Knjiga "Slaganje vremena": Preobražaj krika u opomenu

Savremeni bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik, prozni pisac i književni kritičar Almir Zalihić priredio je i nedavno objavio novi rukopis pod naslovom „Slaganje vremena“, u kojem, na fonu svog prepoznatljivog poetskog izričaja, gradi osobeni odnos naspram svijeta dovodeći, kroz stihove, „u red dijalog čovjeka i Boga“ (pjesma „Dijalog stradanja i rađanja“).

Ne mireći se sa svijetom i ne prihvatajući nametnute norme ponašanja, Zalihić nas time konfrotira s čovjekovom „beskrajnom patnjom“u kojoj više otkrivamo iskrenu ljudsku bol, negoli začudnost, ravnodušnost ili zasićenost životom. Stihovat će: „Moja bol postade moje krivice zid utvaran,/ a život se tanji, kao kose vlas“.

Njegova patnja, kao čin unutrašnje protivrječnosti, svoje ovaploćenje tako pronalazi u drami savremenog svijeta, svijeta koji je okrutan i „u kojem se ne priređuju nagradne igre“(„Hepening je res publica“). Otuda njegova iskrenost u pisanju nalikuje na revolt i gađenje naspram neistine i nepravde, naspram lažnog morala i licemjerja.

U pjesmi „Danas i ovdje“ustihuje „marširaju Pikasove Gernike“, dok „Fridrih Niče gumicom briše Genaologiju morala“, „Silvester Stalone piše historiju“i „Eva Klonovska identificira kosture“.

Takav svijet, ujedno, odražava čovjekovu tragičnost, omeđenost vremenom i otuđenost jednih od drugih. Pjesnik čak u pjesmi, u osami i na slobodi, ističe: „bježao sam od ljudi, tražio prijatelja, /radostan, jer ga ne nalazim.

Strah da se pred nekim razotkrijem/bio je jači od čežnje za bliskošću“. Radi se o svojevrsnom doživljaju samootuđenja i kataklizmičnosti čovjekova trajanja pri čemu Zalihić traga za smislom života u moru besmisla postojanja. „Prolaznost je način/Bivstvovanja živog“, ali sam život čovjeka nije određeno stanje već neprestana borba da se on mijenja. Pjesnik kao da poručuje da se ne treba miriti s gorkom povijesnom sudbinom – treba biti konstruktivan i kreativan.

Najbolji način za takvo djelovanje jeste mijenjanje stihom i riječju, kroz umjetnost koja je “Predrodređena za neki bolji svijet“. Međutim, stvarnost je pogubna i nametnuta od strane „Bjelosvjetskih pandura“koji „prouzrokuju pustoš/ među narodima/a potom ih tuku zakletvom/u demokraciji“ („Riječ dvije o svanuću“). Pred tom realnošću, dakako, ne treba zatvarati oči, dozvoljavati da nas “gladni psi politike” vode niti, pak, očajavati i prepuštati se žalopojkama i strahovima. Njegovi „stihovi iskaču kroz prozor/ bijesni na ušutkanu misao“ („Polovina domovine“).

Čovjek treba da se oslobodi svega suvišnog i da nađe mir svojoj duši. „Rasprave o uzrocima i posljedicama rata, još uvijek, traju“ – ogoljava suštinu društvenog duhovnog stanja ostavljajući otvoreno pitanje „Hoće li nam Bog, napokon, reći što je trajnije?/ Naša patnja? Ili nada naša“.

Uključujući time i inspirušući čitaoce da sebe stave na njegovo mjesto i govoreći o ljudskom bitisanju svijeta, Zalihić nam donosi poetiku u kojoj ono prirodno i istinsko nadilazi literarno, u kojoj misaono prevladava nad osjećajnim, a ono intelektualno dolazi do izražaja.

Nema tu mjesta patetici niti samoj dopadljivosti. Pjesništvo se „više dešava“ snagom uvjerenja i razumijevanja. Oštro i jasno, bez suvišnih opisa, oslikava genocid u Srebrenici, jula ‘95: „Ubijani su, gotovo bez reda,/da u zbiru posluže zlokobnoj namjeri,/ Zemljica primila pa izbacila silne kosti,/ za ukope u miru, za muku živu/ koju negira rulja poganija“.

Posvetivši pjesmu palestinskom pjesniku Mahmudu Dervišu, izrazit će zajedničku bol: „U Gazi svaki dan bar jedno dijete pretvore u zemljin prah“ te, apelirajući na duhovno iskustvo čitaoca, ujedno, zahtjevati od nas samih angažman i borbenost, neprihvatanje zla i nečovještva.

Poezija Almira Zalihića preobražava krik u opomenu, patnju u nadu.

(Selman Selhanović/IIN Preporod)