Sarajevski hroničar 18. vijeka: 216. godišnjica smrti Mula Mustafe Bašeskije
Prema dostupnim historiografskim podacima, Mula Mustafa Bašeskija, sin Ahmedov i Fatimin, rođen je 1731. ili 1732. godine u u Sinan-pašinoj mahali u Sarajevu. Prema podacima do kojih dolazi Mehmed Mujezinović, na osnovu zabilješki koje je ostavio njegov sin Mustafa Firaki, Mula Mustafa Bašeskija je preminuo 18. augusta 1809. godine.
Nadimak Bašeskija ponio je po zvanju koje je dobio u tom vremenu, a odnosilo se na "glavnog" pripadnika janjičarskog poziva, veterana. Pored ovog nadimka, Bašeskija se potpisivao i kao Ašik i kao Šefki (Ševki), premda je od pseudonima Ašik kasnije prešutno odustao. Godine 1763, budući da je pokazivao sklonost ka pisanju i razumijevanju važnosti pisarske i zapisivačke prakse, odlučio se za pokretanje posla nedaleko od Begove džamije, otvorivši dućan za pružanje pravno-intelektualnih usluga, koje su se u tom dobu odnosile uglavnom na pisanje različitih dopisa pojedinaca različitim nivoima administracije, radivši taj posao predano i dugoročno.
Bašekija je već 1756. počeo s vođenjem svoga Ljetopisa, a obuhvata događaje u Sarajevu od 1746. do 1804. godine. Najvećim dijelom pisan je na osmanskoturskom jeziku arapskim neshi-pismom, koji istraživači još nazivaju bosanskim osmanskoturskim zbog jakog utjecaja bosanske gramatike i bošnjačkog mentaliteta autora koji piše ovo djelo.
Bilježio je sve relevantne pojave koje su bitno odredile njegov rodni grad ili su imale veze s njegovom domovinom, odnoseći se najvećim dijelom na neke važne događaje koji su obilježeli vrijeme njegova bivstvovanja. Ono što Bašeskiju čini pouzdanim hroničarem jeste činjenica da je uvijek pisao tačan datum – dan, mjesec i godinu, koji se odnosio na zabilježeni događaj.
Bez ikakve sumnje to je najznačajniji Ljetopis bošnjačke književnosti. Medžmua, kako je autor naziva, sastoji se od ljetopisnog i nekrološkog dijela, koji su poredani prema hidžretskim godinama, te dodatka koji obuhvata devedesetak hićaja, popis osmanskih sultana, kratku historiju čovječanstva, nekoliko alhamijado i narodnih pjesama, neke dove te popis stanovnika Sarajeva koje je Bašeskija opremio za dženazu.
Ono što će postati odlika Bašeskijinog odnosa prema umrlom jeste da se ne drži stava “o mrtvima sve najljepše”. O svojim sugrađanima piše onako kako ih vidi, makar kroz nekoliko godina promijenio stav (braća Morić). Posebno voli znanje iz oblasti tesavvufa te derviše, kao i ostale svoje sugrađane koji su pošteni, plemeniti i dobri vjernici. O samom autoru ostalo je malo podataka izvan Ljetopisa, tako da sve što znamo o ovom bošnjačkom intelektualcu s kraja 18. stoljeća znamo od njega samog. Pripovijeda nam o težini života, o smrti svoje djece, o svojim strahovima i razočarenjima, potrazi za opskrbom i slično.
Osim činjenice da je ovo prvorazredno djelo bilo izvorom za različita dosadašnja istraživanja: jezička, historijska, kulturnohistorijska i folkloristička, bilo je i inspiracijom piscima: Ivi Andriću, Meši Selimoviću, Janu Beranu, Rešadu Kadiću, Abdulahu Sidranu itd.
(Preporod.info)
