Lintfortu diže se skromna, ali ponosna munara – usamljeni svjetionik među krovovima – kao da želi nebu reći da Bošnjak i u tuđini zna gdje mu je kibla i kamo pripada.

Svaki od tih gradova bio je jedno poglavlje iste priče: priče o upornosti i vjeri, o Bosni koja nije samo teritorij nego stanje duše. I dok sam prolazio između tih džemata, zapisivao sam u mislima slike i susrete, osmijehe djece, bratske pozdrave, jednostavne sofrice i tihi šapat tekbira. To su bili zvukovi jedne tihe epopeje, u kojoj nema oružja ni ratnika, ali ima junaka svakodnevice – očeva koji rade, majki koje čuvaju jezik i vjeru, mladih koji traže svoje mjesto između dvaju svjetova.

Ovo putovanje nije bilo turističko ni formalno. Bilo je to duhovno svjedočenje, obnavljanje zavjeta s narodom koji, ma gdje bio, ne zaboravlja ni svoje ime, ni svoje porijeklo, ni svoj ezan.

Bio je četvrtak, 25. septembar 2025. godine. Sarajevo je mirisalo na ranu jesen – pod tankim velom oblaka i mirisom kahve što se miješa s prvim jesenjim lišćem. U 12 sati i 30 minuta, letom Lufthanse poletjeli smo iz Sarajeva prema Frankfurtu, gradu koji je za mnoge postao prva kapija Evrope.

Avion se uzdigao iznad planina, a ispod nas su se smjenjivali bosanski pejzaži: modra Miljacka i bijeli vrhovi što su nestajali u oblacima. Dok su krila presijecala nebo, u meni se javila ona stara misao: koliko li je naših ljudi kroz decenije odlazilo – s koferima i snovima, a ponajviše sa srcem punim Bosne?

U 14 sati i 25 minuta sletjeli smo u Frankfurt. Na izlazu nas je dočekao Adem Hasanović, mladić (oženjen) blaga osmijeha i čvrstog koraka, porijeklom iz okoline Srebrenice. Adem obnaša dužnost sekretara u Uredu bosanskog muftije za Zapadnu Evropu Senaida-ef. Kobilice, koji je nedavno preuzeo tu odgovornu dužnost.

Na podužem putu od Frankfurta do Kölna, razgovor s Ademom bio je ugodan i informativan. Govorio je s ozbiljnošću, ali i s vedrinom onih koji vole svoj posao i vjeruju u njegov smisao. Tokom vožnje telefonom smo razgovarali s muftijom Senaidom-ef. Kobilicom, koji nam je izrazio dobrodošlicu i žaljenje što ne može lično biti s nama na ovom trodnevnom duhovnom putovanju po Njemačkoj. Razumjeli smo njegove muftijske obaveze i s poštovanjem prihvatili njegove savjete: da svojim prisustvom pomognemo u razumijevanju stare i mlade generacije imama te da mudro i s pažnjom pristupimo osjetljivim temama, osobito onoj o izraelskom genocidu u Gazi. 

U Kölnu su nas dočekali imam Omer ef. Sarajlić i gospodin Smajil Salković iz Novog Pazara – domaćini iskrene topline i bošnjačke jednostavnosti. Kratko smo predahnuli, a zatim nastavili put ka Dortmundu, gdje smo stigli oko akšama. Smjestili smo se u uredan hotel – zgradu koja je nekada bila crkva, a sada pretvorena u dom putnika, mirnu i tihu, kao da i sâma simbolički svjedoči o putu od forme do suštine.

Sutradan, u petak, 26. septembra 2025, Omer efendija je došao po mene nešto prije podneva, da obiđemo mjesto gdje će se graditi nova džamija. Tamo nas je, na pokošenom zemljištu s hrpama skupljenog sijena, dočekala grupa sretnih džematlija s pogledima punim ponosa. Pozdravili smo se selamom. Čestitao sam im na uspjehu i dodao: - Počnite što prije s gradnjom, jer nijedna džamija nije započeta a da nije završena. Riječ je o kupljenom i isplaćenom zemljaštu za džamiju – tri dunuma bosanske vizije na njemačkoj zemlji. Sjećam se, Omer ef. mi je rekao pri našem prvom susretu: - Nismo mi džemat koji samo klanja. Mi smo džemat koji gradi i koji uči djecu da vole svoju vjeru i svoju Bosnu. Te njegove riječi odzvanjale su u meni kao tespih.  Shvatio sam da ovaj projekat nije samo građevina, to je zavjet. Jer tamo gdje Bošnjak kupi zemlju za džamiju, on time kupuje i svoje sutra, on kupuje korijen da se ne zaboravi.

Tražio sam pravac kible, učinio sedždu na tlu buduće džamija, ako Bog da, te  proučio hajr-dovu za uspjeh, dok su džematlije tiho izgovarale "Amin!" Taj trenutak, pod vedrim njemačkim nebom, bio je kao most između Bosne i dijaspore – trenutak u kojem su se spojile zemlja i nebo, dova i djelo. Nakon obilaska, otišli smo na džuma-namaz, gdje sam održao hutbu u stilu i tonu podrške za izgradnju džamije, dok je jedan od džematlija, koji lijepo i ispravno uči Kur'an, imamio. Bilo je to dostojanstveno i skromno okupljanje, ali s duhom koji bi mogao grijati i najveću džamiju svijeta.

Rođen u selu Vrhovine kod Viteza, kao deveto dijete od sedam braće i dvije sestre, Omer ef. Sarajlić je imam u bošnjačkom džematu u Dortmundu od 1993. god. Bliže smo se upoznali prilikom mog povratak s mirovne misije u Ukrajini u aprila 2022. godine, odnosno u ramazanu 1443. god. Tad smo, u dahu posta i dove, našli duhovnu bliskost – kao dva putnika na istom mostu nade. Sjećam se, Omer ef. mi je u tišini govorio o snu svoga džemata – da u Dortmundu podignu pravu džamiju s munarom. Dortmund je grad željeza, dima i radničke klase, ali i grad u kojem srce Bošnjaka kuca pod čeličnim nebom. Tamo, među tvorničkim zgradama i strogim ulicama, treba da nikne jedan duhovni vrt – džamija kao biljka nade. Omer ef. me ovaj put pozvao da dođem i obiđem to mjesto, ali i nekoliko obližnjih bošnjačkih džemata. Prihvatio sam poziv bez oklijevanja. Bilo je to putovanje srca. Želio sam vidjeti i bliže upoznato to „drugo lice Bosne“, rasuto po svijetu, ali ne i iščezlo. To su ljudi koji danju rade pod tuđim nebom, a noću se vraćaju svojim ezanima, svojim pjesmama, svojim sjećanjima. U njima sam gledao ogledalo naroda koji zna opstati bez zemlje pod nogama, ali ne bez zemlje u srcu.

Predsjednik – mutevelija džemata u Dortmundu je Sead Čokić.

U društvu s Omer efendijom Sarajlićem i Senadom Destanovićem – uspješnim Bošnjakom poduzetnikom iz Dobruše (Vitomirica – Peć), u Velbert smo stigli u petak navečer, na akšam-namaz. Dočekao nas je imam Kenan ef. Smailagić, zemljak iz Buzića kod Visokog, koji je odnedavno ovdje preuzeo imamsku dužnost. Lijep i po glasu i po stasu, dočekao nas je onako kako se dočekuju rođena braća – u skromnoj, prizemnoj prostoriji, ali bogatoj duhom i toplinom ljudi koji su nas, doslovno, čekali kado ozebo sunca.

Kenan efendija, pravi hodža čajangradsko-visočke škole, otvorio je ne samo vrata džemata nego i svoje srce i dušu. U njegovim riječima i ibadetu osjetila se derviška nota, ona blagost i zanesenost, koju je ponio iz visočkih tekija i šejhova, poput šejha Mujića iz Paleža i šejha Sirrije. Njegov sin, dječak čistog pogleda, ezanio je i učio Kur’an u stilu prave istanbulske mekamske škole, s melodijom koja dira u samu srž duše.

Nismo imali dovoljno vremena da se prisutni predstave – odakle su i čime se bave – ali je bilo očito da su došli iz gotovo svih krajeva naše Bosne, a dobrim dijelom i iz našeg Sandžak-i šerifa. Vazio sam im o imanu i islamu, a oni su pomno slušali, srcem koje je upijalo svaku riječ. No, kad bih spomenuo Bosnu, osjetilo se da im srce zadrhti, da ih priča o domovini pogodi dublje nego išta drugo.

Kenan efendija nas je primio s osmijehom i s osmijehom nas ispratio – ali onim blagim, suznim osmijehom čovjeka koji zna koliko rastanci bole, a susreti griju. Rastali smo se s dovom i s nadom da ćemo se opet sresti, ako Bog da, na istom mjestu, pod istim nebom. Na povratku iz Velberta do Dortmunda, u kasnim satima noći, razgovarao sam sa Senadom, Bošnjakom od Kosova, u njegovom automobilu. Taj razgovor bio je poput male lekcije o sudbini Bošnjaka na brdovitom Balkanu. Govorio mi je o stanju našeg naroda na Kosovu, o borbi za identitet, o jeziku i vjeri, ali i o Bošnjacima u Njemačkoj koji se snalaze na najbolji mogući način.

Njemačka danas prolazi kroz krizu – osjeća se teret rata u Ukrajini, ekonomske neizvjesnosti i političkih previranja – ali Njemačka je Njemačka: država reda, sistema i sposobnosti da se nosi sa svakom nevoljom. Bošnjaci to poštuju i vole Njemačku, jer im je dala priliku da poštenim radom sačuvaju obraz, porodicu i vjeru.

A opet, u svemu tome, oni ne zaboravljaju Bosnu. U svakom njihovom razgovoru, u svakoj njihovoj dovi, Bosna se spominje – kao majka koja se ne zaboravlja ma koliko se daleko živjelo.

Predsjednik – mutevelija u džematu Velbertu je Elvir Kovačević.

Drugi dan stigli smo u Essen na podne-namaz, gdje nas je dočekao imam Džemal ef. Hasandić, rodom iz Tramošnjika, kod Gračanice – mjesta između brda, vjetrova i dobrih ljudi. Skroman, blag i gostoljubiv, Džemal efendija je moje gore list, čovjek u kojem se prepoznaje domaći odgoj, bosanska toplina i visočka vještina i čestitost.

Poznavao sam njegovog rahmetli babu – vrijednog i pobožnog insana koji nije propuštao ni džumu u džamiji Loznik, ni mukabelu u ramazanu. Kad sam ugledao Džemala ef., učinilo mi se da gledam lik svoga djetinjstva, jer isti onaj sjaj skromnosti i blage pobožnosti obitava i u sinu, kao da se prenio s koljena na koljeno.

Džemal efendija već dugo služi kao imam u ovom džematu, blizu je penzije, ali snaga i toplina u njegovu glasu govore da njegov emanet još nije iscrpljen. Ljudi ga vole jer, ne samo da predano radi svoj posao već živi sa svojim džematlijama – dijeli s njima i radost i tugu, i bajramsku kahvu i dženazsku tihu suzu.

Bila je subota, 27. septembar, dan kada mnogi idu u prodavnice po sedmičnu podmjeru, jer u Njemačkoj nedjeljom trgovine ne rade. Nije bilo mnogo prisutnih, ali je baš ta skromna brojnost omogućila da se svi međusobno upoznamo i predstavimo – mozaik Bošnjaka iz gotovo svih krajeva Bosne, ali i Sandžaka, spojeni vjerom, jezikom i sjećanjem.

Govorio sam im o vjeri, moralu i Bosni. Slušali su pažljivo, tiho, s poštovanjem. Ali jedno pitanje je visilo u zraku i tiho odzvanjalo u srcima: Kada će se muslimani složiti i ujediniti da budu jedan glas u svijetu?

Na to pitanje nisam imao gotov odgovor. Samo sam im rekao da čuvaju sabur, da mole Allaha Milostivog da nas približi jedne drugima, jer jedinstvo se ne može narediti – ono mora izrasti iz srca.

Nakon podne-namaza, Džemal ef. nas je poveo da vidimo novu zgradu, koju je džemat u Essenu kupio i otplatio – zgradu koja je nekada bila trgovinski centar, poput našeg bosanskog „Binga“. Sada je, trudom vrijednih bošnjačkih ruku – inženjera, zidara, građevinara – pretvorena u dostojanstven prostor džamije i društvenog okupljanja.

Na krovu zgrade stoji metalni stub – čekajući svoj alem, koji će zasjati i pokazati put svakome ko traži mir i dom. Ta zgrada, čvrsta i prostrana, nije samo arhitektura – to je simbol. Simbol ustrajnosti, zajedništva i ljubavi prema vjeri i domovini.

Iz Essena smo otišli pune duše i nade, s osjećajem da Bošnjak, ma gdje bio, zna da pliva – ma koliko more bilo duboko – i da uvijek stigne do obale spasa.

Siguran sam da su babo i mati mog Džemala ef. sretni i zadovoljni u Džennetu, jer su iza sebe ostavili sina koji ih se sjeća dovom. A to je jedan od onih izvora iz kojih roditelji nakon smrti uživaju sevape iz dobrih djela koja su ostavili iz sebe na dunjaluku. Volio sam da je bilo vremena da se duže družim s Džemalom, koji uskoro ide u penziju, ali nadam se da će njegov džemati biti dovoljno zreo da ga zamole da ostane koliko treba, kako bi sljedećeg imama uveo u imamski posao, koji je mnogo više zahtjevan neko posao imama u domovini.

Istog dana (subota), nakon posjete Essenu, uputili smo se prema Hagenu, gdje nas je dočekao imam Rasim ef. Žiga sa svojim džematlijama. Prostorije skromne, ali bogate duhom i toplinom ljudi, koji su nas strpljivo čekali. Na putu je bilo zastoja, ali vješti Omer ef. – vođen „vještačkom navigacijom“ – pronašao je zaobilazni put kroz gužvu te smo na vrijeme stigli u Dortmund, gdje nas je preuzeo vrijedni brat, Novopazarčanin Smajil. Imao sam privilegiju da se upoznam s njegovog sinom Mahdijem, dječakom koji me oduševio bistrinom svog uma i čistoćom svoje vjere u srcu.

U Hagen smo stigli s malim zakašnjenjem, desetak minuta, tamam pred akšam-namaz. Odmah je proučen ezan, a Rasim ef., rodom iz Žepe na Drini, dočekao nas je nasmijana lica, bijele brade, uspravna hoda i širokog srca. Bio je uzbuđen ali i ponosan. Ponudio mi je da imamim akšam-namaz – i ja sam to, s radošću, prihvatio.

Nakon namaza, postavljen je sto sa stolicama uz mihrab. Rasim ef. je započeo uvodom s mnogo emocija, govoreći o radosti što smo došli, kako bismo svjedočili njegovo životno djelo – džemat u kojem se potvrđuje vjera u Boga i ljubav prema domovini. Tik uz mihrab stajale su dvije zastave: zvanična državna, plavo-žuta s bijelim zvijezdama, i ona starodrevna – zastava s bijelim ljiljanima. Gledajući te zastave i slušajući Rasimov topli glas, nestao je sav umor od puta.

Osjetio sam olakšanje i nadahnuće. Govorio sam s lahkoćom i uživanjem, kao rijetko gdje. Njihova pažnja, njihova srca upijala su moje riječi. Rasim efendija, sa svojim blagim i plemenitim duhom, pripremio svoje džematlije da vole riječ o vjeri i domovini. Dopustio sam da se moj vaz snima – i tim snimanjem sam se obavezao da govorim jasno, precizno, o duhu, duši, srcu i umu insana, koji mora znati ko je i šta je, ma gdje bio. Govorio sam im šta znači „kalu-bela“. Znači da se mi rađamo s šehadetom u srcu, pa time, i sa šehadetom treba da se vratimo našem Gospodaru – s čistom vjerom u duši.

Kad je nastupilo vrijeme jacije, osjetio sam u sebi poseban zanos. Zatražio sam izun od Rasim-ef. da proučim ezan. Bio je pomalo iznenađen, ali mi je, s blagim osmijehom, dao dozvolu. I dok sam učio ezan, osjećao sam se poput Bilala Habešije, onoga koji je prvi pozva ljude ka uspjehu na Ovome i spasu na Drugome svijetu.

Nakon namaza, dočekali su nas kolači i pečena tikva – uzgojena od jednog Bošnjaka iz Janje, čiji sam plod probao s užitkom i zamolio ga da mi sačuva sjeme. Jer ta tikva, to bosansko sjeme ovdje u Njemačkoj, nosi simboliku opstanka.

Rasim-ef. nas je ispratio s osmijehom, onakvim kakvim nas je i dočekao – osmijehom čovjeka posebnog duha, pobožnosti i dobrote. Njegova blagost, njegov pogled i dvije zastave uz mihrab ostali su mi pred očima kao slika Bosne u dijaspori – male, ali svete, skromne, ali neugasle.

Predsjednik – mutevelija džemata u Hagenu je Džabo Jakuf.

Nedjelja je, 29. septembar, posljednji dan našeg duhovnog putovanja po bošnjačkim džematima u Njemačkoj. Da se ne bi sjećali samo hotelskog doručka, Omer ef. mi veli da nas je aktivista Amir Aletić iz Botuna – Busovača, pozvao kući na doručak. Njegova hanuma, Bošnjakinja s Kosova, i njegove dvije kćeri, u prisustvu njegovog ahbaba iz Kalesije, lijepo su nas ugostili uz Amirovu priču o bošnjačkom udruženju „Emanet“ u Dortmundu, koje djeluje na promociji Bosne i Bošnjaka. Bio sam prijatnom iznenađen spoznajom da je Amir aktivno uključen u politiku u Dortmundu, gdje je netom završio svoj petogodišnji mandat u gradskoj skupština Dortmunda kao član SPD-a.

Krenuli smo na vrijeme prema Kamp-Lintfort kako bismo stigli na tribinu prije Mevluda. To  je bio naša posljednja destinacija i najvažnija manifestacija na ovom duhovnom putovanju. Vozio nas je blagi i tihi predsjednik – mutevelija Čokić Sead. Prošli su me trnci od uzbuđenja kada sam ugledao malu bosansku munaru i osjetio se kao da sam u nekom mirnom bosanskom selu s raskošnim voćnjakom i krasnim zelenilom. Dočekani smo s osmijehom i odvedeni u Ured muftije (ne želim reći bivšim, jer jednom muftija, uvijek muftija) Mustafe ef. Klance, koji nas je srdačno zagrlio i poželio dobrodošlicu. Ured muftije Klance u podrumu, uredan s mnogo knjiga u rafama. I ja sam mu poklonio jednu knjigu na čitanje. Nije bilo vremena za dugu priču, jer je bilo vrijeme za tribinu, koju je vodio imam Dževad ef. Isaković.

Sve je unaprijed isplanirano i sve je išlo baš onako islamsko-švabski – precizno i bez viška riječi. Ušli smo u džamiju. Miris bosanskog drveta, čistoća prostirki, urednost svakog detalja – sve je govorilo o ljubavi i ponosu. Munara, iako ne visoka kao one u domovini, stajala je kao simbol duhovnog povratka. Govorio sam im o Bosni, o domovini koja je duhovno središte, i o njihovoj ulozi da čuvaju vjeru, jezik i običaj kao amanet. Govorio sam im o tri linije odbrane: duhovnoj, nacionalnoj i državnoj. Razumjeli su moju poruku. Shvatio da Bosna nije zemlja između planina. Bosna je svaka duša koja se sjeti Boga i domovine u istoj dovi.

Da podsjetim: grad Kamp-Lintfort, smješten je u pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija, nosi u sebi tihu napetost između rudarske prošlosti i duhovne postojanosti. Njegove ulice, mirne i uredne, čuvaju sjećanje na stoljeća ljudskog truda — od srednjovjekovnih molitvi do modernih strojeva. Kamp-Lintfort je grad koji je izrastao na zemlji što je disala ritmom benediktinskog samostana Abtei Kamp, osnovanog još 1123. godine. Taj je samostan bio svjetionik znanja i vjere, mjesto gdje su redovnici uzgajali vinovu lozu, prepisivali rukopise i njegovalo se ono što se tada zvalo – orbis spiritualis, duhovni svijet. Njegovi terasasti vrtovi, obnovljeni s ljubavlju, danas podsjećaju na red, harmoniju i tišinu koja je oblikovala duh toga kraja.

No, ispod tih brežuljaka, duboko u crnoj zemlji, spavala je druga povijest – rudarska. Od početka 20. stoljeća, kad je otvoren rudnik Bergwerk West, Kamp-Lintfort postao je dom hiljada rudara, ljudi čija su lica bila obojena ugljenom, a srca željom za boljim sutra. Grad se razvio oko rudnika, a njegov identitet dugo je bio vezan uz zvuk dizalica i miris ulja. Kada su posljednji rudnici zatvoreni, nije nestala snaga, nego se pretvorila – u sjećanje, u kulturu, u tihi ponos.

I danas, kad prođete kroz vrtove samostana Kamp, osjetite da ovaj grad diše sporije od drugih. Tu se spajaju mir i industrija, priroda i povijest, prošlost i budućnost. U tim prostorima lahko je zamisliti redovnika koji promatra zalazak sunca nad poljima ili rudara koji poslije smjene šuti pred crkvom, noseći svoj umor kao zavjet.

Kamp-Lintfort nije grad koji se razmeće; on govori šapatom. U njemu se ogleda Njemačka koja je preživjela mijene epoha – ne rušeći sve staro, nego ga pretvarajući u tihi spomenik postojanosti. Jednom riječju, Kamp-Lintfort je poput stranice iz stare knjige – one koja miriše na vosak, zemlju i prašinu vremena. Njegova ljepota nije u blještavilu, nego u poniznosti, u suživotu rada i molitve, tame i svjetla. To je grad koji ne traži da ga pamtiš, nego da ga – kad jednom prođeš njime – osjetiš.

U tišini poslijeratnih desetljeća, kad su rudnici još bili živi, a dimnjaci nosili paru u nebo, u Kamp-Lintfort su pristizali novi ljudi — gastarbajteri, radnici iz Turske, Bosne, Maroka i drugih zemalja muslimanskog svijeta. Došli su, kako su govorili, “na nekoliko godina”, ali korijenje koje su pustili postalo je trajno poput kamenih temelja samostana Kamp.

U početku su živjeli skromno, radeći u dubinama rudnika, dijeleći težak kruh s njemačkim rudarima. No, uz znoj i umor, donijeli su i svoju vjeru, svoj jezik, miris kahve i tihe molitve. Tako se u ovom gradu, koji je stoljećima disao ritmom benediktinske meditacije, polahko počeo oblikovati novi sloj duhovnosti – islamsku.

Danas, kad se ujutro nad Kamp-Lintfortom oglasi ezan iz jedne od lokalnih džamija, on ne odjekuje kao tuđi glas, nego kao novi ton u simfoniji vremena. Muslimanska zajednica, koja se tokom godina organizirala u kulturne i vjerske centre, postala je dio tkiva grada.

Djeca koja su nekada govorila turski, bosanski ili arapski, danas misle i sanjaju na njemačkom, ali nose u sebi miris dvije domovine. Na ulicama Kamp-Lintforta, gdje se nekoć susretala benediktinska tišina i rudarski šum, sada se čuje i jezik Kur’ana — kao da grad udiše dublje, s više slojeva smisla.

U ovoj tihoj zajednici, islam nije suprotnost tradiciji, nego novi oblik pobožnosti. Džamija i crkva, samostan i park, zajedno stvaraju prostor dijaloga u kojem se poštuje molitva, bilo da se ruke sklapaju ili podižu. Muslimani u Kamp-Lintfortu često sudjeluju u kulturnim i humanitarnim događajima grada, učeći i podsjećajući da se duhovnost ne mjeri zidovima, nego prisutnošću srca. Tako se može reći da je Kamp-Lintfort danas više od grada s bogatom prošlošću; on je živa metafora suživota. Na jednom kraju stoje vrtovi samostana Kamp, u kojima se i dalje šapuće latinski “ora et labora”, a na drugom kraj grada stoji minaret, iz kojeg se diže poziv na molitvu — “hayya ‘ala-s-salah”. Između njih, kao rijeka koja spaja, teče život zajedničkog poštovanja i tihe koegzistencije.

Kada su prvi Bošnjaci stigli u Kamp-Lintfort, njihova stopala su još nosila prašinu balkanskih puteva. Došli su s koferima punim nada, a sjećanja su im bila teža od prtljage. Ispod njemačkog neba tražili su kruh i sigurnost, ali i nešto dublje – mjesto gdje će duša moći disati. U rudnicima i tvornicama našli su posao, ali u zajednici – braću iz Bosne, Sandžaka, Makedonije, Kosova i Crne Gore – pronašli su toplinu doma. Njihove večeri često su bile ispunjene pričama o rijekama, planinama i sevdalinkama, kao da su u mislima gradili most između Neretve i Rajne.

Za Bošnjake, islam nije samo religija nego sidro identiteta. U stranoj zemlji, među hladnim fasadama i pravilnim ulicama, vjera je bila toplina koja ih je okupljala. Tako su, u Kamp-Lintfortu, nastale prve bošnjačke džematske zajednice – male, ali žive. Džamije i mesdžidi nisu bili samo prostori molitve, već mali kulturni svjetionici u kojima se čuvala tradicija bosanskog jezika, adeta i međusobne solidarnosti. U njima se učio Kur’an, ali i prenosila mudrost iz naroda – ona o poštenju, gostoprimstvu i čojstvu. Petkom su se susretale generacije: djed koji se sjeća rudnika i unuk koji studira informatiku. U toj tihoj smjeni naraštaja prepoznaje se trajnost, poput plamena što ne gori da sagori, nego da grije.

Bošnjaci su u Kamp-Lintfort unijeli nešto što Njemačka do tada nije poznavala: melanholiju koja pjeva. U njihovim pjesmama čuje se i bol i nada, a u njihovom osmijehu prepoznaje se sjećanje na zavičaj. Njihove žene su u svojim domovima čuvale mirise bureka i bosanske kahve, a njihova djeca, rođena u Njemačkoj, naučila su dvije riječi koje se u srcu ne sukobljavaju – “molitva” i “Heimat”. U školama, na univerzitetima i u poduzetništvu, Bošnjaci su pokazali da vjernost tradiciji ne znači zatvorenost prema svijetu. Naprotiv – ona znači imati korijen, a istodobno pružati grane nebu. Danas, kad Bošnjak u Kamp-Lintfortu zastane pred džamijom, možda na tren čuje ezan što se miješa sa zvonom crkve. I u tom spoju, u toj simfoniji dvaju svjetova, rađa se ono najljepše što čovjek može pronaći daleko od kuće – mir sa sobom. Kamp-Lintfort tako postaje, ne samo grad na sjeveru Njemačke nego mikrokozmos Bosne izvan Bosne, mjesto gdje se susreću rad i molitva, gdje se sjećanje ne nosi kao teret, nego kao blaga svjetlost koja pokazuje put.

 Bosanska džamija i muftija Mustafa-ef. Klanco – svjetionik vjere i sjećanja

U središtu Kamp-Lintforta, među modernim zgradama i tihim ulicama, uzdiže se bosanska džamija s vitkom munarom – simbol postojanosti i duhovne svjetlosti jedne zajednice. Nije to samo građevina od kamena i betona, nego hram u kojem diše sjećanje. Njezina munara, poput podignutog prsta prema nebu, svjedoči o stoljećima vjere, borbe i nade – o narodu koji se nije odrekao ni Boga ni svog imena.

U srcu tog duhovnog zdanja stoji čovjek koji je više od imama – muftija Mustafa efendija Klanco. Rođen u okolini Olova, poslan iz Sarajeva 1984. godine u misiju islamskog buđenja u Njemačkoj, on je u Kamp-Lintfortu proveo četrdeset godina neumornog rada, tihe žrtve i mudrog vodstva. Njegov dolazak u ovaj rudarski grad bio je početak jedne epohe – epopeje vjere u dijaspori.

Mustafa efendija Klanco nije gradio samo džamiju – gradio je ljude. Njegov džemat postao je škola strpljenja, reda i ljubavi prema vjeri. U malim prostorijama, dok se još nije čuo ezan s munare, okupljali su se radnici, studenti, majke i djeca – i tu su učili ne samo kako klanjati, nego i kako opstati. Njegova blagost, sabur i mudra riječ učinili su da Kamp-Lintfort postane središte bosanske duhovnosti u Njemačkoj.

Džamija s bosanskom munarom, koju je Mustafa efendija s džematom podigao korak po korak, nije samo arhitektonsko djelo – to je duhovni spomenik jedne epohe, spomenik vjernosti Bosni i islamu. U njenim zidovima pohranjene su stotine priča: o iftarima, mevludima, prvim učenjima arapskog pisma, suzama prognanika iz ratne Bosne i osmijesima djece rođene u Njemačkoj.

Uloga Mustafe efendije Klance nadilazi granice jednog džemata. On je bio i branitelj Bosne, riječju, djelom i srcem. U najtežim danima za naš narod, dok su mnogi posustajali, on je okupljao, hrabrio i pomagao, čuvajući kontinuitet pamćenja, onaj tihi plamen koji povezuje domovinu i dijasporu. Njegova skromnost nikad nije tražila priznanje, ali njegov rad zaslužuje doktorsku disertaciju s najvišom ocjenom – jer ono što je učinio nije samo organizacijski, nego civilizacijski čin: uspostavio je most između tradicije i suvremenosti, između domovine i tuđine.

Danas, kada se u Kamp-Lintfortu obilježava 39. tradicionalni mevlud-i šerif, u prisustvu imama iz okolnih bošnjačkih džemata i brojnih džematlija, odjekuje glas polaznika mekteba – djece koja recitiraju s akcentom koji spaja Bosnu i Njemačku. To su plodovi sjemena koje je prije četiri desetljeća posijao Mustafa efendija Klanco.

Njegova najava umirovljenja nije kraj, nego nova stranica misije. Jer ako postoji mudrost u Islamskoj zajednici, tada bi ona trebala zamoliti bivšeg muftiju njemačkog Mustafu efendiju Klancu da ostane savjetnik i učitelj novim generacijama imama i hatiba, onima koji tek uče kako nositi emanet vjere u svijetu koji se mijenja. Njegov primjer pokazuje da imam nije samo vođa molitve nego i čuvar identiteta, most između vremena i naroda.

Bivši muftija njemački Mustafa ef. Klanco je tiha legenda bosanskog islama u dijaspori. Njegov rad, džamija i džemat u Kamp-Lintfortu nisu samo priča o prošlosti nego svjetionik budućnosti. U vremenu rastakanja identiteta, on je dokazao da se vjera može živjeti s dostojanstvom, da se Bosna može voljeti i izdaleka i da se duhovni autoritet ne nameće, nego stječe  – životom, radom i čistoćom srca.

Nakon slatkog ručka i ugodnog ćaskanja s imamima, vratili smo se iz Kamp-Lintfortu u Dortmund, puni lijepih utisaka s duhovno ispunjenom dušom što Bosna ima svoj Alter Ego u duhovnom i patriotskom smislu, koji živo djeluje. Predsjednik-mutevelija  džemata Dortmund Sead Čokić, osvojio me svojom mirnoćom i saburom, inzistirao je da svratimo kod njega kuće, gdje nas je njegova hanum Faketa čekala s večerom sa svoja tri zlatna sina, bosanska viteza Sedada, Sadudina, Sadžida i kćerkom Sadžidom, koja je u hidžabu učiteljica u jednoj njemačkoj školi u Dortmundu. Rekoh, pa da podijelim s vama, koji ste ovo pročitali: Bosno moja, dok je ovakvih viteških Bošnjaka, niko te neće i ne može poraziti uz Allahovu milost. Amin!

Druga Bosna – Bosna izvan Bosne

Vratio sam se u Bosnu s osjećajem zahvalnosti Svevišnjem Allahu, što sam imao priliku svjedočiti istini da se, unatoč svemu, rađa i živi jedna druga Bosna – Bosna izvan Bosne.

To nije Bosna u geografskom smislu, već Bosna srca, sjećanja i duhovne postojanosti. Ona diše u tuđim zemljama, pod drugim nebom, ali nosi isti miris dunje, isti ritam ezana, isti osjećaj pripadnosti i bola.

Ta druga Bosna, koju sam vidio u Kamp-Lintfortu, nije kopija, nego odraz – Bosna koja se uspješno nosi s izazovima vremena i mjesta, ponekad i uspješnije nego ova Bosna ovdje, koja bi trebala biti njen uzor.

Jer tamo, u srcima naših ljudi, Bosna nije prostor, nego zavjet. Nije granica, nego veza.

Ali, ta druga Bosna ima svoje izazove – teže jer su tihi, dublji jer su nevidljivi. Najveći među njima su oni koji traže pamćenje i čuvanje identiteta u svijetu koji lahko briše rubove. Prije svega treba čuvati i sačuvati:
1) Identitet vjere, nacije i države – ostati svoj, ne iz prkosa, nego iz dostojanstva. Znati ko si i odakle si, bez potrebe da se opravdavaš pred svijetom koji često zaboravlja da i ti imaš svoje korijene, svoje nebo, svoj san;
2) Uputiti djecu na pravi put, da znaju ko su i šta su. Da razumiju da njihova imena, njihova vjera i njihova priča nisu teret, nego blagoslov;
3) Prihvatiti integraciju, ali ne i asimilaciju – učiti jezike, poštovati kulturu zemlje domaćina, a svoju kulturu voljeti, tj., ne zaboraviti jezik nane, miris kahve i melodiju ilahije. Integracija znači razumijevanje, a asimilacija – zaborav.
4) Voljeti svoj rodni kraj – ne samo kao folklor, nego kao živu obavezu srca. Vraćati se, pomagati, ulagati, čuvati vezu koja nas čini narodom, a ne dijasporom bez korijena.
5) Ostati insan i u muci i u radosti, insan kojeg svijet prepoznaje i poštuje, a domovina voli i cijeni.

Jednom riječju: izazov bošnjačke dijaspore jeste u tome da čovjek bude uredan građanin zemlje domaćina, a istodobno vjerni domoljub svoje vjere, nacije i domovine – Bosne i Hercegovine.

To je tanak, ali čvrst konac koji povezuje dvije domovine: onu iz djetinjstva i onu iz svakodnevice.

Bosna izvan Bosne nije mit, nego živa stvarnost. Ona postoji u osmijehu djeteta koje uči Kur’an u mektebu u Dortmundu, Velbertu, Essenu, Hagenu, Kamp-Lintfortu i svakom drugom gradu u Njemačkoj, gdje ima Bošnjaka u suzi majke koja šalje pomoć zavičaju, u rukama imama koji uče i podučavaju na svom i tuđem jeziku sa bosanskom dušom.

I zato, dok gledam tu Bosnu izvan Bosne, osjećam da naš narod nije rasut – on je razasijan. Kao sjeme koje je Allahovom voljom palo po svijetu, ne da bi nestalo, nego da bi niklo u novim oblicima života, vjere i nade.

(Preporod.info)