Na današnji dan svoj život za proboj Bošnjaka iz Srebrenice položio je heroj Ejup Golić

Heroj proboja Bošnjaka Srebrenice ka slobodnoj teritoriji i komandant Samostalnog brdskog bataljona Glogova 28. divizije Armije RBiH Ejup Golić, poginuo je na današnji dan, 15. jula 1995. godine na Baljkovici, pred sami ulazak na slobodnu teritoriju.

Ejub Golić nikada nije puno pričao, a kada bi i došao u priliku da nešto kaže, obavezno je govorio:

"Nema te četničke linije koja se ne može probiti".

Svoje sjećanje na njega prenio je i Naser Orić, ratni komandant 28. divzije, koji je kazao da je u prvim akcijama uvidio o kakvom se borcu radi.

– Tokom jedne akcije upoznam Ejuba Golića. Vidim momka, uniforma na njemu, kriv mu nos, zubi raštrkani kada se smije, ima zelenu beretku i uniformu sašivenu od one stare zelene starinske store, što su se stavljale kada hoćeš da zamračiš prozore u selima. Pitam ko je taj momak. Kažu mi: "To je Ejub Golić iz Glogove. Prije agresije bio autoprevoznik, jedini nije htio predati naoružanje Srbima u maju 1992. godine – kazao je Orić.

Dva mjeseca i četiri dana nakon teške povrede, Ejub Golić je posljednji, 11. jula 1995. godine, sa svojim borcima vodio ulične borbe u Srebrenici, kad su "Vukovi sa Drine" već bili ušli u napušteni grad.

Kada su napaćeni Bošnjaci srebreničke enklave krenuli 11. na 12. juli 1995. godine iz sela Šušnjari u svoje najneizvjesnije i najkrvavije tamne bosanske noći, komandant 284. brigade Armije RBiH Veiz Šabić našao se na čelu, a Ejub Golić na začelju kolone života i smrti duge 15 kilometara.

Nakon prvih i najkobnijih zasjeda u rejonu Kameničkih brda i Pobuđa, ljudi iz kolone koji su uspjeli preći putnu komunikciju kod Nove Kasabe i Konjević-Polja, preko Cerske su se okupljali na proplanku planine Udrč i spremali nastaviti put dalje preko rijeke Drinjače i Glođanskog brda prema Zvorničkoj Kamenici, te dalje ka slobodnoj tuzlanskoj teritoriji.

Na čelo razbijene i izbezumljene kolone prelazi Ejub Golić. Iako je još uvijek osjećao posljedice povreda nakon helikopterskog pada, preuzima odgovornost, uzima kapitensku traku i daje dodatni motiv velikom broju onih koji su već jednom nogom bili na cesti prema Mladićevim krvolocima da se predaju.

Nakon nekoliko teških zasjeda u rejonu bošnjačkih zvorničkih sela, srebrenička kolona 15. jula 1995. godine u podne stiže u Križevačke Njive, nadajući se da ih tu čekaju borci Drugog korpusa Armije RBiH.

Nada je bila uzaludna. Komandanti Veiz Šabić i Ejub Golić krenuli su sa izvidnicom da vide gdje bi mogli biti srpski položaji. Tada su sa područja Motove Kose oko 14 sati ugledali džamiju u Nezuku i shvatili da su blizu slobodne teritorije, te uspostavili vezu sa jedinicama Drugog korpusa Armije RBiH.

Pripadnici Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske napadaju teškom artiljerijom kolonu. Komandant Veiz Šabić je teško, a glavni junak drame Ejub Golić smrtno ranjen. Golić će nakon dva sata, na kapiji slobode, izdahnuti.

Vidjevši da je smrtno pogođen, Ejub Golić je rekao svojim najbližim suborcima:

"Mi smo uspjeli. Do slobodne teritorije ostalo je još vrlo malo. Vi morate doći do odredišta, kad budete svi na sigurnom, tek tada recite vojsci da sam poginuo".

Ove posljednje Golićeve riječi njegovi saborci su ispoštovali, što se vidi i na TV snimcima, kada ljudi iz kolone tek u Nezuku 16. jula 1995. godine, nakon proboja, saznaju šapatom jedan od drugog da je komandant Golić poginuo, noć prije konačnog proboja.

Tako je otišao Ejub Golić, tragičar i simbol herojstva Podrinja. Onaj kome je bilo oduzeto čulo straha. Njegov brat Safet sa nekoliko saboraca zakopao ga je u jedan napušteni srpski rov u blizini Baljkovice.

Golićeve gazije, nakon nekoliko mjeseci, vratili su se kroz neprijateljske linije po tijelo svog komandanta, iskopali ga i dostojanstveno ga ukopali u Živinicama. Posmrtni ostaci komandanta Golića 11. jula 2010. godine iz Živinica su preneseni u Potočare.

(Preporod.info)