Cilj zločinca bio izbrisati tragove postojanja jednog naroda: 826 djece žrtve genocida!

U genocidu u Srebrenici ubijeno je djetinjstvo, mladost i budućnost Bošnjaka koji su tamo živjeli.

Uradili su to pripadnici Vojske RS-a, nastojeći tako da zatru svaki trag narodu kojem su ta djeca pripadala. Jasno je da im je to bio i cilj, jer, da je u pitanju nešto drugo, makar bi djeca bila pošteđena ruke krvnika.

A ciljani zločin nad djetetom istovremeno je i zločin nad njegovom porodicom i društvom uopće, uz dalekosežne posljedice koje ostavljaju trajne promjene u društvenoj zajednici.

Portal Preporod.info, u serijalu posvećenom 30. godišnjici genocida u Srebrenici, s relevantnim sagovornicima razgovarao je o generaciji djece, maloljetnika, pred kojima je bio život, koji bi danas bili porodični ljudi, da nisu mučki ubijeni i bačeni u masovne grobnice.

Dr. sc. Zilha Mastalić-Košuta, viši naučni saradnik Univerziteta u Sarajevu – Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, u razgovoru za naš portal potvrdila je da je od 1992. do 1995. godine ubijeno 826 djece, a samo tokom jedne sedmice, u julu 1995. godine, ubijeno je njih 694!

^{Dr. sc. Zilha Mastalić-Košuta}

Kaže da se na spisku žrtava genocida nad stanovištvom "sigurne zone" UN-a Srebrenica u julu 1995. godine, na kojem su poimenice 8.372 osobe, nalaze i trogodišnja Nesiba (Muharem) Alić, četverogodišnja Emina (Nail) Vranjko i petogodišnja Edina (Zijad) Mujić.

Sve djevojčice ubijene su 11. jula 1995. godine. Najmlađa žrtva bila je tek rođena beba Fatima Muhić.

Mastalić-Košuta ističe kako je posebno teško bilo odvajanje majki od djece, koje su pokušavale skriti svoju djecu.

– Snage VRS-a ušle su u Potočare 12. jula 1995. Dio stanovništva, oko 12.000, uglavnom muškaraca i nekoliko stotina žena, djece i staraca, okupio se u mjestu Šušnjari, odakle su krenuli prema Konjević-Polju, a odatle prema Tuzli. U narednim danima snage VRS-a su zauzele ta područja, a masovne egzekucije su imale za posljedicu genocid i monstruozna ubistva 8.372 osoba, među kojima i više od 600 maloljetnih osoba u julskim danima, što dovoljno govori o karakteru samog rata i namjerama agresora – uništiti jedan narod, jednu državu i izbrisati tragove njihovog postojanja. Strijeljanje djece i monstruozni zločin,i kakvi su se dogodili na ovom području, nezapamćeni su u historiji čovječanstva – kaže Mastalić-Košuta.

Potcrtava da genocid u i oko Srebrenice nije izvršen samo u julu 1995. nego da je genocid u kontinuitetu trajao od 1992. do 1995. godine.

Mastalić-Košuta stava je da je Rezolucija o sjećanju na genocid u Srebrenici, pored sudskih presuda, najvažniji dokument o genocidu i značajan doprinos borbi protiv negacionizma.

Važno je, naglašava, da se sjećanje na genocid uvrštava u izučavanje u školske udžbenike.

– Otvorit će se teme, ne samo o Srebrenici nego će se šire izučavati i druga područja Bosne i Hercegovine u periodu 1992-1995. Posebna pažnja bit će posvećena velikodržavnim ideologijama koje su za posljedicu imale najteže oblike zločina. Ako uzmemo u obzir da je Rezolucija o sjećanju na Holokaust donesena 2005. godine, 60 godina nakon završetka 2. svjetskog rata, smatram da je Rezolucija o Srebrenici donesena u prigodno vrijeme. Izuzetno je bitno što je Rezolucija donesena na međunarodnom nivou te time ima mnogo jače uporište. Njena suština jeste da omogući sprečavanje nastavka planova za velikodržavne težnje i aspiracije te da ideologija na račun tuđeg teritorija bude kažnjiva i nedopustiva – stava je Mastalić-Košuta.

Donošenje Rezolucije o genocidu u Srebrenici, dodaje, omogućit će i veću vidljivost počinjenih zločina u svijetu.

No, naglašava i da smo, s druge strane, svjedoci da se moralni zakoni i međunarodno pravo ne poštuje podjednako u svim dijelovima svijeta te se osnovna ljudska prava i međunarodno humanitarno pravo krši.

– S tim u vezi, predstoji istrajan i kvalitetan rad, kroz naučno djelovanje i djelovanje kroz obrazovanje, a naslijeđe Haškog tribunala, presude i izuzetno značajna i brojna dokumentacija, kao i navedena Rezolucija, važne su poluge na kojima se treba zasnivati to djelovanje – istakla je Mastalić-Košuta.

Mastalić-Košuta autorica je naučnih radova “Zločini nad djecom u Bosni i Hercegovini na primjerima Sarajeva, Mostara i Srebrenice (1992-1995)” i "Genocid nad djecom u Srebrenici – sigurnoj zoni UN-a jula 1995“ u kojima se, između ostalog, navode brojni primjeri i hronologija izvršenih zločina nad djecom u "sigurnoj zoni" UN-a u Srebrenici.

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari do danas je ukopano više od 440 maloljetnika, žrtava genocida, koji su identificirani i pronađeni u masovnim grobnicama, kazao je za Preporod.info Adem Mehmedović, preživjela žrtva genocida.

– Trenutno je u mezarju Memorijalnog centra ukopano više od 250 mladića koji su rođeni 1977. godine. Imamo i slučajeva da su ubijeni rođeni između 1978. i 1984. godine. To su djeca koja su imala 12, 13 godina 1995. Svi su bili samo djeca koja nisu razumjela šta se događa – kazao je.

Prema njegovim riječima, može se slobodno reći da je u Srebrenici počinjen jedan generacijski zločin genocida.

– Posmrtni ostaci srebreničke djece pronalaženi su u različitim masovnim grobnicama, a za mnogima još se traga. Imamo slučajeve gdje je jedno tijelo nađeno u pet masovnih grobnica i radi se o jednom dječaku iz Glogove, općina Bratunac, koji je u ratu sa svojom porodicom izbjegao iz tog mjesta u Srebrenicu, a 1995. godine ubijen. Njegovi ostaci su pronađeni u masovnim grobnicama Glogova, Jadar, Jadar 1, Jadar 2 – ukupno u pet masovnih grobnica – ističe Mehmedović.

Porazno je što, kako navodi, na ubijenu djecu svijet danas gleda kao na statistiku.

– Tako je to bilo i prije 30 godina. Ništa se, u suštini, nije promijenilo. Ono što je bolno, jeste činjenica da su ti životi prerano prekinuti, a imala su ta djeca, djevojčice, mladići svoje snove i želje. Nažalost, iza većine nisu ni fotografije ostale – ističe Mehmedović.

Kaže da je onima koji su preživjeli genocid, među kojima je i on, djetinjstvo oteto.

^{Adem Mehmedović}

– Poslije pada Srebrenice, bili smo u izbjeglištvu, teške prilike, neimaština i svakodnevne borbe. Možda nismo previše ni razmišljali kako se osjećamo i šta to sve znači, ali sigurno da smo prebrzo odrasli – kaže Mehmedović.

Žali što svijet nije naučio lekciju iz Srebrenice.

– Povodom 30. godišnjice, poručio bih da se nikad i nikome ne ponovi Srebrenica... A, nažalost, ponavlja se. Da je svijet izvukao pouke iz Srebrenice, nije. Čak mislim da bi mnogi radije da smo prepustili sve zaboravu, lakše bi njima bilo. Nadam da će svi ubijeni biti pronađeni, da nađu svoj mir i da imaju nišan koji će biti svjedok da su postojali. Treba posvetiti pažnju živima, posebno djeci koja se, uprkos svemu, rađaju i rastu u Srebrenici. Oni su svjedoci da zlo ne može i neće pobijediti – poručio je Mehmedović. 

(Amina Nuhanović/Preporod.info)