Ratni zločini, "nacionalno blago" Srbije

Piše: Nedim Hrbat

Nebojša Pavković, general Vojske Jugoslavije i komandant Treće armije tokom 1999. godine, osuđen na 22 godine zatvora za ratne zločine nad kosovskim Albancima, i to za deportacije, prisilna premještanja, ubistva civila i progone, ovih dana pušten je na slobodu, formalno, zbog zdravstvenog stanja.

Pavković se vratio kao "junak odbrane", u Srbiju je stigao avionom Vlade Srbije, a predsjednik Srbije pozvao ga je lično i poželio mu sretan put. Po njegovom dolasku u Srbiji je upriličen grandiozni medijski doček, takav da je i njegova kćerka izjavila da je Pavković iznenađen i da "nije uopće očekivao takvu podršku".

Samo sedmicu ranije, u Srbiji je u miru preminuo Vasilije Vidović, četnički vojvoda koji je 1992. godine predvodio jedinice Vojske RS-a koje su počinile zločine u naselju Lješevo, prilikom čega je strijeljano 22 civila. I on je dobio priličan propagandni ispraćaj. U tamošnjim medijima ispraćen je kao "legendarni komandant" i "vojvoda".

Optuženi ratni zločinac Branislav Gavrilović Brne, također, četnički vojvoda, preminuo je u Beogradu nekoliko dana nakon zločinca Vasilija, u 61. godini, nakon duge i teške bolesti. Protiv Gavrilovića Sud Bosne i Hercegovine je djelimično potvrdio optužnicu za zločine nad ratnim zarobljenicima na području Ilidže i Hadžića tokom 1992. i 1993. godine. Prema optužnici, Gavrilović je zločine počinio kao komandant vojne formacije "Brnetovi četnici".

Periodično, gotovo ritmično, iz Srbije dolaze vijesti o životu ili smrti ratnih zločinaca. Više nikoga ni ne iznenađuju, a ponajmanje, čini se, one koji bi trebali da ih formalno gone i procesuiraju. Postale su predvidljiv dio političkog i medijskog pejzaža. U toj normalizaciji, svaka od njih, makar se radilo i o smrti, predstavlja samo još jednu priliku da država potvrdi vlastiti narativ i održi nacionalni mit u pogonu.

Neki su ratni zločinci nakon odsluženja kazne vraćeni kao heroji, neki su se sklonili i do smrti izbjegli pravdi, a neki i dalje mirno žive, zaštićeni od izručenja. Dug je to spisak: Kovač, Pelemiš, Kornjača, Obrenović, Savić, Gavrić, Kosorić, Lazarević, Šljivančanin, Ojdanić, Šainović, Vasiljković te brojni drugi oficiri, vojnici, policajci i paramilitarci iz svih krajeva bivše Jugoslavije, u kojima se branila "Velika Srbija".

U posljednjih trideset godina Srbija je uspostavila neku vrstu azila za sve te ljudske zvijeri, ne samo političkog i pravnog nego i simboličkog. Ratni zločinci su ikone jedne lažne epohe, medijski "junaci", "zaštitnici srpskog naroda", "legendarni vojvode", "istaknuti generali", "vojni stručnjaci", "heroji", porodični ljudi, predavači, promotori, počasni govornici, analitičari, političari, a ne ljudi s moralnim i pravnim, krvavim hipotekama.

Paralelno s heroizacijom haških osuđenika, zvanična vlast u Srbiji provela je i institucionalnu rehabilitaciju zločinačkih, kolaboracionističkih i kvislinških figura iz Drugog svjetskog rata. Sudska pečatija otvorila je prostor da se ratni zločinci iz Drugog svjetskog rata i njihovi zločini, također, ugrade u sistem kao legitimni temelji državnog identiteta.

Rehabilitovani su Nikola Kalabić, komandant Gorske garde četničke vojske, i Dragoljub Draža Mihailović, zloglasni vođa četničkog pokreta čije su jedinice dokumentovano učestvovale u masovnim zločinima i masakrima nad civilima, ali i drugi saradnici okupatora, žandarmi i četnički komandanti.

Pored njih, u postupcima rehabilitacije koje je Srbija sprovodila bilo je i drugih ličnosti, uključujući pokrete za rehabilitaciju Milana Nedića, predsjednika vlade pod okupacijom. 

Ritualno pranje krvi s nacionalnih simbola, slično kao i za haške osuđenike, vođeno je pod uslovima navodnog političkog i ideološkog progona, regionalne ili međunarodne „historijske nepravde“, a ne pod istragom stvarnih ratnih zločina.

Umjesto suočavanja s prošlošću, Srbija je tako uspostavila brutalnu državnu strategiju koja objedinjuje ratne zločince i zločine, stvarajući panteon u kojem, rame uz rame, stoje Mihajlović i Šljivančanin, Nedić i Šešelj, Kalabić i Pelemiš. U kabinetima i na paradama, u udžbenicima i u medijima, na ulici i u institucijama, na stadionima i na koncertima, prisutna je ista matrica, kontinuitet kojim se država samodefiniše. Vlast, bez obzira na generaciju i ime, od Miloševića do Vučića, gradi legitimitet upravo na tom panteonu.

To nije puki historijski revizionizam, nego temeljna konstrukcija kolektivnog identiteta: čitava jedna nacija se uči da svoje najcrnje figure vidi kao svjetionike. Ratni zločini su „nacionalno blago“ Srbije, sastavljeno od presuda, optužnica i masovnih grobnica.

Kolaboracija s okupatorom, etničko čišćenje, logori i genocid, sve se to u simboličkoj ekonomiji Srbije sliva u zajednički imenitelj nacionalnog ponosa. Takva strategija ne poznaje hijerarhiju zločina, svi su jednako korisni, svi podjednako upotrebljivi.

Ono što je u civiliziranom svijetu zločin, ovdje je nacionalni resurs, gorivo i kapital – politički, medijski i ideološki. Mladić dobija murale, Karadžić daje intervjue, Pavković je dočekan avionom Vlade Srbije, Vidović umire kao "legenda", Lazarević drži predavanja na vojnim akademijama, Šešelj i Vasiljković redovno gostuju na televizijama s nacionalnom frekvencijom, a Šljivančanin je čak postavljen i u glavni odbor Srpske napredne stranke.

Batajnica, Perućac, Petrovo Selo, Rudnica i brojne druge masovne grobnice u Srbiji i izvan Srbije, širom bivše Jugoslavije, stoje kao podzemni arhiv tog kontinuiteta, ali bez ikakvog mjesta u javnom pamćenju.

U tom izokrenutom poretku vrijednosti, nije samo zločinac uzdignut na pijedestal, nego je i svako ko se usudio da ga nazove pravim imenom proglašen izdajnikom. Oni koji su isporučivali haške optuženike označavaju se kao "prodane duše", "strani plaćenici" ili "neprijatelji nacije". Javne hajke vođene su ne protiv krvnika, nego protiv onih koji su tvrdili da krvava prošlost mora imati pravne i moralne posljedice. Tako je i elementarna pravda postala stigma, a zdravi razum političko samoubistvo.

Otuda u Srbiji i nema suštinske promjene i neće je biti, makar se uz potrošne stranke i lidere mijenjao i kompletan kadrovski inventar. Jer, nacionalni inventar decenijama ostaje isti – ratni zločini pretvoreni u simboličku ostavštinu koja se prenosi iz generacije u generaciju. Sve dok je zločin nacionalni kapital, a ne nacionalna sramota, svaka vlast – ma kako se zvala – bit će samo novi administrator istog panteona!

(Preporod.info)