Hutba muftije Senaid-ef. Kobilice u Kozarcu: O domovini, Bošnjacima u Zapadnoj Evropi i zajedničkoj odgovornosti

Hutba muftije za Zapadnu Europu Senaid-ef. Kobilice, održana 18. jula 2025. godine u džamiji u Kozarcu, bila je snažna poruka o neraskidivoj vezi između domovine i Bošnjaka u Zapadnoj Europi, o odgovornosti prema prošlosti i budućnosti, ali i o poštovanju onih koji u Bosni ostaju i svjedoče vjeru i dostojanstvo.

– Bošnjaci u Europi i svijetu imaju ključnu historijsku ulogu, koja se ogleda u tri temeljne obaveze – svjedočenje istine, održavanje sjećanja i odgoj djece i mladih. To znači da u zemljama u kojima živimo moramo podizati svijest o onome što se dogodilo našem narodu, govoriti istinu u institucijama, medijima i obrazovanju. To znači čuvati uspomene na žrtve, graditi kulturu sjećanja kroz komemoracije, dokumentarne projekte, spomenike i muzeje. I to znači učiti našu djecu jeziku, vjeri i historiji, voditi ih u Bosnu da osjete zemlju svojih predaka, da znaju ko su i odakle dolaze.

Muftija je hutbu održao na poziv glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Kozarac, hafiza Amir-ef. Mahića.

Govoreći o logorima smrti iz ljeta 1992. godine – Omarskoj, Trnopolju i Keratermu – podsjetio je da su ta mjesta bila zamišljena kao instrumenti potpunog brisanja ljudske pripadnosti, dostojanstva i nade.

– Zlo kojem svjedočimo nije prolazna devijacija, već organizirano djelovanje koje koristi ideologiju moći da uništi drugoga. Bilo da se ispoljava kroz nacističke logore, logore u Bosni i Hercegovini ili opsadu Gaze, njegov korijen je isti – poricanje ljudskosti onoga ko je drugačiji.

Upozorio je da ni decenije nakon zločina ideologije isključivosti nisu nestale, već se transformišu u nove oblike, kroz islamofobiju, govor mržnje i politike koje potiru suživot.

– Islam nas uči da je dostojanstvo čovjeka Božiji dar, a ne privilegija jedne grupe. Stvoreni smo kao narodi i plemena da bismo se upoznavali, a ne isključivali. Naš odgovor ne smije biti povlačenje ni šutnja, nego borba za pravednije društvo.

Dodao je da bez stvarnog odnosa s domovinom nema ni stvarne pripadnosti.

– Bez fizičkog dodira s domovinom, bez jezika, okruženja, običaja i stvarnog prisustva, teško se može izgraditi osjećaj pripadnosti. A bez osjećaja pripadnosti, naš identitet postaje krhak, izložen zaboravu ili tuđoj interpretaciji.

Istakao je i vrijednost prisutnosti u domovini, ulaganja u zajednice i očuvanja mezarja kao oblika otpora zaboravu.

– Naši mezari treba da budu u Bosni – nišani u domovini su dostojanstven odgovor ideologijama koje nas žele uništiti i mrtve. Biti prisutan znači odbiti nestanak. Biti u vezi s domovinom znači biti dio njenog bića.

S velikim poštovanjem govorio je o onima koji ostaju u Bosni i Hercegovini.

– Oni koji ostaju u Bosni, koji ne napuštaju svoja ognjišta i svoja mezarja, koji klanjaju u džamijama koje smo obnovili, koji odgajaju djecu u uslovima skromnijim nego što bi to mogli u inostranstvu – ti ljudi zaslužuju našu zahvalnost, podršku, poštovanje i stalnu povezanost.

Upozorio je da emotivna vezanost za domovinu nije dovoljna.

– Potrebna je odgovorna, organizovana i stalna briga – kroz odgoj naše djece i mladih, projekte, posjete, ulaganja, ali i kroz jasno artikulisano zalaganje za istinu i pravdu u zemljama u kojima živimo. Imamo znanje, resurse i snagu da budemo i glas i podrška onima koji u Bosni svakodnevno svjedoče šta znači biti svoj na svome.

Islamska zajednica, naglasio je, mora biti okvir koji okuplja, povezuje i osnažuje svijest da Bošnjaci, gdje god živjeli, čine jednu zajednicu.

– Mi smo jedno tijelo – gdje god da se nalazimo: boli nas isto, tišti nas isto, raduje nas isto. I zato svi zajedno moramo njegovati i štititi ono što nam je Dragi Bog povjerio – vjeru, identitet, jezik, domovinu i narod.

U završnici hutbe, muftija je uputio dovu za postojanost i dostojanstvo Bošnjaka, podsjetivši da ni sigurnost života izvan domovine ne smije postati izgovor za zaborav.

– Dok god postoje ljudi u Kozarcu, Prijedoru i cijeloj domovini koji se bore da sačuvaju svoje dostojanstvo i vjeru, dok god se čuje ezan, dok god se uči bosanski jezik i prenosi priča o onome što smo preživjeli – postoji nada za nas.

(Preporod.info)