Dr. Mustafa Cerić na 30. godišnjicu poručio: Srebrenica je sudbina Bosne!

Šta je nama Srebrenica? Šta smo naučili? Pitanja su koja sebi moramo postaviti danas na 30.godišnjicu od genocida u Srebrenici u kojem su mučki ubijena 8.372 Bošnjaka!

– Trideset godina je prošlo. Dovoljno vremena da rana zaraste – ali ne i da se zaboravi. Dovoljno da se istina izgovori – ali ne i da se u potpunosti prihvati. Srebrenica, simbol bola, ali i simbol istine, stoji danas pred nama ne kao prošlost, nego kao savjest u kamenu – i pitanje: Šta smo naučili? Srebrenica je srce Bosne koje je zaklano pred očima svijeta. Ali iz tog krvavog srca potekla je nova obaveza – da Bosna ne smije više nikada biti prepuštena sama sebi – poručio je dr. Mustafa Cerić, bivši reisul-ulema koji je tu poziciju obnašao od 1993-2012. godine.

Srebrenica je, kaže, rana, ali i zavjet: "Zavjet da se granice ne brane samo oružjem, već i istinom; zavjet da se suverenitet ne mjeri brojem vojnika, nego snagom pamćenja i sposobnošću da se stane pred istinu; zavjet da Bosna ne smije nikada zaboraviti ni majke koje su kopale vlastitim rukama, ni djecu koja su ukopana bez imena”.

– Srebrenica je opomena da država koja zaboravi svoju najdublju ranu – gubi i dušu i vjerodostojnost. Za bošnjački narod, Srebrenica nije samo tragedija – to je epohalni trenutak identiteta. Nije dovoljna rečenica "Nikada više" ako ne znaš kako i zašto je došlo do toga. Srebrenica je: – Naš Kur'an u suzama, sura iz koje učimo kako se sabur nosi; naš "Amin" na dženazi koju svijet nikada nije klanjao s nama; naša ustavna obaveza da budemo dostojni onih koji su nevino ubijeni, jer su se zvali našim imenom – musliman – navodi dr. Cerić.

Jasno poručuje: "Nema Bošnjaka koji može biti Bošnjak, a da ne zna šta je Srebrenica".

– Nema vjere u Boga, ako nemaš strah od zaborava. Nema časti ako ne čuvaš sjećanje kao što čuvaš dom. Srebrenica je ogledalo u kojem se cijeli svijet vidi bez šminke. Svaka rezolucija, svaka minuta šutnje, svaka zakasnjelost – postaje presuda protiv vlastite savjesti. Gledali su! Znali su! I nisu djelovali! Nisu spriječili Genocid u Srebrenici!  I zato, trideset godina kasnije, Srebrenica ostaje moralna rana savremenog svijeta, dokaz da ljudska prava nisu bila dana svim ljudima – kaže bivši reisul-ulema Cerić, te ističe kako Srebrenica ne traži sažaljenje – traži međunarodnu iskrenost.

– Srebrenica traži da se genocid nazove genocidom. Da se negator ne zove liderom. Da se revizionist ne zove partnerom. Srebrenica nije prošlost – ona je kompas. Trideset godina poslije, Srebrenica nije historija – ona je test – test koliko Bosna vjeruje sebi, test koliko su Bošnjaci duhovno zreli, test koliko je svijet iskren kad kaže "nikada više".

Ako Srebrenicu svedemo na godišnjicu, izdali smo je. Ako je uklesamo samo u spomenik, a ne u obrazovni sistem, izgubili smo bitku s vremenom. Ako je politički koristimo, a moralno zanemarujemo, počinjemo drugi, tihi genocid – zaborava.

– Zato, neka se zna: "Srebrenica je pitanje koje nikada ne prestaje da se postavlja. Odgovor na to pitanje – to je sudbina Bosne – poručio je Mustafa Cerić.

Šta bi Hafiz Širazi rekao u Potočarima? 

Pjesnik vječne duše, Hafiz Širazi, rekao bi u Potočarima: "Danas nema onog ko bi kome odan, vjeran bio, zato vr’jedi sjetiti se druga što je vjeran bio".

– U ovim stihovima Hafiz ne opisuje samo propadanje međuljudskih odnosa – on nas uči svetosti sjećanja. Jer kad vjernost izblijedi u sadašnjosti, ona postaje svetinja prošlosti. I tada, spomen na onoga koji je bio vjeran više nije nostalgija – to je moralna obaveza. U svijetu gdje odanost postaje rijetkost, a prijateljstvo se mjeri koristima, Hafiz ne optužuje – on podsjeća. Podsjeća da vrijedi sjetiti se onih koji su ostali uz nas kad su drugi otišli, onih koji su čuvali našu tajnu, koji su stajali uz nas ne zbog koristi, nego iz časti – kaže Cerić.

Naglašava da u Bosni, koja je toliko puta bila ostavljena, zaboravljena, prodana – vrijednost vjernog druga nije stvar prošlosti, već temelj budućnosti.

– Jer, narod koji zna cijeniti vjernost – zna i sačuvati državu. A narod koji zaboravi svoga druga – zaboravit će i sebe. Stih Hafiza postaje vasijjet savjesti: Ne zaboravi onoga ko ti je vjerovao kad si bio na dnu. Ne zaboravi saborca, šehida, komšiju, majku, imama, učitelja – onoga ko nije tražio ništa, a dao ti sve. Takav se ne sreće svaki dan. Takvog se ne prodaje ni za svijet, ni za vlast, ni za trenutni zaborav – naglašava Cerić.

U vremenu licemjerja i političke trgovine, dodje, hafiz nudi smjer: "Ne traži novog prijatelja dok se nisi sjetio starog. Jer u tom sjećanju – leži tvoje dostojanstvo".

– Zato danas, kad malo ko kome vjeruje, kad su srca umorna od izdaje, vrijedi sjetiti se druga što je vjeran bio. Ne kao sentiment, već kao zavjet. Kao korektiv. Kao podsjetnik da nema države bez lojalnosti, ni vjere bez vjernosti, ni čovjeka bez časti. Opet čujem i slušam Hafiza Širazija: Bože, kakvo uvjerenje, moćna mudrost kakva to je? Sve su rane sakrivene, nema snage za jecaje.“  Postoje stihovi koji nisu napisani tintom, već su zapisani na srcima naroda. Hafiz Širazi, pjesnik koji je znao slušati tišinu duše, dao nam je stih koji ne pripada samo Perziji, nego i svakom narodu što je patio, šutio i vjerovao: Bože, kakvo uvjerenje, moćna mudrost kakva to je? Sve su rane sakrivene, nema snage za jecaje. Ovo nije samo poezija. Ovo je opis bosanskog stanja duha nakon Srebrenice. I nakon Prijedora. I nakon svake tišine gdje nije bilo kamera, ni svjedoka – samo Allah i srce koje šuti, jer više ne zna kako da plače – ističe dr. Cerić.

Prema njegovim riječima hafiz ne govori o slabosti.

– On je govorio o mudrosti bola koji ne traži sažaljenje, već sabur. U Bosni, majke nisu vrištale pred kamerama – one su šaptale dove, otvarale grobove i zatvarale svoje suze iza osmijeha unucima. To je ta "moćna mudrost". Da ne srušiš svijet, iako imaš razloga. Da ne okrvaviš dušu, iako ti je krv uzeta. Da ostaneš čovjek, kad te dehumaniziraju. To može samo narod koji je učio Kur’an na vlastitoj koži, a dova mu bila jedini zaklon – ističe.

Bosna – Srebrenica, baš kao u Hafizovom stihu, nosi rane koje se ne vide, kaže Cerić.

– One su zakopane pod bijelim nišanima, pod zidovima logora, u pričama koje djeca još nisu čula od svojih roditelja. Ali to što su rane skriven(e), ne znači da su zaboravljene. U islamu je šutnja nekada jača od govora. A u Bosni, ta šutnja je bila molitva koja čeka da svijet shvati. Hafiz razumije narod koji više nema snage ni da plače. To nije zato što nema boli – nego zato što je toliko bola da ga više ne znaš izraziti. Kad ti ubiju nevinog sina, a ti moraš ukopati njega i tvoj plač, jer još imaš djece i unučadi da ih odgojiš. To je snaga bez zvuka. I zato Hafiz kaže: "nema snage za jecaje". Kad bi Hafiz prošao kroz Potočare, on ne bi govorio – on bi spustio pogled i rekao: - Ovdje su moje riječi postale stvarnost. Ovdje su saburi uklesani u mermer, ovdje su jecaji u tišini, a mudrost je – da oprostiš onome ko te ne bi ni sanjao zamoliti za oprost. To je Bosna. To su Bošnjaci. I to je Hafiz – pjesnik šehida, pjesnik sabura, pjesnik naroda koji zna da nema jačeg odgovora na nasilje od dostojanstva – napominje Cerić.

Kad Hafiz kaže: "Nemam više snage…", on govori jezikom svih majki u Potočarima. Svih žena koje su ispratile tabute bez lica. Svih očeva koji su gledali u bijele nišane, ne znajući pod kojim leži njegov sin.

 – To nije slabost – to je ljudska granica. I upravo tu, gdje prestaje snaga, počinje ono najdublje što nas drži: sjećanje na one koji su nas znali utješiti. To su naši dobri ljudi. To su naši dede i nane. Naši učitelji. Naši šehidi. Naši prijatelji koji su znali kad da šute, a kad da stisnu ruku. Nisu nas mogli spasiti od svijeta, ali su nas učili kako da mu ne podlegnemo. Hafiz nas poziva da ne tražimo lijek u zaboravu, nego u sjećanju na ljubav. Jer nema veće utjehe od pogleda čovjeka koji ti ne nudi rješenje, već svoje srce da podijeli tvoju tugu. I to je ono što Bosni danas nedostaje. Ne još jedan govornik, ni još jedna rezolucija. Nego prisjećanje na ljude koji su bili čista duša u danima tame – poručuje dr. Cerić.

Kađe da, kad osjetiš da ne možeš više, nemoj bježati od tuge.

– Sjedni sa sobom. Otvori vrata uspomenama. Sjeti se onih koji su znali kako se voli tiho, kako se tješi pogledom, kako se nosi rana – a da se nikada ne izgubi ponos. Jer onaj ko nas je znao utješiti, nije nas učio da se ne tuguje – nego da se kroz tugu ide dostojanstveno. Sjećanje nije bijeg, ono je povratak sebi Zato, kad više nemaš snage – ne traži nove riječi. Ne traži nova obećanja. Hafiz kaže: - Sjetimo se, zato, onog ko god bi nas utješio. Sjećanje je dova. Sjećanje je lijek. I sjećanje je poruka da još uvijek imaš s kim da hodaš kroz bol – makar u mislima, makar u dovama. To nije nostalgija. To je poštovanje prema onima koji su nosili naše tuge, pa ih više nema – jer su nam ostavili snagu da ih nastavimo nositi sami – poručio je dr. Cerić za Preporod.info, u specijalnom serijalu posvećenom 30. godišnjici genocida u Srebrenici.

(Preporod.info)