Mevludi – između rođenja i sahrane

Piše: Esad Bajić

Kada govorimo o Poslaniku islama, često se zadržimo na površini: podsjetimo se njegovog rođenja, njegove blagosti, moralnih pouka, hrabrosti i historijskih epizoda. No, ono što se često previdi jeste da je Poslanik bio angažovan čovjek svog vremena – sposoban da se suoči s istinom i da je misli, bez obzira na cijenu. Poslanik, a. s., nije bio samo odabrani, trpni donosilac Objave, nego i primjer ljudske hrabrosti da stane pred čitav sistem i kaže: "Ovo je laž".

Idolopoklonstvo nije bilo samo religija nego i temelj ekonomije, politike i društvenog identiteta. Poslanikovo "La ilahe illallah" nije bilo samo poziv na promjenu vjere, nego intelektualni i moralni udar na laž i lažne temelje tog društva. To je bio čin raskrinkavanja poretka moći. Poslanik je pokazao kako vjera, običaj i tradicija, kada izgube vezu s istinom, postaju paravan za nepravdu, eksploataciju i manipulaciju.

Njegova misija bila je i ukazati kako se istina potiskuje, kako se tiranija pravda i prikriva običajem, kako se laž, šund i kič uvode u normu i proglašavaju prirodnim poretkom. Posebnost Poslanika bila je u tome što je intelektualni čin povezao s moralnom odgovornošću. Njegova riječ nije ostajala hladna analiza – on je živio ono što je govorio. U hadisu stoji: "Najbolji od vas su oni koji su najkorisniji ljudima." To je suština njegove misije: ideja ne ostaje izolovana teorija, nego se pretače u dobro i korist za ljude.

U Poslanikovo doba idoli su bili kipovi u Mekki, Lat, Uzza i drugi. I danas postoje idoli. Promijenili su ime, ali ne i suštinu. To su tržišta koja diktiraju vrijednosti, medijski spektakli koji oblikuju percepciju, ideologije koje se predstavljaju kao svetinje, pa čak i islamske kada se prometnu u svrhu sebi, tehnologija, nacija, stranka, vlast, imidž... Svi oni zahtijevaju odanost i nameću privid neupitnosti. Kur’an kaže: Zar si vidio onoga koji je za boga svoga uzeo svoju strast? (El-Džasije, 23). To je slika savremenog čovjeka pred idolima sistema.

U Mesneviji Mevlana priča kako ljudi sami naprave idola od blata, pa mu se onda klanjaju. Time podsjeća da su lažni bogovi uvijek ljudska projekcija vlastitih strasti i interesa. Kur’an nas podsjeća na odgovornost mišljenja: I ne povodite se za onim za što znate da nije istina; sluh, vid i srce – za sve to bit ćete pitani (El-Isra, 36). To znači da čovjek ne može biti ravnodušan prema istini: mora je misliti, mora je svjedočiti i mora je živjeti. Poslanikov primjer pokazuje kako se ta začarana iluzija ruši – istinom koja se misli i živi.

Intelektualna hrabrost danas znači usuditi se misliti izvan zadatih okvira, raskrinkati opsjene i odbiti da se poklonimo onome što nije vrijedno poklonstva. To nije puko ponavljanje ajeta i hadisa, nego spremnost da se kroz njih prepozna istina, da se njima definiše, izgovori i živi. Poslanik je bio svjedok istine u punom smislu riječi – ne samo da je govorio nego je i živio ono što je rekao. Njegova snaga bila je u tome što se riječ i život nisu razdvajali. Aiša, r. a., opisala ga je riječima: "Njegov ahlak bio je Kur’an."

Zato je Poslanikov primjer i danas misaoni orijentir. On nas uči da se istina ne posjeduje ako se za nju ne preuzme odgovornost i kako izgleda kada misao postane život, a istina put kojim se hoda. Oni koji danas govore o Poslaniku – ulema koja se smatra njegovim nasljednicima – nose odgovornost da bar svojim govorom ne iznevjere vrijednosti koje su srž njegove misije. Ta se odgovornost može iznevjeriti na više načina: nepripremljenim i površnim predavanjem, pričanjem napamet bez dubljeg razumijevanja, prikazivanjem njegova života kao historijske epizode izolovane od našeg vremena ili skretanjem pažnje na anegdote i sporednosti dok se zaobilaze ključna pitanja našeg doba.

Ako Poslanikov život predstavljamo kao muzejski eksponat, umjesto živog modela mislioca i reformatora, ako njegovu revolucionarnu poruku svedemo na ritualnu nostalgiju, onda upravo mi postajemo dio onog sistema koji je on raskrinkavao. Najveća izdaja Poslanikova naslijeđa nije u tome što ga ne spominjemo, nego što ga spominjemo na način koji neutrališe njegovu transformativnu snagu.

Pitanje koje se postavlja pred svakim koji govori o Poslaniku u rebi‘ul-evvelu jeste: Da li moj govor o njemu pomaže ljudima da prepoznaju i raskrinkaju idole svog vremena ili ih tjera u intelektualnu pasivnost? Da li ih inspirira na istinoljubivost i moral, ili ih zadovoljava pričama koje ih ostavljaju nepromijenjene? Da li im pokazujem Poslanika kao misaoni izazov našeg doba ili kao sigurno utočište od njega?

To je test iskrenosti za sve nas: jesmo li spremni da Poslanikov primjer mijenja naš način mišljenja i življenja ili tražimo samo potvrdu onoga što već mislimo i radimo? Smisao mevludskih okupljanja ne bi trebalo koristiti za obračune „za i protiv mevluda – naše dede i nene protiv selefija“, nego da ona budu ono što im ime i oslovljava – rođenje snažnije veze s Poslanikovim primjerom danas, a ne njegovo sahranjivanje u prošlosti.

(Preporod.info)