Hidžab i sudstvo: Je li vrijeme za promjenu zakona

Apsolutna zabrana hidžaba

Rasprave o ovom Zakonu, po ko zna koji put do sada, iznijele su na vidjelo i brojne već postojeće društveno-političke tenzije u našoj zemlji. Jedna takva tema je i zasigurno nošenje hidžaba/marame u našem pravosuđu.

Naime, u najnovijem prijedlogu Zakona se našao i član 14. o tzv. „oznakama pripadnosti“ u kome se predlaže da „suci za vrijeme vršenja službene i sudačke dužnosti ne smiju isticati bilo kakve oznake ni sadržaje vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti niti smiju poduzimati bilo kakve radnje koje uključuju molitvu ili vjerske geste ili izraze“. Dalje se navodi da će „predsjednik Suda i predsjednik Apelacijskog odjeljenja Suda (…) posebnim pravilnikom propisati pravila ponašanja i odijevanja kako za zaposlene tako i za stranke“.

Nacrt Zakona ne definira šta tačno predstavlja „oznaku pripadnosti“ niti „vjerske geste ili izraze“, niti su to formulacije koje su do sada bile jasne i/ili prisutne u našim zakonima. Pitanje tumačenja i sankcioniranja prepušteno je stoga diskrecionoj ocjeni predsjednika/ce suda i apelacionog odjeljenja, što otvara prostor za neujednačenu praksu, proizvoljnost i selektivnu primjenu Zakona, što nije u skladu sa osnovnim principima pravne sigurnosti.

Kada je riječ o nošenju hidžaba/marame, ovako restriktivan tekst potencijalno isključuje ne samo sutkinje, već i sve uposlenice sudova (od radnica na održavanju čistoće, daktilografkinja, pripravnica do najviših sudačkih i drugih pozicija), te stranke.

To bi značilo da će vjerovatno i advokatice i njihove saradnice, optužene, oštećene i druge žene koje nose hidžab, ali i drugi/e građani/ke prije ulaska u sud morati ukloniti „oznake pripadnosti“ – religijskog, nacionalnog, etničkog ili drugog tipa čime bi se potencijalno kršila načela pravičnog postupka i prava na pristup sudu (ovo posljednje je Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) već kritizirao u presudi Hamidović protiv BiH).

Mišljenje Venecijanske komisije

Ovaj predloženi tekst sličan je ranijem nacrtu ovog istog Zakona iz 2023. godine. Venecijska komisija još tada u svom mišljenju o tekstu nacrta Zakona iz 2023. godine navela da taj i takav član “može potencijalno ograničavati slobodu religije ili uvjerenja koju garantira Evropska konvencija o ljudskim pravima.”

Venecijanska komisija je tada pojasnila da sudska praksa ESLJP ukazuje na to da se državama članicama ostavlja “široko polje slobodne procjene (margin of appreciation) da procijene da li je i u kolikoj mjeri ograničenje prava na manifestiranje religije ili uvjerenja ‘neophodno”“. Komisija je također naglasila da to polje slobodne procjene nije neorganičeno i da “države članice mogu nametnuti samo ona ograničenja koja imaju legitimni cilj i koja su neophodna u jednom demokratskom društvu”.

I taj navedeni “legitimni cilj” za kojim je možebitno “neophodno” posegnuti u jednom demokratskom društvu ne može biti bilo šta, nego je i on definiran članom 9. Konvencije te mora biti takav da djeluje u pravcu zaštite “interesa javne bezbijednosti, javnog reda, zdravlja ili morala, te prava i sloboda drugih ljudi”.

U praksi to znači da bi BiH kao država članica morala dokazati da je ovakvo predloženo ograničavanje individualnog prava na manifestiranje religije ili uvjerenja “neophodno” u konkretnom bh. demokratskom društvu, te tačno dokazati kako je to u službi nekog od definiranih legitimnih ciljeva: javne bezbijednosti, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala, te zaštite prava i sloboda drugih ljudi.

Doktrina “margine slobodne procjene” državama članicama omogućava manevarski prostor pri primjeni prava i načela Konvencije, a u skladu sa specifičnim okolnostima koje postoje u svakoj od država članica. Ta doktrina omogućava našoj državi da usvoji rješenja koja će u našim specifičnim okolnostima biti najbolja za nas, i koja ne moraju neophodno biti ista rješenja koja je za isto pitanje primijenila neka druga država članica.

Dvostruka diskriminacija žena koje nose hidžab

Ovo nije prvi put da se u našem društvu raspravlja o hidžabu u pravosuđu. Kratko ćemo podsjetiti da je Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH (VSTV BiH) 2015. godine, u to vrijeme na čelu sa Milanom Tegeltijom, svojim Zaključkom o zabrani “vjerskih obilježja” pokrenulo širu društvenu i akademsku raspravu o ovom pitanju. Ukratko, rezultat te rasprave je bio taj da smo saznali da ovo pitanje nije jasno definirano, te da brojne žene koje nose hidžab bivaju sistemski i institucionalno diskriminirane radi toga.

Dokazi za to su i presude koje su uslijedile gdje se djevojkama i ženama onemogućava zapošljavanje sa hidžabom. Npr. mladoj volonterki koja je imala najveći broj bodova na konkursu odbijena je mogućnost volontiranja sa hidžabom u Brčko distriku. Ili kandidatkinji koja je konkurisala na poziciju daktilografkinje je Općinski sud u Tuzli 2024. godine saopćio “da je na navedeno mjesto primljena kandidatkinja koja je ostvarila sedmi najbolji rezultat, iz razloga što ona koja je ostvarila peti najbolji rezultat, ‘ima određenu smetnju za prijem u radni odnos, koja se ogleda u činjenici da je pokrivena, odnosno da nosi mahramu (hidžab), koja predstavlja jedno od vjerskih obilježja i vjerski simbol, odnosno obavezu muslimanki.’

U tom smo periodu, suprotno uvjerenjima i tvrdnjama mnogih, ustanovili i da se ovakvim zakonskim rješenjima postiže disproporcionalna i indirektna diskriminacija naročito žena koje nose hidžab. To smo, izmeđuostalog, ustanovili uvidom u presudu ESLJP prava u slučaju Hamidović protiv BiH iz 2017. godine. Naime, u toku tog postupka ESLJP je tražio od države BiH očitovanje u vezi prethodno navedenog Zaključka VSTV-a, te zahtijeva koji je VSTV usmjeri prema sudovima i tužilaštima u kome se tražilo od njih da dostave spiskove osoba koje nose “vjerska obilježja”.

U odgovoru naše države ESLJP-u, stoji da je tada ustanovljeno da u našem pravosuđu od svih prijavljenih “prijestupnika/ca” koji nose “vjerska obilježja” zabilježeno da “jedna sutkinja i deset uposlenica suda nose maramu.” I sada su diskusije tokom rasprave o nacrtu ovog Zakona na sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH bile fokusirane na hidžab/maramu.

Ovaj dokaz dvostruke diskriminacije žena koje nose maramu/hidžab kompatibilan sa stavom koji je prethodno iskazala Agencija za ravnopravnost polova BiH. Naime 2016. godine Saša Gavrić podnio je u ime Sarajevskog otvorenog centra Zahtjev za ispitivanje povrede Zakona o ravnopravnosti spolova BiH u kojem se žali na postupanje VSTV-a BiH, a u vezi njihovo Zaključka o zabrani nošenja “vjerskih obilježja” zaposlenih u pravosudnim institucijama.

U Zahtjevu je između ostalog stajalo da „pažljiva analiza odluke VSTV pokazuje da je ona protivustavna. Iako se radi o načelno neutralnoj normi koja ne zabranjuje nošenje vjerskih simbola samo jedne religijske zajednice, odluka u svojoj srži sadrži jasne elemente indirektne diskriminacije, s obzirom da ovako definisana norma pogađa ponajviše i možda isključivo žene-muslimanke koje nose maramu, imajući na umu da je ovo vjersko obilježje jasno i direktno vidljivo, za razliku od drugih vjerskih obilježja. (…) Pokrivanje se ne može reducirati samo na vjersko obilježje ili simbol, tu se radi o identitetu žena koje pripadaju islamskoj vjeroispovijesti.“

U svom Zaključku po ovom zahtjevu Agencija za ravnopravnost polova BiH je iznijela mišljenje da “sporna odluka VSTV-a, koja je utemeljena na tumačenju Zakona o sudovima FBiH (…) nije u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH jer predstavlja indirektnu diskriminaciju”. Agencija je također iznijela da je ovakav stav suprotan i EKLJP koja se primjenjuje direktno i prioritetno u BiH te da “njene norme imaju prednost u odnosu na svu domaću legislativu”. “Konkretno, Odlukom VSTV-a se krši član 9. Konvencije, koji govori o slobodi manifestiranja vjere ili uvjerenja. Pored toga, čak i ako se marama uzme kao vjerski simbol, VSTV-ovo tumačenje Zakona o sudovima u FBiH je i dalje u suprotnosti s pomenutim članom Evropske konvencije, koji navodi: „Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.“ U konačnici Agencija je zaključila da “nošenje marame iz vjerskih ili drugih uvjerenja ne može predstavljati prijetnju javnoj sigurnosti, javnom poretku, zdravlju ili moralu i zaštiti prava i sloboda drugih, te ne ispunjava kumulativno uslove iz člana 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima”.

Ovaj stav Agencije u velikoj mjeri se preklapa sa preporukom institucije Ombudsmana u BiH koja je, u odnosu na jedan drugi uporediv slučaj iz 2012. godine (onaj o hidžabu o Oružanim snagama BiH), navela da je riječ o “višestrukoj diskriminaciji na temelju vjerske pripadnosti i spola“, te naložila Ministarstvu odbrane „da preduzme sve mjere i aktivnosti kako bi se otklonila diskriminirajuća praksa“ (…) „i da se sva lica dovedu u ravnopravan položaj u ostvarivanju prava na rad i u vezi sa radom“. Slučaj nošenja hidžaba u Oružanim snagama u BiH trenutno čeka presudu pred ESLJP, obzirom da je Ustavni sud BiH, suprotno preporuci institucije Ombudsmana, presudio u korist Oružanih snaga BiH (uz izdvojeno mišljenje sudije Mirsada Ćemana).

Do nepristrasnog pravosuđa preko ženskih leđa

Kako se često kao (pogrešno) opravdanje za ovakvo miješanje u pravo na slobodu religije ili uvjerenja žena navodi argument “neutralnosti” ili “nepristrasnosti” želimo naglasiti da se slažemo sa tvrdnjom da su profesionalna nepristrasnost i neutralnost u postupanju od ključne važnosti za vladavinu prava i da ih smatramo vrhovnim vrijednostima svakog snažnog pravosudnog sistema. Međutim, kako navodi Open Society Justice Initiative, naizgled neutralni propisi ovog tipa zapravo nisu neutralni, i dovode do indirektnog i nesrazmjenog isključivanja jedne specifične grupe: t.j. žena koje nose hidžab.

Uz to, npr. Zakon o sudskom i tužilačkom vijeću već definira disciplinske prekršaje sudija i tužilaca i već kao jedan od disciplinskih prekršaja sudija i tužilaca navodi: “postupanje sa pristrasnošću i predrasudama tokom vršenja službenih funkcija zbog rase, boje, pola, vjerske pripadnosti, etničkog porijekla, nacionalne pripadnosti, seksualne opredijeljenosti ili društvenog i ekonomskog statusa stranke”.

Ukoliko je sa druge strane namjera zakonodavca da poruči da na sudskoj zgradi, službenim prostorijama ili zidovima mogu stajati isključivo oznake države Bosne i Hercegovine, to bi se moralo rješavati drugačijom formulacijom koja to eksplicitno regulira, a da pri tome ne krši individualna ustavom garantirana prava.

Pored svega navedenog potrebno je još kazati da postoji niz sudskih presuda koje govore u prilog inkluzivnijim rješenjima koja osiguravaju uravnotežen pristup između zahtijeva za očuvanjem nepristrasnosti i autoriteta institucija s jedne, te zaštite temeljnih individualnih prava i sloboda garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, s druge strane. Takve su presude npr. u predmetu Hamidović protiv BiH, kao i presude Ustavnog suda BiH u predmetima koji se odnose na zabranu nošenja brade u Graničnoj policiji i Oružanim snagama BiH u kojima je utvrđeno kršenje prava na slobodu religije.

Slučaj časne sestre Janje Martine Katović

Pored ovih presuda, značajna je i presuda kojom je ustanovljena diskriminacija časne sestre Janje Martine Katović kojoj je prvobitno bilo onemogućeno da u habitu bude direktorica javne predškolske ustanove. Za ovaj slučaj je specifično i to da je ovu ženu u sudskom postupku zastupao advokat Davor Bunoza, današnji Ministar pravde BiH, koji sada čini se zagovara i prihvata gorespomenute diskriminatorne odredbe u nacrtu Zakona o sudu kao legitimne, te navodno usklađene “s mišljenjem Venecijanske komisije”.

Imajući sve navedeno na umu, umjesto da nam nudi inkluzivnije i uravnoteženije rješenje, važeći ponuđeni nacrt člana 14. samo dodatno produbljuje već tešku situaciju koja nesrazmjerno i indirektno diskriminira žene koje nose ili žele da nose hidžab/maramu, a profesionalno su usmjerene prema pravničkim profesijama i pravosudnim institucijama.

Ovakvom institucionalnom intersekcijskom diskriminacijom naša država umjesto da ove žene osnažuje i ohrabruje, ona ih marginalizira i ostavlja bez posla i bez prilike za dalji profesionalni napredak, uzrokuje im ekonomsku i psihološku štetu, te ih tjera da budu ovisne o drugima i/ili svojim porodicama. Ovakvi propisi također će dugoročno utjecati na odabir obrazovnih i karijernih pravaca žena koje nose hidžab, te će dovesti do toga da zbog institucionalnih i sistemskih prepreka ove žene sve manje bivaju upoznate sa sudskim i pravnim postupcima, zakonima i načinima na koje se uspostavlja i osigurava pravda. Te će smanjiti povjerenje ovih žena i njima bliskih ljudi u pravosudni sistem BiH.

Ukinuti ili uskladiti

Mnogo bolje rješenje bi bilo ili da se ovaj član potpuno izbriše ili da se ovaj član 14. Zakona o sudu uskladi sa jednim drugim članom 14., naime onim iz Evropske konvencije o ljudskim pravima koji govori o zabrani diskriminacije. Na taj način bi se postigao balans između individualnog prava na slobodu religije i uvjerenja, kao temeljnog ljudskog prava, te legitimnih zahtjeva za zabranom isključivo onih ponašanja koja mogu narušiti nepristrasnost i dostojanstvo suda, te profesionalno obavljanje dužnosti.

Ukoliko bi se ovaj član usklađivao sa EKLJP trebalo bi se ići prema zakonskom rješenju koje će sudijama i sutkinjama, uposlenicima i uposlenicama te strankama omogućiti da imaju pravo na slobodu izbora ličnog odijevanja u skladu sa religijom ili uvjerenjem, pod uslovom da takvo odijevanje ne ometa uredno i profesionalno obavljanje dužnosti i osigurava poštivanje pravila o sudačkoj togi i službenoj legitimaciji. Pravila ponašanja i odijevanja koja bi se dalje propisala posebnim pravilnikom morala bi uzeti u obzir principe prava na slobodu religije ili uvjerenja, jednakosti i nediskriminacije.

Ovim bi se omogućilo da Sud sačuva potrebnu profesionalnu i institucionalnu neutralnost, bez potrebe da se nekoj grupi građana/ki oduzima njihovo ustavom garantirano temeljno pravo. Ovo možda jeste nešto kompleksniji put ali je put koji bi dugoročno obezbijedio veće povjerenje cjelokupne javnosti u stvarnu nepristrasnost i inkluzivnost bh. pravosuđa.

*Đermana Kurić je naučna saradnica na BILQIS projektu pri Irskom centru za ljudska prava, Univerziteta u Galwayu. Prethodno je radila kao regionalna savjetnica za borbu protiv netolerancije prema muslimanima/kama u Uredu za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) pri OSCE-u u Varšavi.

*Amila Svraka-Imamović je viša asistentica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Doktorirala je na oblasti komparativno pravo, a njen uži interes je i pravo na slobodu vjere ili uvjerenja.

(Aljazeera Balkans/Preporod.info)