Trideset godina od genocida u Srebrenici – Majka Ramiza Gurdić u emotivnom svjedočenju: "Još tražim glavu svog sina"

Povodom obilježavanja 30. godišnjice genocida počinjenog nad Bošnjacima u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenica, hiljade ljudi se okupilo u šehidskom mezarju Memorijalnog centra Potočari kako bi odali počast žrtvama i prisustvovali kolektivnoj dženazi za još sedam identifikovanih žrtava.

Majka Ramiza Gurdić je u Specijalnom programu Radija i TV BiR uživo iz Potočara podijelila bolno svjedočenje. Ispričala svoju ličnu tragediju – u genocidu je izgubila dva sina, supruga i čak 32 člana uže i šire porodice.

Danas, nakon tri decenije, još uvijek traga za posmrtnim ostacima – glavom svoga sina Mehrudina, kojeg je, kako kaže, "rodila lijepog i cijelog, a još ga nije cijelog ukopala".

– Meni je svaki dan 11. juli. Svaka noć, svako jutro, za mene je 11. juli – rekla je majka Ramiza kroz suze, dodajući da bol ne prestaje ni nakon 30 godina.

Podsjeća da je Mustafu ukopala 2005. godine, Mehrudina prvi put 2011., drugi put 2022. godine, ali njegovu glavu još nije.

– Savjest me grize, nisam ga rodila bez glave – kazala je Ramiza.

Njeno svjedočenje, ispunjeno potresnim detaljima iz vremena kada je pokušavala spasiti sinove prerušavanjem i kada je prisustvovala monstruoznim scenama ubistava i silovanja, razotkriva dubinu zločina koji je počinjen nad bošnjačkim narodom.

Opisala je kako je pokušavala zaštititi djevojčicu iz porodice, kako je nosila dimije i marame za prerušavanje sinova te kako je izgubila svaki trag za mužem koji je pronađen u masovnoj grobnici u Jadru, vezanih ruku i s povezom preko očiju.

Ramiza je ispričala i trenutak kada je posljednji put vidjela sina Mustafu – u Kasabi, na igralištu gdje su muškarci skupljani prije nego što su odvođeni na strijeljanje.

– Gledam ga, on mene. Samo mi je oborio glavu. Poslije toga ga više nikada nisam vidjela, osim u novinama koje su mi uzeli i nikada vratili – prisjeća se.

Za muža i mlađeg sina, Mevludina, Ramiza još uvijek ne zna tačne okolnosti smrti, ali je prepoznala ostatke Mehrudina u masovnoj grobnici u Kamenici.

– Samo do pojasa. Glave nema. Nema ni odjeće, samo su mu pape ostale – prisjeća se.

Danas, iako ispunjena tugom, Ramiza šalje poruke mira.

– Ne smijemo mrziti, ali ne smijemo ni zaboraviti. Ja neću oprostiti onima koji su mi ubili djecu, ali neću ni širiti mržnju. Djecu učim da budu dostojanstvena, da ne mrze, ali da znaju istinu – poručila je.

Prisjećajući se svih godina traganja, Ramiza ističe da je bila na svakoj grobnici – od Tomašice, Branjeva, do Kamenice – uvijek tražeći makar dio posmrtnih ostataka svojih najmilijih.

Njen glas simbol je snage svih majki koje su izgubile djecu, a koje i dalje istrajavaju u borbi za istinu i pravdu.

U Memorijalnom centru Potočari do sada je ukopano 6.765 žrtava genocida, dok je više od 250 žrtava ukopano na drugim lokacijama po želji porodica.

Danas će smiraj pronaći još sedam žrtava. Najmlađe žrtve su u trenutku ubistva imale samo 19 godina. Među žrtvama koje će danas biti ukopane je i jedna žena, Fata Bektić.

Dok traje komemoracija, poruke majki, poput Ramize Gurdić, ostaju poziv društvu da pamti, da uči i da nikada više ne dopusti da se zlo ponovi.

– Mi, majke, ne mrzimo, mi svjedočimo istinu – zaključila je Ramiza.

(Preporod.info)