Bošnjaci dolaze: Na vojnom groblju Log pod Mangartom ukopana su 102 bošnjačka vojnika
Ubrzo nakon uspostavljanja austrougarske uprave u Bosni, već 1881. godine, uvedena je opća vojna obaveza u koju su bili uključeni svi mladići u dobi od dvadeset godina a koja je trajala tri godine: prvo, na prvoj borbenoj liniji, a narednih devet godina bila je obaveza rezervnog sastava.
Piše: prof. dr. Aida Abadžić-Hodžić
U toku Prvog svjetskog rata bošnjačke vojne regimente bile su uključene na raznim ratištima, a presudan doprinos dale su na tzv. Soškom frontu, dugom 600 kilometara i smještenom na tromeđi Austrije, Slovenije i Italije. Bošnjaci su bili glavni sudionici najveće i najduže planinske bitke u historiji koja je vođena u ekstremnim uvjetima jer je bila neprestano vođena punih 29 mjeseci (od maja 1915. do novembra 1917. godine), na kotama iznad 2.000 metara nadmorske visine, s bunkerima od leda i gvozdenim stepenicama ukovanim u kamen, a uz koje su se bošnjački vojnici uspinjali pod punom ratnom opremom i u kojoj je život izgubilo više od milion i 200 hiljada vojnika!
Iz četiri bosanskohercegovačke regimente, koliko ih je djelovalo u Prvom svjetskom ratu u austrougarskoj vojsci, izabrani su najbolji vojnici i pod imenom Četvrte bh. regimente povučeni na Zapadni front, u rangu najelitnije k. und k. formacije (Schachinger, 1989, 11). Prema podacima iz tog vremena, u periodu Prvog svjetskog rata bosanskohercegovačke trupe u sastavu austrougarske vojske brojale su preko 250 hiljada ljudi.
Bošnjačke jedinice u to vrijeme podrazumijevale su sve vojnike koji su dolazili iz Bosne, bez obzira na konfesionalnu pripadnost. Unutar austrougarske vojske bošnjački vojnici isticali su se specifičnim plavim uniformama s čakširama i fesovima (sive i crvene boje) i korištenjem noževa i buzdovana.
Međutim, ono što je posebno odlikovalo Bošnjake bila je iznimna hrabrost i neustrašivost, o čemu je sačuvano mnogo svjedočenja i arhivskih dokumenata koji se danas, uglavnom, mogu naći u Muzeju Soškog fronta u Kobaridu i Garnisonsmuseum u Grazu. Nijedna regimenta austrougarske armije nije dobila više ordena i priznanja za doprinos i hrabrost od Bošnjačke regimente (Kubinzky, 2010, 15). Kustos kobaridskog muzeja Vojo Hibič ističe:
“Italijanima je bilo dovoljno da pred sobom ugledaju vojnike s fesovima i da se okrenu u bijeg. Time se koristila komanda austrougarske vojske stavljajući tradicionalnu bošnjačku kapu i vojnicima drugih nacionalnosti. Ostalo je zabilježeno da su, u nedostatku Bošnjaka, kroz rovove na štapovima prenosili fesove, tako da bi Italijani imali na umu ko ih čeka na drugoj strani. Istovremeno, sačuvani dokumenti svjedoče o Bošnjacima kao ljudima u čijem je srcu bilo i najviše dobrote. Dijelili su i posljednji komadić kruha. Bili su ti koji su spasili najviše ranjenika s bojišnice. Slovenci i Austrijanci nisu se usuđivali izaći iz rova poslije bitke, ali su Bošnjaci svoju smionost i u tome iskazivali, prihvaćajući ranjene i noseći ih do priručnih bolnica…ˮ (Schachinger, 1989, 13).
I kad su, nakon jedanaest italijanskih ofanziva, Bošnjaci zamijenjeni jednako čuvenim “salzburškim gorskim lovcimaˮ, i “tada suˮ, prema riječima direktora Muzeja Soškog fronta, “ostavljeni mujezini koji su učenjem ezana stavljali na znanje Talijanima da su Bošnjaci tu negdjeˮ (Schachinger, 1989, 14). U selu Log pod Mangartom, u pozadini najviše kote Rombon (2.208 m.n.v.) bila je sagrađena 1916. godine prva džamija na slovenskom tlu.
Skoro pet hiljada Bošnjaka izgubilo je život na području Slovenije u toku Prvog svjetskog rata. Na vojnom groblju Log pod Mangartom ukopana su 102 bošnjačka vojnika.
Zalaganjem tadašnjeg slovenačkog muftije dr. Nedžada Grabusa i uz podršku države Slovenije, križevi koji su u vrijeme Kraljevine SHS postavljeni nad mezarjima Bošnjaka zamijenjeni su nišanima 2007. godine, a 2012. godine podignut je i spomenik poginulim vojnicima s područja BiH, rad slovenskog kipara bosanskohercegovačkog porijekla Mirsada Begića.
Oko osam stotina bošnjačkih vojnika koji su bili pripadnici nekadašnje 19. pješadijske regimente austrougarske vojske, sahranjeni su na Vojničkom groblju Lang-Lebring pored Graza. Svake godine posljednje nedjelje u mjesecu oktobru na tom mjestu se obilježava tzv. Bošnjačka nedjelja (Bosniakensonntag) u spomen na sve poginule borce austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu, porijeklom iz Bosne, svih konfesionalnih pripadnosti.
Pripadnici bošnjačke regimente bili su smješteni sve do 1914. godine u Dominikanskoj kasarni u Grazu i tu se nalazio jedan orijentalni café, a za potrebe vojnika islamske vjeroispovijesti bila je osigurana služba vojnog imama (Kubinzky, 2010, 15).
U čast bosanskohercegovačkih pješačkih regimenti koje su bile u sklopu austrougarske vojske i njihove iznimne hrabrosti, austrijski kompozitor Eduard Wagnes komponirao je 1895. godine u Grazu vojni marš pod naslovom “Bošnjaci dolazeˮ (Die Bosniaken kommen). To je jedan od najpopularnijih vojnih marševa koji se svira i danas u posebnim prilikama i tradicionalni je marš 1. bataljona veze austrijske vojske.
(Preporod.info)
