Od petka do petka: Hikmet Karčić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 4. do 10. jula 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše dr. Hikmet Karčić, naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Petak, 4. jula 2025.

Jutro počinje u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, gdje se održava naučni skup „SREBRENICA – 30 GODINA OD GENOCIDA: Kontinuitet zločina, negiranja i nestali“, koji organizuju JU Muzej „Alija Izetbegović“, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu te Gazi Husrev-begova biblioteka. Bilo mi je drago na konferenciji vidjeti Amora Mašovića, s kojim već dugo vremena pokušavam sjesti i razgovarati za svoje istraživanje o jamama, ali zbog naših obaveza to još nismo uspjeli. Dogovorili smo se da se vidimo nakon obilježavanja godišnjice u Srebrenici.

Danas je četvrti dan aktivnosti u sklopu Međunarodne naučne konferencije „Srebrenica 30 godina poslije genocida: sjećanje, odgovornost i izazovi negiranja”, koju organizuje Univerzitet u Sarajevu. Nakon tri dana intenzivnog rada, danas završavamo s radionicom koju Institut za istraživanje zločina organizuje u saradnji s Programom studija genocida na Univerzitetu Yale iz SAD-a. Radionicu smo vodili profesor David Simon i ja, a prijavilo se preko 45 studenata, što je rekordna brojka, s obzirom na to da je radionica održana u petak poslijepodne.

Program je počeo 1. jula svečanim otvaranjem u sarajevskoj Vijećnici. Drugog dana održan je radni dio konferencije, a trećeg dana organizovan je edukativni odlazak u Srebrenicu. Imao sam ulogu edukativnog facilitatora i vodiča za strane učesnike, najeminentnije svjetske naučnike iz oblasti studija genocida.

Konačno, nakon četiri dana iscrpnog rada, sretan dolazim kući, na vrijeme da se igram sa sinom pred spavanje, dok s osmijehom slušam suprugu koja prepričava njihove avanture.

Subota, 5. jula 2025.

Iako sam planirao spavati duže, sin nas budi rano, pa ustajemo. Sa suprugom pijem kafu i prepričavam joj neke zanimljive detalje s protekla četiri dana. Ona je ogromna podrška u mom radu, pored toga što je najbolja mama na svijetu.

Porodično idemo na doručak s profesoricom Rosom Aloisi i njenim suprugom. Profesorica predaje međunarodno krivično pravo na Univerzitetu Trinity u Teksasu. Upoznali smo se prije desetak godina kada je boravila u BiH radi istraživanja, i od tada svake druge godine dovodi svoje studente u našu zemlju. Rosa je porijeklom sa Sicilije i odlično razumije naš mentalitet. Vremenom smo postali veoma bliski i redovno se čujemo.

Nakon doručka, odlazimo u igraonicu, a zatim kući na popodnevnu dremku. Budim se uz pogled na mobitel pun notifikacija, naredne sedmice planiramo izložbu o Srebrenici u Evropskom parlamentu. Prijatelj mi javlja da je izložba stigla, a Amira, naša diplomatkinja i osoba koja sve koordinira, javlja mi detalje. Rješavamo nekoliko tehničkih dilema. Organizovati bilo šta u inostranstvu, bez podrške države, je teško. Ipak, smatram da ne smijemo dozvoliti da političari genocid koriste  za vlastite interese ili za nekoliko lajkova na društvenim mrežama. Ovo je teži put, ali meni draži.

Obećao sam sinu da ćemo u park,  međutim, prvo idemo do Binga po namirnice jer sutra ništa ne radi, a zatim u park, pa kući, gdje mu je mama pripremila iznenađenje.

Nedjelja, 6. jula 2025.

Ujutro vidim nekoliko poruka novinara s molbama za izjave ili intervjue. Od lokalnih do međunarodnih medija, svake godine ista priča, javljaju se nekoliko dana pred godišnjicu ili čak na sami dan. Većinu upita prosljeđujem dalje, a fokusiram se na obilježavanje u Evropskom parlamentu. Planirano je da se na otvaranju plenarnog zasjedanja održi komemorativni govor, a naredni dan i izložba o genocidu. Čujem se s Almirom i Almasom Salihović, koji će mi se pridružiti u Strazburu. Stari prijatelji koje cijenim i drago mi je što će baš oni biti dio delegacije.

Ponedjeljak, 7. jula 2025.

Ustajem u 4 ujutro, imamo rani let za Frankfurt. Na aerodromu se sastajem s Almirom i Almasom. Iz Frankfurta uzimamo voz za Strazbur. U međuvremenu, nekoliko stvari se zakomplikovalo i treba ih hitno riješiti. Zovem Isa-ef. Dacića, glavnog imama IZ u Francuskoj, koji živi u Strazburu. Za deset minuta je riješio probleme koje smo imali. Još jednom se pokazalo koliko nam znači naša Zajednica i kako je dragocjeno kad se možemo osloniti  jedni na druge.

Po dolasku u hotel, raspremamo se pa idemo u džamiju, gdje s Isa-efendijom pijemo kafu. Potom krećemo prema Parlamentu, gdje je komemoracija zakazana za 17.00 sati.

U Parlamentu postavljamo izložbu i idemo u veliku salu. Predsjednica Parlamenta Roberta Metsola otvara zasjedanje govorom o Srebrenici, u kojem spominje Almira i Almasu. Njen govor prekida snažan aplauz svih zastupnika. Potom govore predstavnici svih političkih grupacija, svi odaju počast žrtvama. Velika je stvar što je cijeli Parlament stao uz Srebrenicu i što je jasno osuđeno negiranje genocida. Nakon komemoracije, pozdravljamo se s Almasom, koja putuje dalje – za Beč.

Utorak, 8. jula 2025.

Nakon doručka, Almir vježba svoj govor, a ja ga preslušavam. Napisao je dobar govor. On živi u Srebrenici i najbolje zna šta treba da bi Bošnjaci tamo opstali. Bez investicija i radnih mjesta, nema ni sjećanja.

U 14.00 sati počinje izložba. U ime domaćina, prisutnima se obratio Helmut Brandstatter, zatim predsjednica Metsola, a govore su održali i evropski zastupnici: Ondřej Kolář, Matjaž Nemec, Tineke Strik i Ivo Davor Štir. Ja sam se u svom govoru osvrnuo na veto koji je Rusija uložila 2015. u Vijeću sigurnosti UN, što je bio povod za realizaciju ove izložbe. Potom je govorio Almir, njegov govor ostavio je snažan dojam:

Hodali smo šest dana, bez hrane, bez sna. Bili smo djeca koja su pokušavala preživjeti. Danas sam suprug, otac i nastavnik historije. Ponovo živim u Srebrenici. Srebrenici je potreban poseban ekonomski status. Potrebni su nam programi za zapošljavanje, obrazovanje i budućnost mladih. Jer, bez života, nema ni sjećanja.

Nakon izložbe, Almir putuje za Frankfurt, a ja ostajem jer imam još posla u Strazburu. U hotelu snimam videoobraćanje koje šaljem Skupštini savezne države Massachusetts, gdje će se održati komemoracija koju organizuju moji sugrađani Derviševići.

Srijeda, 9. jula 2025.

Ujutro pripremam izlaganje za Komitet za ljudska prava Evropskog parlamenta. Govorit ću o problemu negiranja genocida u BiH i ponio sam nekoliko primjeraka naše publikacije Politika revizionizma: Negiranje zločina i genocida u Bosni i Hercegovini 1992–2025 na engleskom jeziku, koju smo radili Jasmin Medić, Muamer Džananović, Elvedin Mulagić i ja.

Pozivam direktora Džananovića, koji je na konferenciji u Skoplju s kolegom Medićem. Danas će imati obraćanje pred makedonskim parlamentom. Zaista sam ponosan na sve što je postigao, to je dokaz šta znači kada instituciju vodi sposoban, a ne podoban čovjek.

Izlaganje u Parlamentu prolazi odlično. Bitno je informisati ovakvo rukovodstvo o situaciji u BiH. Sutra se izložba skida i pakuje, jer se završava plenarno zasjedanje. Dogovaram s prijateljima iz Luksemburga da dođu po nju.

Ova izložba je prvobitno napravljena 2018. godine i reaktivirana prije dvije godine od strane Muhameda Jusića, direktora Uprave za vanjske poslove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući njegovoj viziji i predanom radu, ova izložba je do sada obišla više od 40 gradova širom svijeta.

Četvrtak, 10. julia2025.

Ujutro stiže prijatelj Edo iz Luksemburga, koji je poranio da preuzme izložbu. Večeras će je postaviti u Luksemburgu, gdje se otvara spomenik žrtvama genocida. Edo i njegov brat Adnan Halilović, zajedno s još nekoliko Bošnjaka, predvode novu generaciju ljudi koji rade izuzetno vrijedan posao na memorijalizaciji genocida. Zahvaljujući političarki Ameli Skenderović, uspjeli su u rekordnom roku osigurati spomen-obilježje. Snaga i predanost naše dijaspore me zadivljuje: ustati na sabah, putovati satima, odraditi veliki posao i vratiti se kući istog dana. Njihova predanost me inspiriše.

Vraćam se kući kasno navečer. Supruga me dočekuje, dok je sin već odavno zaspao. Uvijek mu kupim neku igračku kao uspomenu kada sam vani. Supruga i ja jedva čekamo jutro da vidimo njegovu reakciju.

Sutra rano ustajem i krećemo prema Potočarima. Nemam više šta reći. Sve sam ispričao prethodnih dana. Želim da vjerujem da sve ovo što radimo – neće biti uzalud.

(Preporod.info)