Mešić: Dječak Musa je možda mogao preživjeti, da sam imao pertle da mu dam

Hajrudin Mešić je prije 30 godina preživio genocid i mučka ubistva Bošnjaka u Srebrenici, koja je bila "zaštićena zona" Ujedinjenih nacija.

Iako se pukom srećom uspio spasiti, njegov brat Safet nije. Mešić, nažalost, ni ovog 11. jula nije dočekao da identifikuje njegove posmrtne ostatke.

O strahotama i stradanju sugrađana govorio je u Specijalnom programu Radija i BIR TV-a, posvećenom 30. godišnjici, ističući da ne gubi nadu da će svi ubijeni biti pronađeni, što je i jedina želja svih preživjelih članova porodica ubijenih.

– Mog rahmetli brata Safeta još nisu identifikovali. Ja sam od mišljenja da su svi ovi ovdje ljudi moja braća, kao i svi oni ljudi širom domovine Bosne i Hercegovine koji su postali žrtva u nastojanju Bošnjaka da izbore nezavisnost, suverenitet i samostalnost, naravno, s ostalim patriotama. Znači, bol je ista i ona nikad neće biti manja – kaže Mešić.

"Put spasa" ili kako ga neki zovu "Marš smrti", kojim je i sam hodio, ne može zaboraviti.

– Pod kišom metaka morao sam da pobjegnem iz kuće u kojoj sam živio. Te scene, ljudi koji se slijevaju niz Crvenu rijeku, niz Križevicu, prema Potočarima, scena na Buljimu, gdje ste mogli da vidite na hiljade ljudi...ne mogu zaboraviti. Ulaskom u njihovu teritoriju, nije prošlo možda nekih sat vremena, upali smo u zasjedu i tu gubim kontakt sa svojim rahmetli bratom Safetom – prisjeća se Mešić.

Gledao je kolone ranjavanja, nošenje ranjenika na putu do spasa, ali i svjedočio zasjedama.

– Na Kameničkom brdu su bile scene kakve ne možete vidjeti ni u najstrašnijim filmovima, hororima. Vidite ljude kako umiru, a vi im ne možete pomoći ni na koji način. Posebno je bilo teško osobama koje su imale nekog bliskog. Možete misliti oca kojem je dijete ranjeno, čovjeka kojem je brat ranjen ili su obojica ranjeni, a ne mogu pomoći jedan drugom. U jednom trenutku sam bio i zarobljen, jer su se oni bili umješali među naše ljude. Uvijek se sjećam scene kada je jedan njihov pripadnik našem Bošnjaku prijeteći stavio bajonet pod vrat i rekao mu: "Nismo mi došli ovdje da samo pregovaramo, mi smo došli da ovo završimo jednom za sva vremena." I tako su se i ponašali – kaže Mešić.

Boli ga što su bili nemoćni i nisu mogli pomoći onima koji su na tom putu bili ranjeni.

– Dobro se sjećam da je jedan dječak, Musa se zvao, bio ranjen u nogu, pita me imam li pertle. Nisam ih imao, jer sam ostao bez obuće koja mi se negdje u jednoj zasjedi, kada je nastao haos, raspala. Možete misliti, ja nemam pertle da mu dam. Dakle, Musa je mogao da preživi, bio bi možda amputirac, ali bi imao porodicu. Nažalost, Musa je na spisku ubijenih i to govori o njihovoj namjeri. Nisam imao pertle da mu pomognem, jer sam u čarapama došao na slobodnu teritoriju – prisjeća se Mešić.

Porazno je, dodaje, što niko nije ponudio odgovor zašto su ubijeni ljudi.

– Ubijeni su Bošnjaci bosanskog srednjeg Podrinja, kao i u Biljanima, i u Prijedoru, i u Višegradu, i u Foči, i u Brčkom, bez presude, bez suđenja, bez dokazane krivice. Znači, ubijeni su samo zato što su Bošnjaci, muslimani, i što žive na prostoru koji je velikosrpska politika zacrtala da bude njihov – naglasio je Mešić.

(A.N./Preporod.info)