Ahmed ef. Hrustanović: Porodici je sve teže kako vrijeme prolazi – u ovoj boli vrijeme pogoršava stvari

Imam Čaršijske džamije u Srebrenici Ahmed-ef. Hrustanović kaže da je porodicama žrtava genocida u Srebrenici, kao i preživjelima, s godinama sve teže i da u ovoj boli vrijeme samo pogoršava stvari.

Gostujući u Specijalnom programu Radija i TV BIR uživo iz Potočara Hrustanović je poručio kako ništa ne može nadomjestiti prazninu za najmilijima. 

– Trideset godina je dug period, to je jedan život ili pola života. Meni je kao da je to sve bilo jučer. Zaista, kako godine prolaze, mislio sam da će mi biti lakše sve podnijeti – taj nedostatak naših najmilijih, da su tu, da svakodnevnicu dijelimo s njima, da vide kako njihova unučadi odrastaju... Meni je zaista, i svima nama, dakle, govorim u ime svih žrtava genocida, teško i teže biva kako vrijeme prolazi. Kažu: "Vrijeme liječi sve", a ja mislim da to nije tako. U ovom slučaju, u ovoj boli, vrijeme samo pogoršava stvari – istakao je Hrustanović.

Ove godine bio je dio grupe motorista, njih oko 3.000, koji su iz Kladnja stigli u Potočare. Kazao je kako je poseban osjećaj i iskustvo biti u koloni motorista koji svojom vožnjom šalju poruku prkosa.

– Motoristi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, dijaspore i regiona sreli su se u Kladnju i došli u Potočare. Motomaraton, koji se ove godine organizovao po dvadeseti put, na svoj način odaje počast i čuva sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici. Kako smo prolazili kroz naša sela, naše majke, djeca koja tu žive, izlazili su i mahali. To je jedna posebna vrsta emocije... Kad sam vidio kako naše majke u dimijama izlaze, mašu, kako im ruka drhti od sreće i plaču jer toliki broj ljudi dolazi sa svih strana svijeta da se sjeća – i meni su suze krenule. Koliko god čovjek proživljava iznova, kad neko novo iskustvo dođe, zaista to ostane duboko u sjećanju – rekao je efendija Hrustanović.

Ponosan je, kako kaže, što su veliku karavanu motorista činili učesnici iz svih krajeva svijeta, među kojima postoji posebna veza, emocija i ljubav.

– Osjećao sam jednu vrstu ponosa. Ti jaki zvukovi motora zapravo su donijeli i jednu snažnu poruku prkosa: da nećemo zaboraviti. Više nikad nećemo dozvoliti da se to ponovi ikome. To je naš način i doprinos da odamo počast, da se upamti šta se desilo. Svako sa svog aspekta, svog hobija, može dati doprinos da sjećanja budu dugovječnija i trajnija u našim srcima i glavama – zbog budućnosti, zbog naše djece, i da se ovakvo zlo nikada više ne ponovi – poručio je Ahmed.

Osvrnuo se i na život ljudi u Srebrenici, naglasivši da je on, uprkos genocidu, nakon povratka na ognjišta – lijep.

– Život običnog čovjeka, ljudi koji su ovdje 365 dana u godini, lijep je. Zaista, to je jedan miran život, opušten, bez gužvi, bez žurbe. Naravno, tu je uvijek sjećanje na ono što smo preživjeli, na te traume. Ali ima tu ljudi, ima života. Ljudi vole, hoće da žive, da rade, da se bore za ovaj kraj. Tu je i prkkos. Treba im pomoć, potrebna je ekonomija, potrebna su radna mjesta. Dakle, moramo to uzeti u obzir kako bi naš narod ovdje opstao, i hoće, ako Bog da. Mislim da smo na dobrom putu – rekao je efendija Hrustanović.

Povodom 30. godišnjice prisjetio se i pisama koja mu je otac slao iz Srebrenice, u kojima je pisao "da mu je želja da ga vidi".

– Zbog tih pisama obuzmu me brojne emocije. Nisam mogao više od njih pet pročitati u ovih 30 godina koliko su sa mnom ta pisma. Previše je tu boli i tuge da bih to mogao ponovo sagledati. U jednom pismu babo piše „da bi dao sve da se ponovo vidimo“ – prisjetio se Ahmed ef. Hrustanović, dodavši da su mnoga djeca Srebrenice ostala željna očeva, braće, deda.

(Preporod.info)