Od petka do petka: Fahrudin Sinanović

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 27. juna do 3. jula 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše Fahrudin Sinanović, književnik i novinar.  

Petak, 27. juna 2025. 

Džumu sam klanjao u Čaršijskoj džamiji u Kalesiji. Imam Bilal Husić govorio o Hidžri. Muslimani, savremenici Muhammeda, a. s., imali su problema u Mekki i morali su se, zajedno s Poslanikom, povući u Medinu. Naša današnja hidžra je bježanje, udaljavanje od naših aktuelnih problema. Naši najveći problemi su naši grijesi i neznanje. Problem neznanja rješava se lahko – čitanjem i učenjem. Borba s grijesima je veća borba.

U poslijepodnevnom terminu u JU BKC "Alija Izetbegović" imali smo tribinu "Rastakanje Bosne i Hercegovine". Uvodničar je bio poznati novinar i advokat Senad Pećanin. Otvoreno je rekao da je jedan od onih koji su uoči Općih izbora 2022. smatrali da je interes BiH, svih njenih građana, uključujući i Bošnjake, da SDA izgubi vlast. Rekao je i da je u granicama svojih mogućnosti činio sve da tome da vlastiti doprinos. Poslije svega se razočarao jer, kako je rekao, nije mogao ni sanjati da će se Trojka na vlasti prema temeljnim interesima države BiH, svih njenih građana, na kraju, i Bošnjaka, odnositi tako sramno, državnički neodgovorno, politički potpuno diletantski, s razornim posljedicama za sve.

Petak završavam u Hrasnu Gornjem. Vrijedni insan Ferid Hodžić, kalesijski vijećnik i predsjednik MZ Hrasno Gornje, okupio je nekolicinu boraca iz ovoga mjesta, koji su pričali o svom ratnom putu, ranjavanjima, boravku u logoru... Radimo na knjizi Uloga Hrasna Gornjeg u odbrani od agresije. Na molbu Mehmeda Valjevca prihvatio sam se ovoga posla. Posebna priča je to kako sam baš ja izabran da radim na ovoj knjizi.

Dobri Mehmed Valjevac je u Dortmundu, gdje živi i radi, razmišljao o tome kako bi bilo dobro da se zapiše i ukoriči priča o borbi i herojstvu njegovih komšija, rođaka i svim mještana Hrasna Gornjeg. Dok je razmišljao o tome, gledao je na BIR televiziji ramazanski program. Baš tad u najavi čuje da je gost programa novinar i književnik Fahrudin Sinanović iz Kalesije. "Evo nama čovjeka koji će napisati knjigu", pomislio je. Nismo se do tada uopće poznavali. Nekako je saznao broj, nazvao me i ispričao kako bi želio da baš ja radim tu knjigu. Ako Bog da, bit će to dobra knjiga.

Subota, 28. juna 2025.

Razgovarao sam s rođakom dr. Alenom Karićem, uglednim kardiohirurgom Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS). Ovih dana boravi u Austriji, na prestižnoj Univerzitetskoj klinici u Insbrucku. Dio je tima dr. Adela Sakića. Zajedno su uradili složenu operaciju na otvorenom srcu. Obojica su porijeklom iz Kalesije. Heej čovječe, na klinici u Austriji operaciju na otvorenom srcu vrše dva Bosanca, dva Bošnjaka, dva Kalesijca! I hajde ti sada ne budi ponosan.

Dr. Sakić živi i radi u Austriji, tamo se i školovao. Zahvaljujući njemu, poznatom bh. kardiohirurgu dr. Kariću omogućen je pristup svim operativnim procedurama i resursima koji se koriste u jednoj od najrenomiranijih evropskih ustanova, kako bi stečeno znanje i iskustvo prenio i primijenio u domovini – Bosni i Hercegovini.

S Alenom Karićem razgovarao sam o tome kako, i u Bosni i u inozemstvu, imamo mnoštvo mladih, pametnih, obrazovanih stručnjaka. Za razliku od politike. Mišljenja smo da su nam u politici uglavnom nerealizirani ljudi. Zlatko Lagumdžija je onomad, s pravom, za mlade junoše iz SDP-a rekao: „kad im iz biografije izbaciš politiku, dobiješ ništa, duplo golo“.

Nedjelja, 29. juna 2025.

Ne može insan a da ne prati i vijesti iz Gaze, s Bliskog istoka. Iako su Iran i Izrael potpisali primirje, cionisti i dalje nastavljaju s genocidom u Gazi. I dalje dnevno gine desetina Palestinaca. Iran se hrabro borio protiv Izraela, odgovorio je i na Trumpov napad. Irancima treba čestitati na hrabroj borbi za svoju domovinu. Šteta što primirje nisu uslovili i povlačenjem cionista iz Gaze i prekidom napada na Gazu.  

U priči o genocidu nezaobilazna je priča o Srebrenici. Kada se danas govori o genocidu i ratnim zločinima, obično se kaže: “Mi se ovih događaja prisjećamo ne radi osvete, već da se nikada i nikome ne ponove". Kad se obraćam u takvim prilikama, dodajem: ...osim onima koji su počinili genocid, koji negiraju genocid i koji veličaju ratne zločine. Ako se ne pokaju, da Bog da im u kući uvijek rat bio.

Ponedjeljak, 30. juna 2025. 

Danas sam na računaru sabirao i uređivao dnevničke zapise iz doba korone, koje su, prije pet godina, u periodu mart – maj 2022. godine, za portal provincija.ba pisali poznati književnici, novinari, univerzitetski profesori, glumci...

Dnevnik su tada pisali književnici: Meša Đedović, Fajko Kadrić, Mediha Šehidić, Mirsad Mustafić, Sevret Mehmedćehajić, Omer Ć. Ibrahimagić, Bajro Perva, Edin Smailović, Melida Travančić, Sead Husić Beli, Hazeta Salihović-Hamzić, Admir Delić, Tarik Đođić, Enes Topolović, Meša Pargan, Safet Berbić, novinari Almasa Hadžić, Nada Al Issa, Sejo Omeragić, Sejo Numanović, Adnan Džonlić, Anisa Mahmutović, Adnan Pejčinović, Osman Halilović, književni kritičar, zatim Beba Stanković, viša diplomirana bibliotekarka Narodne biblioteke Srbija, Nina Bunjevac Salkić, direktorica Opće biblioteke Maglaj i predsjednica Društva bibliotekara FBiH, profesori/ce s Filozofskog fakulteta u Tuzli Mirsad Kunić, Amela Delić Aščić i Mirela Karahasanović, Edina Bilajac, poduzetnica i prevoditeljica, glumac Iso Porović i Zlatan Nalić, tadašnji trener FK Sloboda.

Zanimljiva je i geografska zastupljenost autora, pisali su iz Švedske, Finske, Norveške, Austrije, Hrvatske, Srbije i, dakako, iz Bosne. Ako Bog da, ovi književni zapisi iz doba korone bit će objavljeni i u knjizi.

Utorak, 1. jula 2025.

Sa suprugom Remzijom stigao sam u banju u Fojnicu. Je li se počelo ići po banjama, tu je to. Treba iskati halala od ljudi. Planirao sam već prvi dan u Fojnici popiti kahvu s Nevresom Jemendžićem, ali saznao sam da je dobri insan Nevres u 73. godini života preselio na ahiret. Nevres Jemendžić je bio dugogodišnji predsjednik Upravnog odbora književno-kulturne manifestacije "Susreti Zija Dizdarević" u Fojnici. Zapravo, njen prepoznatljivi znak. Vrijedan insan, sav se bio dao za kulturu i književnost.

Jedan po jedan odlaze nam velikani pisane riječi. Otišli su prethodnih godna Hadžem Hajdarević, Avdo Sidran, Dževad Karahsan, Nedžad Ibrišimović, Snježana Mulić Softić, Isnam Taljić, Zilhad Ključanin, Hazim Akmadžić... Svi pobrojani bili su gosti u Kalesiji, bilo na kulturnoj manifestaciji IKRE ili nekim drugim povodom. Neki su bili i više puta, poput Hadžema, Nedžada, Avde, Karahasana. Neka je rahmet dušama njihovim. Jedne prilike nabrajam supruzi koji su pisci umrli, a bili su u Kalesiji. Na to će ona meni: “Tebi, haman, ko god dođe u Kalesiju, umre.“ Nije joj bila namjera da napravi šalu u vezi s tim, već, jednostavno, rekla nešto blisko istini. 

Srijeda, 2. jula 2025.           

Jedan od važnijih događaja evropske povijesti jeste Francuska buržoaska revolucija iz 1789. godine. Pad tvrđave Bastilja označio je početak ove revolucije. Francuskom je tada vladao kralj Luj XVI. Kralj je volio lov. I on je vodio dnevnik. Kad bi išao u lov, a ništa ne bi ulovio, bez obzira šta se taj dan događalo,  Luj XVI bi za taj dan samo napisao – Ništa. Ništa je napisao i za 14. juli 1789, baš na dan kada je pala Bastilja.

Luj XVI se, kada je imao 15 godina, oženio poznatom Marijom Antoanetom, njoj je tada bilo 14 godina. Francuski kralj postao je s nepunih 20 godina. Vladao je nešto više od 18 godina. Pogubljen je, na giljotini, u 38. godini života.

Njegovoj supruzi Mariji Antoaneti pripisuje se čuvena rečenica: "Ako narod nema hljeba, neka jede kolače." Navodno je ovu rečenicu izgovorila kad su je obavijestili da su seljaci toliko siromašni da ni za hljeba nemaju.

Da ne bih za današnji dan napisao – Ništa, makar sam podsjetio na ovaj događaj i na Luja XVI.

Četvrtak, 3. jula 2025.

Već treći dan sam u Reumalu u Fojnici. Nakon završenih terapija, slijedi radni dio u hotelskoj sobi. Preslušavam i zapisujem razgovor s borcima iz Hrasna Gornjeg. Nevjerovatne su njihove priče. Svaki borac je živi roman. I ove priče će biti dio knjige Uloga Hrasna Gornjeg u odbrani od agresije.

Husejn Hodžić i njegov brat Mehmed bili su u srpskim logorima. Zarobljeni su 29. maja 1992. u Karakaju kod Zvornika, kada su se vraćali iz Novog Sada gdje su radili. Umjesto kući, završili su u logoru. Prvo su u Zvorniku bili mjesec i po dana, a onda su prebačeni u logor Batković. Husejn priča šta su sve morali raditi i kako su ih tukli. Njemu je jedan četnik nožem nacrtao krst na čelu. Morali su da hrane stoku koju su četnici oteli od Bošnjaka, iz bošnjačkih kuća u Diviču, u Kozluku i drugim mjestima su iznosili bijelu tehniku i namještaj koje su Srbi dalje preuzimali.

Husejn je u logoru proveo 14,5 mjeseci, a njegov brat Mehmed „samo“ sedam mjeseci.

– Stalno su nas tukli. Bilo je i slučajeva da su neki podlegli. Najviše su tukli Mirsada Kuralića iz Tojšića. Tukli su ga toliko da bi sav bio krvav, nije se mogao uspraviti, gasili mu cigare na rukama – pričao je Husejn Hodžić.

Zanimljiva je i priča Jusufa Hujdura Jukice i Mevludina Imšića, koji su zajedno, od iste granate, ranjeni 9. novembra 1994. godine tokom Bitke na Lisači.

Za ovaj dnevnik bilježim dijelove njihovih priča:

Jusuf Hujdur: Prilikom oslobađanja Lisače, naša grupa je bila na Maloj Jelici. Bilo je nekoliko udarnih grupa. Plan je bio da se od Releja presjeku Plato i Lisača. Napad na Lisaču počeo je 8. novembra, ali plan je bio da se dan prije krene s akcijom. Međutim, taj dan je kod Releja poginuo Alija Džihanović pa je početak odgođen za sutra. Moja grupa je bila kod Male Jelice, a druga je išla od Sjenokosa. Mi smo razbili njihovu liniji i izašli na Plato.

Ali, u srpskim rovovima ispod nas bilo je još njihovih boraca. Nisu htjeli da se predaju. Kada smo izašli na Plato, naš borac Bugija je s Platoa, sto-dvjesto metara iznad tih rovova, zaučio ezan. Kad su Srbi čuli ezan, pobjegli su. Sutradan će, od iste granate, Bugija biti ranjen zajedno sa mnom i Mevludinom Imšićem.

Mevludin Imšić: U našu trašeju pala je minobacačka granata 120 mm. Kad sam ranjen, počeo sam se gubiti. Kao kroz san čujem galamu, čujem neko govori: 'Poginuo Imšić, poginuo Aljo, poginuo Jukica. Bježite, sad će još jedna.' Onda sam vidio nešto lijepo, što se ne može opisati, toliko je bilo lijepo. Vidio sam neku ravnicu, ruže bijele, crvene, nema kakvih nema, vidio sam i neke lijepe pokrivene žene, čiste, a onda, odjednom, neko crno brdo prevali se na mene i tada sam se izgubio. Ne sjećam se, ali Jusuf (Jukica) mi je kasnije pričao da sam mu hiljadu puta govorio: 'Reci mojoj ženi da mi čuva sina.'

I, da, za kraj, osoblje lječilišta Reumal Fojnica vrlo je  ljubazno. Baš ljubazno.  U Reumalu sam upoznao i kolegu “po lopti” Muhameda Huzbašića, delegata na fudbalskim utakmicama Prve lige FBiH. Ja sam delegat na Premijer ligi BiH. Muhamed radi u Reumalu. Hvalim mu osoblje Reumala. On meni hvali Hasana Uščuplića, kalesijskog biznismena, osnivača i vlasnika ŽOK “Polo” Kalesija, nekadašnjeg trostrukog državnog prvaka u odbojci. Potvrđujem mu da je Hasan i da su Uščuplići, zaista, fini insani.

(Preporod.info)