Održan okrugli sto “Omarska i Keraterm – mjesta užasa i zločina“: Zločinci su znali do koje mjere ubijati

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu večeras je održan okrugli sto o temi "Omarska i Keraterm – mjesta užasa i zločina".

Riječ je zloglasnim prijedorskim logorima, koje su 1992. uspostavile tadašnje vlasti bosanskih Srba, kroz koje su prošle hiljade civila, a na stotine njih je ubijeno.

Brutalnost zločina se ogledala u sistematskom mučenju, zlostavljanju silovanju, ponižavanju i likvidaciji. Međunarodni krivični sud je utvrdio da su se u ovim lgoorima počinili zločini protvi čovječnosti, čemu svjedoče i preživjeli.

Okrugli sto je održan u saradnji Organizacionog odbora za obilježavanje 20. jula, Dana sjećanja na teške ratne zločine s elementima genocida počinjene u Prijedoru i dolini Sane te Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

O temi su govorili istraživači zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava dr. Mujo Begić, dr. Jasmin Medić i dr. Hikmet Karčić te predsjednik udruženja logoraša "Prijedor 1992" i preživjeli logoraš Mirsad Duratović.

Doprinos Prijedorčana memorijalizaciji je neporeciv

Osim što je preživio tri logora kao maloljetnik, Duratoviću su ubijeni brat i otac te 47 članova familije. Govorio je o iskustvu preživjelog te borbi za prava logoraša.

Prije svega, Duratović je ispričao svjedočanstvo o napadu na Mataruško brdo, odnosno na njegovo selo, kada je uzet i za živi štit, a pored toga je svjedočio ubistvima članova porodice i svojih komšija. U nastavku je prepričao i njegovo odvođenje u logor  Omarska.

Odatle je prebačen u Manjaču, a potom u Trnopolje.  Nakon prolaska kroz tri logora te izlaska u Prijedor, a potom odlaska konvojem u Travnik, Duratović se nastanio u Njemačkoj, gdje je zasnovao porodicu, ali se krajem devedesetih vratio u Prijedor. Tada počinje njegova borba koja traje i danas.

– Ovim poslom sam se počeo baviti 2002. godine, da bih se 2006. godine aktivirao i politički. Najveći dio aktivnosti je vezan za ovu tematiku. Kroz tu politiku smo uspjeli da u logoru Omarska postavimo spomen-ploču na zloglasnu Bijelu kuću – istakao je Duratović.

Napominje da je kroz politički angažman utjecao na izmjene Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata RS, s obzirom na to da je uočio nedostatke tog zakona, koji bi doprinijeli nemogućnostima ostvarivanja prava logoraša, čime je ilustrovao mogućnosti i značaj takvog angžaman, a posebno u kontekstu preživjelih.

U nastavku se osvrnuo na kritike koje dospijevaju na njihovu adresu o neobilježavanju logora ili uspostavljanju spomen-soba.

– Pitam vas, koji ste iz Federacije Bosne i Hercegovine, znate li koliko je logora bilo na prostoru Federacije u kojima su bili zatočeni Bošnjaci? Znate li koliko je do danas obilježeno? Znate li u koliko od tih logora danas postoji spomen-sobe? Sigurno je više danas u Prijedoru obilježeno nego u Sanskom Mostu, sigurno je u Prijedoru više obilježeno na bilo koji način nego što je u Ključu, a i tamo su Bošnjaci bili zatvarani u logore. Koliko ima tamo obilježavanja tih dana, mjesta, logora, grobnica? Nema. A onda neko se usudi iz Sarajeva ili Federacije da nama kaže: Vi niste dovoljno radili, niste se potrudili. Bošnjaci drže vlast u Sanskom Mostu, u Bosanskoj Krupi, na mnogo mjesta gdje postoje ta mjesta stradanja koja nisu obilježena. Mi smo obilježili Keraterm, Omarsku – kako-tako, spomen-soba u logoru Trnopolje, grobnice Kevljani. Ne možemo obilježiti 500 mjesta na kojima su ekshumirani Prijedorčani. Imamo 36 komemoracija, dana sjećanja na događaje, mjesta i ljude, od kraja aprila do kraja augusta u vezi s ratnim zločinima u Prijedoru. Ko to ima u Bosni i Hercegovini? Znate li da Prijedor ima najveći broj osuđenih ratnih zločinaca? Više nego Srebrenica. Ko je to uradio? Pa nije niko van Prijedora svjedočio protiv Prijedorčana koji su činili ratne zločine, nego sami Prijedorčani – kazao je, između ostalog, Duratović.

Ljudi su Omarskoj umirali danima

Dr. Begić je u svome izlaganju, prije svega, naglasio da je "Prijedor, zapravo, Srebrenica na početku rata". Ukazao je na motive i razloge etničkog čišćenja u Prijedoru, a potom podsjetio na podatke o popisu stanovništva iz 1991. godine, prema kojima su Bošnjaci s Hrvatima činili većinu stanovništva, što nije bio slučaj pogledaju li se podaci iz 1996. godine.

U nastavku je govorio o historijatu formiranja logora Omarska, Keraterm i Trnopolje, odnosno zahtijevu vlasti bosanskih Srba u Prijedoru upućenih nesrpskom stanovništvu da nose bijele trake.

Posebno se osvrnuo na specifičnosti logora Omarska te istakao i ubistva uglednih Prijedorčana, intelektualne elite iz različitih branši. Naglasio je i postojanje "crvene" i "bijele kuće", gdje su logoraši najvećim dijelom ubijani.

Dr. Begić je govorio o masovnim grobnicama u kojima su pronađene žrtve, odnosno o lokacijama na koja su logoraši dovođeni i ubijani. Naglasio je da je bacanje u jame i grobnice ubijenih predstavlja dodatnu i stalnu bol porodicama žrtava.

– Ljudi su u Omarskoj umirali danima, ostavljeni na suncu ili su po čitavu noć umirali slomljenih rebara, probijenih pluća, polomljene kičme, polomljenog grudnog koša, polomljenih lobanja itd. To zapravo govori o tome šta se dešavalo. Veliki broj prijedorskih logoraša je također završio u najvećoj masovnoj grobnici – u Tomašici, gdje smo pronašli zajedno sa sekundarnom grobnicom u Jakarinim Kosama preko 600 ubijenih. Veličina te grobnice je više od 5.000 kvadrata. Prilikom ekshumacije morali smo ukloniti preko 10.000 kubnih metara zemlje. Prve posmrtne ostatke žrtava pronašli smo na dubini od 7 metara, a zadnje na dubini od 12 metara – kazao je, pored ostalog, Begić.

Dodao je da su i na samim lokalitetima masovnih grobnica vršena ubijanja.

– Kada smo vršili analizu i kada smo dobili identitete ubijenih na Tomašici, onda smo jednostavno došli do zaključka da je Tomašica bila porodična grobnica. Tamo smo pronašli najveći broj zajedno ubijenih članova iste porodice. Tri generacije porodice Duratović pronašli smo u ovoj grobnici. Tamo smo pronašli djecu majke Have Tatarević, šest sinova i muža. Tamo smo pronašli u dva slučaja po pet sinova i njihovog oca. Tamo smo, zapravo, mogli svjedočiti šta se dešavalo. Tomašica je specifična po tome što su tijela bila očuvana do prepoznatljivosti. Mi smo mogli na osnovu onoga što smo mogli vidjeti, čak čitati tetovaže, mogli smo vidjeti bradu, mogli smo prepoznati neke s ostalim očima. Tako da je to jedna specifičnost možda u odnosu na sve ostale lokacije, a sve je vezano zapravo za logore Omarska i Keraterm – kazao je Begić.

U nastavku je podsjetio na jasne namjere zločinaca.

– Koga su oni ubijali? Ubijali su mladost. Ubijali su one koji su trebali stvarati život, ubijali su one koji su trebali vršiti reprodukciju, one koji su mogli stvarati nove vrijednosti, život itd. Pogledajte rezultat genocida u Prijedoru. Ubijeno je preko 100 djece, blizu 300 žena. U Prijedoru je najmlađa ubijena žrtva tromjesečna beba Velid Sofić, najstarija, majka Zlata Krčić - 95 godina, Zlata Krćić. U Prijedoru smo do sada posmrtne ostatke Prijedorčana pronašli na 504 lokacije. Probajte brojati do 504. Koliko će vam vremena trebati? Prijedorske žrtve smo pronašli u tri države: u BiH, Hrvatskoj i u Srbiji. Prijedorske žrtve smo pronašli ubijene udaljene od svojih kuća preko 10.000 metara. Pronašli smo ih u 10 različitih općina, u 73 masovne grobnice, a ostalo su zajedničke ili pojedinačne. Prijedorčani su prošli kroz 59 logora ili drugih mjesta zatočenja i preko 30.000 Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora su prošli kroz njih. Sve prijedorske džamije i katoličke crkve su uništene, zapaljene, srušene – kazao je dr. Begić.

Brutalnost zločina nad logorašima je neupitna

Pripadnici MUP-a RS su počinili najveći dio zločina nad logorašima, istakao je dr. Medić.

– Omarska i Keraterm su po broju ubijenih dva najbrutalnija logora na prostoru bivše Jugoslavije. Dosadašnja istraživanja govore da je u njima ubijeno ili uz njih izvedeno i na drugim lokacijama ubijeno 815 osoba. To znači da to nisu konačne brojke. Sve osobe koje su u njima bile zatočene, kao i u Trnopolju, apsolutno nisu imale nikakvu alternativu. Dovedeni su tu jer je odbrana prijedorske regije – i moramo ovo naglasiti zbog svih onih opština u kojima su počinjeni masovni zločini 1992. godine –  bila nemoguća. Prijedor je od 21. aprila 1992. i pada Bosanske Krupe i Sanskog Mosta bio potpuno okružen srpskim snagama, dakle, bez ikakvog koridora prema Cazinskoj krajini ili ostatku Bosne. Druga alternativa je bila potpisati lojalnost srpskim vlastima, ali to kod apsolutne većine nije dolazilo u obzir, odbijali su čak i kad su bili svjesni o kakvim se zlotvorima radi. Svi oni koji su ubijeni u ovim logorima najprije su bili smetnja srpskoj nacionalističkoj ideologiji zbog svoje etničke i ljudske pripadnosti, ali su neki ubijeni i jer su im u ono u mirnodopsko vrijeme mnogi Srbi zavidjeli na profesionalnom, sportskom, finansijskom ili nekom drugom uspjehu – pojasnio je dr. Medić.

U nastavku je iznio nekoliko primjera priznanja zločina tokom presuda ili onih koji su svojim iskazima potvrdili o kakvim zločinima je riječ nad logorašima. Među njima su Predraga Radulovića, bivši inspektor banjalučkog CSB-a, Boško Mandić, član Kriznog štaba opštine Prijedor, koji je svjedočio u predmetu protiv Ratka Mladića; Željko Meakić, komandir logora Omarska, Miroslav Kvočka, Mejakićev zamjenik ili Mlađo Radić Krkana, šef najbrutalnije smjene.

– Da su zločini u Omarskoj počinjeni nerijetko, potvrdio je i Duško Tadić, prvi osuđenik pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, koji ni u jednom intervjuu ni tokom svog svjedočenja u Hagu apsolutno ne negira počinjene zločine, ali tvrdi da on u njima nije učestvovao. Krivicu za počinjene zločine priznalo je i pet stražara iz logora Keraterm i uputili su izvinjenja porodicama u Prijedoru – istakao je.

Kolektivna traumatizacija Bošnjaka

Dr. Karčić je posebno ukazao na nekoliko pojava na koje je potrebno obratiti pažnju kada se govori o genocidu i drugim zločinima: kako su izvršioci činili zločine, šta su govorili u tom trenutku, kako su se ponašali i kako su tretirali tijela nakon počinjenog zločina.

– Taj koncept moramo bolje i više razumjeti. Jer to upravo govori o namjeri i cilju. Haški tribunal razmišlja čisto statistički. Oni su uzeli brojke, uporedili to sa 1991. godinom i rekli: Ovo ne čini značajan dio stanovništva. A ja postavljam pitanje: Šta bi se desilo sa svim logorašima, da Ed Vulliamy i Penny Marshall nisu došli u logor 5. augusta, da ih nisu otkrili? Da li bi ti logori bili zatvoreni? Ne. Oni bi trajali još, vjerovatno, dok svi ne umru unutra. Da su logori otkriveni u oktobru mjesecu, stepen smrtnosti u tim logorima bi bio mnogo veći – naglasio je dr. Karčić.

S druge strane,  istakao je i pitanje o tome da li su srpski zločinci mogli pobiti sve ljude.

– Mogli su. Imali su dovoljno vremena, oružja i ljudstva. Oni su mogli to uraditi kao u Srebrenici, za pet dana. Ali su oni odlučili drugačije raditi, jer su oni tačno znali stepen do koje mjere mogu ići. Do koje mjere je dovoljno ubiti neki narod, a da ne izazoveš toliku pažnju. Odlučili su da postupaju po nečemu što ja zovem kolektivna traumatizacija, a to je da se bošnjački kolektiv ne može više nikako regenerirati na tom području, da više nikad neće postati bitan faktor na tom području – kazao je Karčić

U nastavku je napomenuo da je vršeno i mentalno zlostavljanje, pri čemu nema otpora s ciljem da zatočenik izgubi svoje dostojanstvo. Osim toga, traumatizacija je vršena i tjeranjem na seksualno zlostavljanje, čime se uništavala "tradicionalna bošnjačka porodica".

Također, ukazao je na potrebu da se istaknu priče o pojedincima koji su pružali izvjesnu vrstu otpora zločincima u logorima.

– Moramo početi razgovarati i o nekim drugim temama, o herojski poduhvatima, koji su bili jako važni – dodao je.

Dr. Karčić je, pored ostalog, podsjetio da Haški tribunal nije osnovan zbog Srebrenice, već 1993. godine zbog Prijedora.

– Desilo se da smo stvorili neki narativ, zahvaljujući maloj grupi popularnih ljudi u medijma, koji kažu da je jedna majka vrednija od druge. To je rečeno skoro. Mi kao narod ne smijemo dijeliti nijednu žrtvu na koju naiđemo. Moramo biti svjesni toga. Mi kao narod smo se sveli, nažalost, na pet-šest dana u Srebrenici svakog jula. I treba navikavati Sarajevo da se brine o Prijedoru kao što se brine o drugim gradovima. Naš zadatak u budućnosti mora biti da stavimo u isti rang 11. i 20. juli – zaključio je Karčić.

U ime reisul-uleme prisutnima se obratio izaslanik dr. Ahmed Purdić, fetvei-emin IZ u BiH, a riječ je imao i glavni imam Medžlisa Prijedor Benjamin-ef. Hodžić. Voditelj i moderator okruglog stola je bio Nazif Horozović.

Podsjećamo, 20. jula u Memorijalnom centru Kamičani ove godine će biti klanjana dženaza za sedam ubijenih Prijedorčana.

(Hasan Hasić/Preporod.info)