Reisul-ulema za novine "Nedjelja": Hrabro i pravovremeno suočavanje sa zlom vodi nas istinskom iscjeljenju
Reisul-ulema Husein-ef. Kavazović je povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici govorio za katoličke novine Nedjelja, sedmičnik u vlasništvu Vrhbosanske nadbiskupije. Intervju prenosimo u cijelosti:
Vaša eminencijo, svjedoci smo da neke osobe, događaji ili pojave snagom svog sadržaja postanu simboli. Šta je, u tom smislu, Srebrenica?
Nažalost, drevna Srebrenica, sa svojom bogatom historijom, postala je simbol stradanja, patnje, ali i zaslijepljene, ubilačke mržnje – i to one koja je za svoje uzdignuće, uzdignuće zla, kreirala sistem, hijerarhiju vrijednosti, strukturu i mehanizme isključenja. Genocid u Srebrenici kao takav dio je evropske historije i mi od njega ne možemo pobjeći. Pokušaji da se precizno dokumentirani genocid, dokazan kroz najstrože pravne procedure, ospori ili umanji, neće pomoći da izbjegnemo nužnost suočavanja sa zlom koje ga je inspirisalo i počinilo. Što prije to učinimo, to je bolje za sve nas. Hrabro i pravovremeno suočavanje sa zlom vodi nas istinskom iscjeljenju.
Živeći krvavo vrijeme 1990-ih, ali i iščitavajući dokumente, jasno je da je na mnogim stranama bilo velikog zla. Po čemu se zločini u Srebrenici izdvajaju? Naprimjer, i prijedorski kraj je svjedočio onome što se može nazvati pogromom…
Tako je. Zločini protiv čovječnosti počinjeni su i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Neki su za ta djela i osuđeni na međunarodnim sudovima. Genocid u Srebrenici je prošao strogu naučnu i pravnu kvalifikaciju zločina, ali genocidna namjera, prisutna i u Prijedoru i drugim gradovima, kulminaciju planirane monstruoznosti pokazala je u nekoliko dana jula 1995. godine u i oko Srebrenice i, ne zaboravimo, bila je pokretač čitave agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dakle, Srebrenica je bila organizovani vrhunac jedne sistematske politike, a ne izolirani incident. Ništa drugačije se nije postupalo ni prema Hrvatima, Romima ili Albancima koji su stoljećima živjeli na područjima koja je neko odlučio proglasiti ekskluzivnim prostorom samo jednog naroda. U tom smislu, Srebrenica je simbol – ali značajan simbol – koji je do kraja ogolio brutalnost tog ideološkog i političkog projekta.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije još je 2007. godine zločine u Srebrenici kvalifikovao kao genocid; Generalna skupština UN-a je Rezolucijom od 23. maja 2024. ustanovila Međunarodni dan refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995. godine. Međutim, jasno je da još uvijek postoji mnogo onih – pogotovo u srpskoj politici – koji to negiraju. Šta je, prema Vašem mišljenju, uzrok tog stava i stanja?
To je, s jedne strane, temeljno odsustvo hrabrosti i morala – pa ako hoćete i čojstva – kod elita koje se ne žele odreći političkih projekata koji su doveli do genocida u Srebrenici i drugih zločina u bivšoj Jugoslaviji. Priznati genocid u Srebrenici znači prihvatiti odgovornost za ono što se događalo u tom periodu i znači pokrenuti potragu za nekim drugim politikama. Za nešto ovakvo ove današnje elite očito nisu spremne i to vide kao egzistencijalnu prijetnju. S druge strane, čini mi se, stoji i bijeg od odgovornosti pred vlastitom djecom. Jer mladi mogu izabrati da ne dijele mržnju i grijeh svojih očeva.
Želim kazati i ovo – borba za priznanje zločina protiv čovječnosti i genocida, kao i za prestanak glorifikacije zločina, nisu važni samo zbog onih koji su preživjeli – oni su već pokazali svoju snagu. Oni su, uz svu bol i gubitke, heroji opstanka. Heroji koji su ostali uspravni uprkos zločinačkom planu da budu izbrisani. Tim ljudima ne treba potvrda od zločinaca – niti potvrda istine. Jer istina je već tu. Mi je znamo. Ali ako šutimo, ako dopustimo da se laž odomaći, da se zločin slavi, tada tu istinu zamagljujemo pred očima onih koji dolaze poslije nas. I zato – borba za istinu danas nije borba da se zločinac pokaje. To je njegova odgovornost. Nego je to borba da se svoj našoj djeci omogući rasti u miru, bez otrova ideologija koje su već jednom dovele do ponora. Naša borba je borba za pamćenje koje čisti i ne daje povoda za nova zla. I to je istinska obaveza prema budućnosti.
Nažalost, i 30 godina nakon genocida još uvijek nisu pronađeni svi posmrtni ostaci ubijenih. Na koji način vjerske zajednice, samim time i Islamska zajednica, mogu uticati na svijest onih koji imaju informacije o masovnim grobnicama da ih podijele kako bi žrtve, a i njihove porodice, našle svoj smiraj?
Mi već godinama apelujemo na one koji imaju informacije o masovnim grobnicama – prije svega naše komšije, ali i državna tijela susjednih država i neke nivoe vlasti u Bosni i Hercegovini – da pomognu preživjelima pronaći smiraj i otkriju mjesta masovnih grobnica. Nažalost, sve više majki Srebrenice i druge rodbine umire, a da nisu našli svoje najmilije i da ne znaju gdje im je mezar. Zamislite kolika je to bol kroz koju prolaze majke Srebrenice i koliki su razmjeri zločina kada se radujete što ste pronašli kost svog ubijenog. Zamislite u kakvom stanju duha živimo kada ljudi – a to nisu samo direktni počinioci prekopavanja grobnica, nego i svjedoci tih događaja, koji i danas žive u blizini tih mjesta, koji pored njih možda prolaze svakog dana – o tome šute nakon svih ovih godina. I kršćani, i muslimani, i Jevreji znaju šta znači biti meta istrebljenja. Neka naše vjere zajedno stanu pred zlom koje još uvijek govori.
Kako Vi, bilo lično, bilo kao vjerski poglavar, doživljavate i proživljavate tragediju koja se dogodila u julu 1995. godine?
Govorio sam nekoliko puta ljudima u mom okruženju da mi je susret s majkama Srebrenice, koje su protjerane iz Srebrenice nakon genocida, i s preživjelima iz Marša smrti bilo najteže razdoblje u mom životu, pa čak i u ratnom razdoblju. Još nisam „preživio“ taj dan. Kada se suočite s tolikim razmjerama zla koje su ljudi jedni drugima spremni počiniti, počinjete se pitati o smislu svega što ste do tada znali i u šta ste vjerovali. Potrebna je izuzetna vjera i pouzdanje u Njega da bi se nastavilo živjeti i vjerovati u ljude nakon što ste vidjeli lice zla. Ali za vjernike drugog puta nema. I ne, nije nas slomilo. Bog je živ i On će nas voditi.
Kako ocjenjujete odnos međunarodne zajednice prema Srebrenici? Jeste li u susretima sa stranim zvaničnicima stekli dojam da su svjesni i vlastite odgovornosti za ono što se dogodilo 1995. godine, ali i na drugim mjestima stradanja tokom rata?
Nažalost, od Srebrenice do Gaze i Ukrajine mi vidimo nemoć onoga što nazivamo UN ili međunarodnom zajednicom. Kad kažem nemoć, prije svega mislim na strukturnu kukavičluk onih lidera svjetskih sila koji ne vide ponor ljudskosti u licu ubijenog djeteta. Iz međunarodnih krugova, pa i onih koji su na sebe preuzeli obavezu da zaštite stanovnike Srebrenice, kao zaštićene i razoružane sigurne zone UN-a, često čujemo žaljenje – ali to nije dovoljno. Žrtve od tog žaljenja nemaju ni smiraj ni pravdu. No, dobro je da svi preuzmu odgovornost za ono što je bila njihova uloga u tim događajima.
U danima u kojima se sjećamo žrtava genocida u Srebrenici, treba imati na umu i politike koje su do njega dovele kako bismo nešto naučili i kako ne bismo dopustili prodor takvim politikama.
Nemoguće je naći smisao u stradanju nevinih žrtava genocida. Ali, ako bismo u nečemu mogli naći dio utjehe, onda bi to bilo u tome da se izvuku lekcije iz prošlosti.
Uz godišnjice stradanja redovno se vežu teme pravde i oprosta. Kako, iz vjerske perspektive, pomiriti potrebu za ovim dvjema stvarnostima?
Oprost je odlika vjernika, na njega nas Uzvišeni poziva i ohrabruje. Ali on je, prije svega, u vezi sa svakim pojedincem. Mi ne možemo nametati kolektivnu odgovornost niti kolektivni oprost. Oprost ne može biti zamjena za pravdu. Pogotovo ne možete oprostiti nekome ko tvrdi da nije ništa pogrešno učinio.
Uprkos tome, naša borba za istinu nije završena. Naša borba za djecu tek je počela. Vjerujemo u pravedniji svijet jer Bog je Onaj koji nad svim bdi.
Može li, i ako može, na koji način „Srebrenica“, kao tema, biti dio procesa pomirenja između Bošnjaka i Hrvata?
Srebrenica je svima nama preblizak simbol – s jedne strane, zla koje se može dogoditi kada se izgubi poštovanje prema ljudskoj različitosti i kada se ideologije podjele stave iznad svetosti ljudskog života. S druge strane, ona je i simbol volje žrtve da živi uspravno, stameno, vjernički. U tom smislu, ona ne pripada samo jednom narodu – ona pripada svim ljudima koji vjeruju u istinu, pravdu i dostojanstvo. Bošnjaci i Hrvati, koji su i sami prošli kroz teške gubitke, mogu u Srebrenici prepoznati gdje vodi mržnja, ali i gdje nas može dovesti suosjećanje. Ako budemo spremni učiti da prepoznamo zlo – bilo gdje – tada Srebrenica neće biti samo rana, nego učiteljica.
Kako ocjenjujete (su)život ljudi u Srebrenici dana, 30 godina nakon genocida?
Nažalost, u Srebrenici, ne da nema suživota, nego je sve manje života. I to je još jedna tragedija koja prati Srebrenicu, ali i druge gradove čiji su stanovnici preživjeli sličan nalet zla, poput Kozarca, i koju ne smijemo nijemo promatrati. Tome se moramo oduprijeti. Jasno je da će to biti proces, ali nadam se da će moja generacija, uz Božiju pomoć, svjedočiti aktivnom otporu tome kroz društvene strukture opstanka – obrazovne, zdravstvene, poslovne, sigurnosne, kulturne – i dakle, kroz te strukture graditi otpor sistemima koji na „gašenju života“ u ovim regijama stječu benefite za sebe, nauštrb onih koje strukturno guraju na marginu. Zato moramo svi zajedno učiniti više da opstane život u Srebrenici i da dođe do istinskog suočavanja s prošlošću, a zatim i povratka povjerenja.
Šta mlade generacije, koje su rođene nakon rata u Bosni i Hercegovini, bez obzira iz kojeg naroda dolazile, na osnovu iskustva događaja iz 1990-ih trebaju naučiti?
Mi im moramo pomoći da nauče na našim greškama. To se neće dogoditi ako se nastavi negiranje zločina i veličanje zločinaca. Mislim da svi – ne samo žrtve genocida – imamo razloga za zabrinutost kada vidimo transparente i čujemo povike: “Nož, žica, Srebrenica” od mladih ljudi. Čujemo pjesme u kojima se poziva na ponavljanje Srebrenice, koje se pjevaju na svadbama. Edukacija mladih će teško naići na prijem ondje gdje se o istini ili laže ili šuti, a zločini slave. A, ako nauče i shvate da su pravda, sigurnost i mir zajedničko dobro i da je vrijednost za sve – znat će i sve drugo.
(Preporod.info)
