Reisul-ulema za novine "Nedjelja": Hrabro i pravovremeno suočavanje sa zlom vodi nas istinskom iscjeljenju

Reisul-ulema Husein-ef. Kavazović je povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici govorio za katoličke novine Nedjelja, sedmičnik u vlasništvu Vrhbosanske nadbiskupije. Intervju prenosimo u cijelosti:
Vaša eminencijo, svjedoci smo da neke osobe, događaji ili pojave snagom svog sadržaja postanu simboli. Šta je, u tom smislu, Srebrenica?
Nažalost, drevna Srebrenica, sa svojom bogatom historijom, postala je simbol stradanja, patnje, ali i zaslijepljene, ubilačke mržnje – i to one koja je za svoje uzdignuće, uzdignuće zla, kreirala sistem, hijerarhiju vrijednosti, strukturu i mehanizme isključenja. Genocid u Srebrenici kao takav dio je evropske historije i mi od njega ne možemo pobjeći. Pokušaji da se precizno dokumentirani genocid, dokazan kroz najstrože pravne procedure, ospori ili umanji, neće pomoći da izbjegnemo nužnost suočavanja sa zlom koje ga je inspirisalo i počinilo. Što prije to učinimo, to je bolje za sve nas. Hrabro i pravovremeno suočavanje sa zlom vodi nas istinskom iscjeljenju.
Živeći krvavo vrijeme 1990-ih, ali i iščitavajući dokumente, jasno je da je na mnogim stranama bilo velikog zla. Po čemu se zločini u Srebrenici izdvajaju? Naprimjer, i prijedorski kraj je svjedočio onome što se može nazvati pogromom…
Tako je. Zločini protiv čovječnosti počinjeni su i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Neki su za ta djela i osuđeni na međunarodnim sudovima. Genocid u Srebrenici je prošao strogu naučnu i pravnu kvalifikaciju zločina, ali genocidna namjera, prisutna i u Prijedoru i drugim gradovima, kulminaciju planirane monstruoznosti pokazala je u nekoliko dana jula 1995. godine u i oko Srebrenice i, ne zaboravimo, bila je pokretač čitave agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dakle, Srebrenica je bila organizovani vrhunac jedne sistematske politike, a ne izolirani incident. Ništa drugačije se nije postupalo ni prema Hrvatima, Romima ili Albancima koji su stoljećima živjeli na područjima koja je neko odlučio proglasiti ekskluzivnim prostorom samo jednog naroda. U tom smislu, Srebrenica je simbol – ali značajan simbol – koji je do kraja ogolio brutalnost tog ideološkog i političkog projekta.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije još je 2007. godine zločine u Srebrenici kvalifikovao kao genocid; Generalna skupština UN-a je Rezolucijom od 23. maja 2024. ustanovila Međunarodni dan refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995. godine. Međutim, jasno je da još uvijek postoji mnogo onih – pogotovo u srpskoj politici – koji to negiraju. Šta je, prema Vašem mišljenju, uzrok tog stava i stanja?
To je, s jedne strane, temeljno odsustvo hrabrosti i morala – pa ako hoćete i čojstva – kod elita koje se ne žele odreći političkih projekata koji su doveli do genocida u Srebrenici i drugih zločina u bivšoj Jugoslaviji. Priznati genocid u Srebrenici znači prihvatiti odgovornost za ono što se događalo u tom periodu i znači pokrenuti potragu za nekim drugim politikama. Za nešto ovakvo ove današnje elite očito nisu spremne i to vide kao egzistencijalnu prijetnju. S druge strane, čini mi se, stoji i bijeg od odgovornosti pred vlastitom djecom. Jer mladi mogu izabrati da ne dijele mržnju i grijeh svojih očeva.
Želim kazati i ovo – borba za priznanje zločina protiv čovječnosti i genocida, kao i za prestanak glorifikacije zločina, nisu važni samo zbog onih koji su preživjeli – oni su već pokazali svoju snagu. Oni su, uz svu bol i gubitke, heroji opstanka. Heroji koji su ostali uspravni uprkos zločinačkom planu da budu izbrisani. Tim ljudima ne treba potvrda od zločinaca – niti potvrda istine. Jer istina je već tu. Mi je znamo. Ali ako šutimo, ako dopustimo da se laž odomaći, da se zločin slavi, tada tu istinu zamagljujemo pred očima onih koji dolaze poslije nas. I zato – borba za istinu danas nije borba da se zločinac pokaje. To je njegova odgovornost. Nego je to borba da se svoj našoj djeci omogući rasti u miru, bez otrova ideologija koje su već jednom dovele do ponora. Naša borba je borba za pamćenje koje čisti i ne daje povoda za nova zla. I to je istinska obaveza prema budućnosti.
Nažalost, i 30 godina nakon genocida još uvijek nisu pronađeni svi posmrtni ostaci ubijenih. Na koji način vjerske zajednice, samim time i Islamska zajednica, mogu uticati na svijest onih koji imaju informacije o masovnim grobnicama da ih podijele kako bi žrtve, a i njihove porodice, našle svoj smiraj?
Mi već godinama apelujemo na one koji imaju informacije o masovnim grobnicama – prije svega naše komšije, ali i državna tijela susjednih država i neke nivoe vlasti u Bosni i Hercegovini – da pomognu preživjelima pronaći smiraj i otkriju mjesta masovnih grobnica. Nažalost, sve više majki Srebrenice i druge rodbine umire, a da nisu našli svoje najmilije i da ne znaju gdje im je mezar. Zamislite kolika je to bol kroz koju prolaze majke Srebrenice i koliki su razmjeri zločina kada se radujete što ste pronašli kost svog ubijenog. Zamislite u kakvom stanju duha živimo kada ljudi – a to nisu samo direktni počinioci prekopavanja grobnica, nego i svjedoci tih događaja, koji i danas žive u blizini tih mjesta, koji pored njih možda prolaze svakog dana – o tome šute nakon svih ovih godina. I kršćani, i muslimani, i Jevreji znaju šta znači biti meta istrebljenja. Neka naše vjere zajedno stanu pred zlom koje još uvijek govori.