Džentlmen među vakifima

Piše: Zilka Spahić Šiljak

Na jednoj velikoj svečanosti, kojoj je prisustvovalo na hiljade ljudi iz različitih krajeva svijeta, 27. septembra 2025. godine otvorena je džamija Es-selam Islamskog kulturnog centra Bošnjaka u Granger, Iowa u Americi.

Na ovom značajnom skupu govorile su važne ličnosti iz vjerskog i političkog života: gradonačelnik Des Moines Toni James, senatorica Sarah Trone Garriot, profesorica Kathleen Spellman sa Columbia University, biskup Katoličke crkve, William Johnson kao i  predstavnici drugih vjerskih zajednica.

U ime islamske zajednice prisutnima se obratio muftija zenički, prof. dr. Mevludin Dizdarević, muftija Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike dr. Sabahudin Ćeman, glavni imam Muaz-ef. Redžić, imam džamije Es-selam hfz. Nermin-ef. Spahić, a svečanost je moderirao umjetnik Mirza Mušija.

Ovaj događaj predstavlja kulminaciju dugogodišnjeg rada, truda i posvećenosti čitave zajednice, na čelu s Elvedinom Sivcem i imamom, hafizom Nerminom Spahićem, koji su stubovi ovog velikog projekta.

Džematski odbor je odlučio da džamiju otvori predsjednik, Elvedin Sivac. Umjesto da čast i slavu otvorenja prisvoji isključivo za sebe, odlučio je zasluge podijeliti sa svojom suprugom Beisom Kuburaš-Sivac. Taj čin, iako naizgled jednostavan, nosi višestruke poruke o bračnom partnerstvu, jednakosti i istinskom razumijevanju islamskih vrijednosti.

Godine 2004. Elvedin i Beisa započeli su mukotrpnu misiju okupljanja i organiziranja muslimanke zajednice u Des Moines, Iowa. U tuđini, gdje izazovi očuvanja identiteta i vjere nerijetko postaju još izraženiji, njih dvoje su udružili snage kako bi izgradili prostor u kojem će buduće generacije imati mjesto za bogoštovlje (ibadet), obrazovanje i međusobno povezivanje.

To nije bio lagan zadatak.

Pored materijalnih prepreka, suočavali su se i s psihološkim i društvenim izazovima koji prate svako kolektivno okupljanje. Prije samog otvorenja, Elvedin mi s osmijehom kaže: “Nakusali smo se svega, ali je srce sretno jer znamo da smo sve radili u ime Allaha".

To, na koncu, i jeste najvažnije, a ljudske sujete, zavisti i licemjerstvo treba ostaviti sa strane, jer je važna suština a to je natjecanje u dobru, baš onako kako to Uzivšeni Allah traži od vjernika i vjernika: U dobru se natječite (5:48); A vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, preteknete (2:148).

Snaga ovog bračnog para ležala je upravo u tome da rade dobro i to rame uz rame, bodreći jedno drugo i ustrajavajući onda kada je mnogima bilo teško. Ono što se u ovom primjeru posebno ističe jeste model zajedničkog djelovanja u kojem supružnici nisu konkurenti niti takmaci, već partneri koji dopunjuju jedno drugo. Elvedin Sivac, kao predsjednik Džematskog odbora, mogao je sebe istaknuti kao glavnog zaslužnog pojedinca, kako to, nažalost, muslimani često i čine. On je spomenuo važnost zajedničkog rada s imamom, Nerminom Spahićem i drugih vakifima i vakifama u zajednici, a onda je rekao nešto što je izmamilo suze i divljenje mnogih prisutnih.

– Pripala mi je velika čast da otvorim džamiju Es-Selam. Sa mnom je bila moja voljena Beisa,  moja najveća podrška, moj oslonac i moja dova uslišena. Njena snaga i tišina bili su moj putokaz, a njeno srce moj mir. Zajedno s našim dvjema kćerkama, Hatidžom i Ajdinom, u čijim očima sam vidio plod berićeta i snagu ljubavi, ovaj trenutak je postao kruna našeg zajedničkog puta – kazao je Elvedin.

U javnom priznanju doprinosa svoje supruge, on je pokazao da prava snaga ne leži u individualnom isticanju, nego u priznavanju zajedničkog truda.

Time je demonstrirao šta znači biti istinski džentlmen i vjernik: onaj koji ne traži monopol na zasluge, nego razumije da su uspjesi plod kolektivnog i partnerskog djelovanja. Njegov čin je suprotnosti sa shvatanjem da je samo muškarac "Bogom dan" da prima priznanja i pohvale.

Nažalost, ovaj njegov čin  je izuzetak, a ne pravilo.

Muslimani najčešće zaborave da sve ono što su postigli nisu mogli positići sami, bez podrške porodice i supruga. Jednostavno je napraviti analizu različitih svečanih skupova i vidjeti da, uglavnom, muškarci dobijaju priznanja, a onda još i zaborave spomenuti doprinos žena ili ih zaborave uopće spomenuti, zaborave da ih adresiraju u svojim govorima, da ih oslove po titulama, kako oslovljavaju muškarce. Ako im se i omakne da spomenu žene, onda su to nečije hanume, supruge, kćerke i sestre, a ne i doktorice, profesorice, inženjerke, vakife i sl.

U patrijarhalnim društvima u kojima muškarac zauzima centralnu poziciju, doprinos žene često se podrazumijeva i ostaje nevidljiv. Međutim, ako se i desi da se ponekad muškarac podrazumijeva, pa se ne istakne njegova titula i najmanji doprinos, slijede kritike i reakcije, što znači da jeste važno da se svačiji glas i doprinos priznaju. Upravo onako kako je i dragi Bog u Kur’anu rekao: Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik/ca je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili (16:97).

Dobro se, dakle, vrednuje kao univerzalna kategorija, bez obzira na spol, društveni položaj ili status. Bog ne pravi razliku između muškog i ženskog doprinosa, nego nagrađuje trud, namjeru i iskrenost. U praksi muslimanskih društava, glasovi žena su utišani, a njihovi doprinosi zanemareni ili pripisani muškim figurama u javnom prostoru. Jedan muškaraca je na otvaranju džamije Es-selam pokazao da ipak može i treba drugačije.

Pošto je džamija Es-selam sagrađena kao vakuf brojnih donatora i donatorica, pozitivno je i to što su na munari džamije navedena njihova imena, a to je, simbolički, također, vrlo važno.

U analizi povijesti vakufa u Bosni i Hercegovini žene su dale značajan doprinos, ali ih se ne spominje. Na svečanostima otvaranja džamija, uglavnom, spominju se veliki vakifi, poput Gazi Husrev-bega, ali ne i njegova supruga Šahdidar, iako postoje zapisi o tome šta je sve uvakufila u Sarajevu.

Također se ne spominju vakife iz povijesti islama, poput Zubjede, supruge halife Haruna al-Rašida iz Bagdada koja je sagradila vodovod za Mekku. Vidjela je da nemaju vodu pa je angažirala stručnjake da naprave najmoderniji irigacioni sistem. Kada sam prije nekoliko godina na umri putovala prema Mekki, jedan od vodiča je htio istaknuti doprinos Zubejde, objašanjavajući da i danas ne mogu odgonetnuti kako je taj vodovod funkcionirao, jer je tako kompleksno konstruiran. Moj komentar je bio da imenuju ženu za gradonačelnicu Mekke, pa će vodovod proraditi.

Poruka zajednici i budućim generacijama

Primjer džentlmena-vakifa nadilazi okvire lične priče i prerasta u simbol za čitavu zajednicu. Prvo, Elvedin šalje snažnu poruku o značaju žena u vjerskom i društvenom životu. Članice ovog džemata, poput Beise Kuburaš-Sivac, dr. Jasmine Salčinović-Spahić, Elvire Jukić, Elme Berbo, Sene Delahment i  drugih, nerijetko su nositeljice i pokretačice brojnih inicijativa, iako njihova imena ne dolaze do javnosti.

Javnim priznanjem njihova doprinosa, ruše se barijere šutnje i nevidljivosti, otvarajući prostor da se i u bošnjačkoj dijaspori prepozna ravnopravna uloga žena i muškaraca u zajednici.

Drugo, on, također, nudi model budućim generacijama da brak nije isključivo privatna institucija, već i prostor zajedničkog rada i društvenog doprinosa. Zajedništvo u vjeri može postati oslonac za šire društvene projekte, a otvorenje džamije Islamskog kulturnog centra Bošnjaka najbolji je dokaz takve vizije.

Islam je, od svojih početaka, ženama priznao pravo na imovinu, obrazovanje i društveno učešće. Ipak, kroz stoljeća se razvijala praksa u kojoj su žene često bile marginalizirane i njihova uloga svedena na majčinstvo i privatnu sferu života. Danas, kada su žene obrazovane, ponekad i više nego muškarci, neprihvatljivo je polovicu intelektualnog i društvenog kapitala zanemariti i isključiti, samo zato što se ide utabanim stazama i što niko ništa ne želi mijenjati.

Da je Muhammed, a. s., tako postupao ne bi promijenio nijedan običaj i tradiciju u Mekki i Medini iako su i njemu govorili da oni samo slijede tradicije svojih predaka. Tradicije mogu biti lijepe, ali ih stalno treba prosijavati i nadograđivati, da ne bi okoštale i postala učmale i neproduktvine.

Ono što je napravio Elvedin Sivac može se razumjeti kao povratak izvornim islamskim vrijednostima u kojima se doprinos žene priznaje i cijeni. Podsjećajući zajednicu da džamija nije samo plod rada jednog čovjeka već cijele zajednice, a u ovom slučaju dvoje ljudi koji su dijelili snove i odgovornosti, Elvedin zapravo ukazuje na kur’ansku poruku da su muž i žena „odjeća jedno drugome“, smiraj, oslonac, zaštita i podrška.

Njegova odluka da podijeli zasluge sa suprugom nije samo trenutni čin skromnosti i puke emocije već i trajna lekcija o tome kako treba izgledati liderstvo u zajednici. Lider nije onaj koji monopolizira moć i priznanje, nego onaj koji otvara prostor i drugima, naročito onima čiji je doprinos suštinski, ali često skriven, što namjerno, što nenamjerno.

Priča o Elvedinu i Beisi više je od zapisa o otvorenju jedne džamije. Ona je svjedočanstvo o zajedničkom trudu, o snazi partnerstva i o vrijednostima koje nadilaze granice pojedinačnih ambicija. To je poruka zajednici da uspjesi postaju potpuniji kada se dijele i da se najveća čast ne nalazi u ličnom isticanju, već u priznavanju i vrednovanju drugih.

Na svečanosti kojoj su prisustvovali ljudi iz cijeloga svijeta, Elvedin Sivac nije samo otvorio vrata nove džamije, on je pokazao muslimanima kako trebaju razumijevati muško-ženske odnose u vjerskoj i društvenoj praksi. Njegov čin podsjetnik je da zajedništvo, skromnost i međusobno poštovanje ostaju temelj istinskog uspjeha, kako u vjeri tako i u životu.

(Preporod.info)