Mašović o traženju žrtava genocida: Vrijeme je da i oni bez imena dobiju mezar i Fatihu

U Srebrenici, "zaštićenoj zoni" Ujedinjenih nacija, 1995. godine, mahom u mjesecu julu, počinjen je genocid i ubijeno je 8.372 Bošnjaka.

Žrtve su bili starci, žene, djeca, pa čak i bebe.

Čovjek koji je među prvima došao do posmrtnih ostataka ubijenih, zajedno s nekolicinom preživjelih Srebreničana, bio je Amor Mašović, koji je u godinama koje su uslijedile postao simbol traganja za bošnjačkim kostima skoro 30 godina, prekopavajući više od 90 grobnica u Srebrenici i njih na desetine još širom Bosne i Hercegovine.

Za Preporod.info, u serijalu povodom 30. godišnjice genocida, Mašović je govorio o prvim odlascima po tijela koja su se nalazila u šumama, potocima, masovnim grobnicama i jamama.

Iako je Vojska RS-a pokušala sakriti grobnice i tijela, upornim radom, predanošću, voljom i željom da porodice pokopaju svoje najmilije, zahvaljujući Mašoviću, mnogi posmrtni ostaci su pronađeni.

Mašović kaže kako se s prvim pronalascima tijela žrtava genocida počelo već 1996. godine.

– Otvaranje prve grobnice u Srebrenici datira u jesen 1996. godine, nakon što je jedna ekipa iz Finske, s timom koji je organizovala Vlada Švedske, otišla na Kameničko brdo na područje mjesta Kravica i zatekla neutvrđen broj nesahranjenih – na površini – skeletnih ostataka žrtava genocida. Iz Sarajeva, iz tadašnje Državne komisije za traženje nestalih osoba – kako se u to vrijeme zvao današnji Institut za nestale osobe BiH – formirali smo tim zajedno s kolegama iz Tuzle. U tom timu bili su istražni sudija Kantonalnog suda i stručnjaci kriminalističke tehnike. Zajedno smo izašli na teren, na lokalitet Kameničko brdo – kazao je Mašović.

Prvi "povratnici" nakon genocida

Prisjeća se kako je to bio jedan vrlo nepristupačan teren.

– Vozila smo ostavili na cesti, a onda smo pješačili istim onim putem kojim su Srebreničani pokušali na tom "Maršu smrti" da se izvuku do slobodne teritorije. Vodili su nas neki od preživjelih Srebreničana. Isključivo s površine, prikupljali smo posmrtne ostatke, bilo je 266 žrtava. Među njima su bile žrtve koje su stradale ispod bukve koja se spominje u iskazima preživjelih, gdje su Srebreničani, nakon dugotrajnog marširanja, pokušali da se odmore, a onda su stradali – rekao je Mašović.

Pronađeni ostaci su preneseni u Kalesiju, u jednu napuštenu fabriku, u kojoj su kasnije prikupljana i ostala tijela pronađena na području Srebrenice i šire.

– Ti počeci su bili izuzetno teški, usuđujem se reći, i opasni. Naš tim i tim iz Tuzle bili su prva vrsta povratnika, prvi Bošnjaci koji su se nakon genocida "vratili" na te prostore – prisjeća se Mašović.

Pretraživanje šuma trajalo je danima, a u tom procesu tim je nailazio na različite opasnosti, kao što su civilna lica koja su zaticana iznad tijela mrtvih Srebreničana dok pljačkaju dragocjenosti koje su ponijeli.

– Nisu to bile velike dragocjenosti. Prilikom pljačkanja mrtvih tijela, saučesnici zločinaca ili sami zločinci uzimali su i dokumente žrtava, što će 1996. godine, kad mi nemamo DNK laboratoriju, jako odužiti proces identifikacije. Dakle, zatekli ste tijelo s oskudnom odjećom, obućom, bez dokumenata, oduzeti su svi predmeti koji su mogli pomoći u identifikaciji. Ja sam se u jednom momentu zapitao: "Šta to radimo? Odnosimo tijela s Kameničkog brda, s A lokacije na B lokaciju, bez ikakve ideje kako ćemo ih bez dokumenata, bez ikakvih pronađenih predmeta, identificirati". Taj naš strah trajao je četiri, pet godina. U to vrijeme tijela su već prebačena iz Kalesije u Komemorativni centar u Tuzli, u neke napuštene tunele koji su služili za eksploataciju soli prije agresije. U međuvremenu je Hag uzeo uzorke nekih od tih žrtava, od rijetkih žrtava koje su imale dokument ili pismo Crvenom križu. Na osnovu indicija, istražitelji su u labaratoriju u Poljsku poslali uzorke na DNK analizu. To su ujedno bile i prve identifikacije – navodi Mašović.

Prema njegovim navodima, mnogo kasnije, od 2001. godine, počinje identifikacija žrtava isključivo putem DNK metode.

– Mi smo i 1997. godine, opet uz pomoć vodiča, ljudi koji su preživjeli genocid, nastavili prikupljati na površini posmrtne ostatke, i to radimo sve do danas. I danas se na površini, na dobro skrovitim mjestima, u potocima, ispod lišća koje je davno struhlo – jer je prošlo 30 godina – pronađe neko kompletno ili nekompletno tijelo. Ono što sam tada, u prvim asanacijama terena, zaticao bile su zaista slike koje se mogu nazvati slikama "strave i užasa" – kaže Mašović.

Žrtve raskomadane i premještane u šest grobnica

Opisujući slike “strave i užasa”, kaže da su one zapravo potvrda likvidacije i ubistava žrtava.

– Ispod mjesta Burnice zatičem jedan skelet i jedno plastično uže. Na tom užetu su četiri ili pet vratnih sraslih pršljenova, što znači da se radilo o osobi starije životne dobi. Još uvijek su ti pršljenovi visili na plastičnom užetu, a ispod je potpuno sasut skelet. Dakle, radilo se o žrtvi koja je bila obješena. U drugom slučaju, iznad sela Krka, pronašli smo jedan štap zaboden u njivi. Na vrhu štapa neko je – teško je sada pričati o namjerama onoga koji je to uradio – stavio ljudsku lobanju. Moguća su dva razloga – jedan da je spasi od uništenja, da je ne bi životinje odnijele ili pojele, a drugi je onaj neljudski razlog, nabijanje glava na kolac – prisjeća se Mašović slika koje su mu se duboko urezale u pamćenje.

Mašović se osvrnuo na razloge zašto je sve manje posmrtnih ostataka do kojih se dolazi posljednjih godina.

Osnovni razlog je, navodi, da je više od 7.100 žrtava genocida u Srebrenici pronađeno, od ukupno 8.372.

– Jedna žrtva koja nije pronađena je puno, posebno za članove porodica, ali i za cijelo društvo, ali znatno je manje posmrtnih ostataka nego 1996. godine kad smo krenuli s asanacijom terena – kaže Mašović.

Poseban problem, a koji je karakterističan za Srebrenicu, Prijedor i djelomično Nevesinje, jesu sekundarne masovne grobnice.

– To je zato što su Karadžić, Mladić, Milošević, Biljana Plavšić i ostali političari, generali, policijsko osoblje uradili nešto što je nezapamćeno u historiji civilizacije. Jednom sahranjene žrtve su iskopavali iz mjesta masovnih grobnica, buldožerima su to radili, bagerima, raskomadali tijela i na unaprijed pripremljene kamione natovarili dijelove skeleta i vozili na različite sekundarne lokacije.

Zabilježeni su u Srebrenici slučajevi da se tijelo jedne žrtve nađe u pet ili šest masovnih grobnica – u jednoj primarnoj, jednoj tercijarnoj i u četiri sekundarne.

Svega šest kostiju od 206, koliko ima čovjek, bude pronađeno. Od glave bude jedna trećina, donje vilice. To je ta tragedija koju i dan-danas preživljavaju srodnici – kazao je Mašović, ističući kako su naše majke bile u situaciji da više puta prisustvuju ukopima i dženazama jednog sina, muža ili brata.

Govoreći o razlozima manjeg broja identifikacija i grobnica, kaže da su "preostale one žrtve koje su najbolje skrivene".

Drugi razlog, dodaje, jeste to što su od jednog broja žrtava, čija se imena nalaze na listama nestalih, i osobe koje više fizički ne egzistiraju, jer su zapaljene.

– Kada danas govorimo o potrazi za nestalim, mi govorimo o broju od 7.500 osoba. Od tog broja treba odbiti 1.200 žrtava koje su pronađene i nalaze se u mrtvačnicama, čekaju trenutak njihove identifikacije koja je onemogućena iz različitih razloga. Jedan je jer nemaju bliske srodnike za DNK analizu ili što je u prošlosti napravljena greška u tzv. klasičnim identifikacijama, pa je neko prepoznat kao određena osoba, sahranjen pod imenom i prezimenom, a ustvari, ne radi se o toj osobi. Dakle, trebat će ispraviti te pogrešne klasične identifikacije – ističe Mašović.

Taj proces je, potvrdio nam je, već započeo i traje četiri godine.

– Odvija se na način da se u onim slučajevima gdje se pretpostavlja da je došlo do grešaka u klasičnim identifikacijama konsultuju porodice koje su vršile identifikaciju na osnovu odjeće, obuće, nekog predmeta pronađenog kod žrtve, da oni doniraju krv. Jer, do 2001. godine nije bilo DNK, i ti srodnici nisu davali krv. Sada su zamoljeni da doniraju krv koja će se uporediti s DNK izoliranim iz skeleta 1.200 tijela u mrtvačnicama. Ako se DNK nečije krvi podudari s DNK iz skeleta neke od žrtava u mrtvačnicama, onda je to dokaz o grešci. Od toga ćemo imati dvostruku korist. Porodica koja je živjela u zabludi da je tu njihov neko, podigla mu nišan, ovaj put će dobiti zaista svog srodnika, a ne neku osobu koju su pogrešno identificirali i sahranili. S druge strane, bit će omogućeno i porodici koja nikada ne bi došla do posmrtnih ostataka svog srodnika – tog koji je pogrešno bio sahranjen – da dobiju identitet, odnosno tijelo, mezar i dženazu – pojašnjava Mašović.

Vrijeme je za posljednju dženazu i za one bez imena

Mašović je povodom 30. godišnjice genocida uputio poruku, s ciljem da žrtve pronađu vječni smiraj.

– Ponavljam poruku sebi, svima, a posebno onim majkama i svim članovima porodica koji su kopali svoje najmilije u Memorijalnom centru: Došao je trenutak da se oprostimo od onih žrtava genocida koje još uvijek leže u Komemorativnom centru u Tuzli neidentificirane. To je stotinu žrtava genocida koji nisu mogli uz pomoć DNK biti identificirani jer, najvjerovatnije, nemaju bliske srodnike žive. Pronađene su u svim onim masovnim grobnicama u kojima i 7.000 do sada identificiranih žrtava genocida – poručio je Mašović.

Kaže kako se radi o 90 grobnica u kojima su pronađene žrtve genocida iz Srebrenice, a koje su bile u Bratuncu, Vlasenici, Zvorniku, susjednoj Srbiji, Kalinoviku, Trnovu, kod Sarajeva, na području Olova, Višegrada...

– Neki posmrtni ostaci čekaju više od 20 godina da budu ukopani, moguće da među njima ima i onih koje smo pokupili na površini još 1996. godine. Do prije dvije godine, bilo je i takvih. Mislim da oni zaslužuju da dijele prostor Potočara zajedno s onim identificiranim žrtvama. Zaista ne postoji nikakvo logično obrazloženje i zaključak zašto bi te žrtve koje nisu identificirane i dalje trebalo da leže u Komemorativnom centru u Tuzli. Izostanak njihovog identiteta je dodatni razlog pojačavanja utiska da je na području Srebrenice počinjen genocid. Oni koji nisu dobili imena i prezimena zaslužuju da se ukopaju, da li među imenima već ukopanih žrtava ili da se napravi posebna parcela za neidentificirane žrtve. Mislim da i oni zaslužuju Fatihu 11. jula. Ostat će bez te Fatihe u Komemorativnom centru. Oni se ni po čemu ne razlikuju od ukopanih, osim po tome što su ukopani dobili imena i prezimena. Ne znači da i ovi koji su sada neidentificirani neće jednog dana biti identificirani. Umjesto NN, pisat će ime i prezime žrtve ako se pojavi neki srodnik – poručio je Mašović.

(Amina Nuhanović / Preporod.info)