Ratni hirurg Ilijaz Pilav za Preporod.info: U čudu bosanskog otpora, mi smo stvarali čudo ratne hirurgije

Nemamo pravo šutjeti o onome što se desilo u Srebrenici, jer – ako svjedoci zašute – progovorit će oni koji su počinili zlodjela i pisati historiju kako to njima odgovara – kazao je u razgovoru za Preporod.info dr. Ilijaz Pilav, ratni hirurg u Srebrenici.

Četiri godine, u gotovo nemogućim uslovima, dr. Pilav je operisao ranjenike, nastojeći napraviti što bolji rezultat u postojećim okolnostima.

Na početku rata zbrinjavao je ranjene na terenu. Prvu operaciju – amputaciju noge – izveo je ranjenom saborcu u šumi. Da nije bilo njegove hrabrosti, ljudskosti i predanosti, kao i nekolicine njegovih kolega koji su se lavovski borili za svaki život sugrađana, broj ubijenih u Potočarima danas bi, vjerovatno, bio još veći od već tragične brojke od 8.372.

Dr. Pilav jedan je od posljednjih građana koji su napustili Srebrenicu nakon njenog pada, jula 1995. godine, uprkos formalnoj zaštiti Ujedinjenih naroda. Uz veliku pomoć novoformiranog civilnog rukovodstva, zajedno s kolegama, osnovao je Ratnu bolnicu u kojoj je operisano više od 4.000 ranjenika.

– I kada je sveprisutno stanje bila smrt, "mi smo od tog stanja otimali život". Nismo imali ni osnovni medicinski materijal, ni lijekove, ni instrumente. Morali smo improvizirati. Pravili smo destilovanu vodu i, kada smo imali soli, od nje pravili fiziološku otopinu za ispiranje rana. Zavojni materijal sterilizirali smo u šporetu na drva. Bila je to teška improvizacija, ali zasnovana na medicinskoj doktrini. Sve operacije rađene su bez anestezije. U čudu bosanskog otpora, mi smo stvarali čudo ratne hirurgije. Tako je bilo sve do aprila 1993. godine, kada su počeli pristizati prvi konvoji humanitarne pomoći – prisjetio se Pilav.

Kako kaže, ne postoji dovoljno riječi ni u jednom jeziku svijeta da se opiše stepen strahota u Srebrenici. Narod je bio u haosu, vladali su beznađe, panika i strah.

– Prvu amputaciju sam uradio u šumi. Hirurški instrumenti su mi bili bonsek i testera, a imao sam i stari skalpel koji mi je ostao iz studentskih dana. Ranjenika je bilo sve više. U početku sam bio potpuno sam – bez sanitetskog materijala, bez lijekova, sve intervencije sam obavljao "na živo". To ostavlja dubok trag na duši. Kasnije sam saznao da je, pored mene, ostalo još petoro kolega. Božijim određenjem, raspoređeni smo tako da smo pokrivali cijeli slobodni teritorij, a da nismo znali jedni za druge – kazao je Pilav.

Prema njegovim riječima, osnivanjem Ratne bolnice, morao se povući iz svoje vojne jedinice i potpuno se posvetiti poslu ratnog hirurga.

– Nadljudskim naporima, moje kolege i ja borili smo se u nehumanim uslovima za svaki život. Svaki spašeni život bila je velika pobjeda, a svaki izgubljeni – težak i bolan poraz. Svako od nas imao je i vlastite gubitke. Nismo imali vremena tugovati za sopstvenom boli, jer smo na svojim plećima nosili i bol drugih ljudi. I pored svega – uspijevali smo. S ponosom govorim da smo ostvarivali velike pobjede, spašeni su mnogi životi. Davali smo više nego što su naše fizičke i psihičke granice dopuštale – istakao je Pilav.

Dodaje kako u Srebrenici nije postojao plan za evakuaciju, jer je zona bila pod zaštitom UN-a.

– Došao je i 11. juli. Noć ranije proveli smo u iščekivanju da se obistini obećanje holandskog komandanta UNPROFOR-a da će NATO pokrenuti udare na položaje agresora. Umjesto toga, u ranu zoru nas je dočekala neobjašnjiva tišina i magla. Nije bilo udara. Agresori su ušli u centar grada i približavali se bolnici. Bili smo prepušteni sami sebi. Dok su drugi spašavali vlastite živote – mi smo preuzimali odgovornost za tuđe – rekao je.

Prisjetio se i odluke da neće napustiti bolnicu dok posljednji ranjenik ne bude zbrinut.

– Uz mnogo muke i pod prijetnjom, uspio sam ispregovarati s holandskim bataljonom da prihvate ranjenike. Bili su to trenuci potpune nesigurnosti. Jedino što je bilo sigurno jeste da mi nećemo napustiti bolnicu dok ne zbrinemo sve ranjene. Život vam nametne obavezu donošenja odluka. Težina tih odluka je velika, posebno kada se radi o životima drugih ljudi – rekao je Pilav.

Kada je postalo jasno da će srpske snage zauzeti Srebrenicu, dr. Pilav i ostali ljekari odlučili su se pridružiti hiljadama Bošnjaka u pokušaju da se probiju ka slobodnoj teritoriji. Od svih koji su 11. jula krenuli u proboj – samo oko 3.500 ih je preživjelo. Ostali su zarobljeni i ubijeni. Napuštanje Srebrenice, kaže, doživio je kao "džehennem na zemlji".

– U stanju kad ogromna masa napušta grad, putevi su se račvali – jedan prema Potočarima, drugi kroz šumu. Bog je, valjda, tako odredio da preživim. Prolazili smo kroz minska polja, kiše metaka i granata, svakodnevne zasjede, bojne otrove, zarobljavanja i egzekucije – navodi.

Iako je prošlo 30 godina od genocida, dr. Pilav kaže da narodna izreka: “Vrijeme liječi rane” – ovdje ne vrijedi.

– Ne postoji to vrijeme. Ne postoji ništa što može ublažiti ono što svaka žrtva genocida nosi sa sobom. Imam običaj kazati da je postojao jedan dio mog života do jula 1995. godine, a da je onaj poklonjeni dio – dodatak životu – ono što živimo nakon toga. Moj život je raspolućen na dva dijela: onaj do jula 1995. i onaj poslije. Uspio sam uspostaviti neku vrstu duhovne ravnoteže. Kao da putujem u nadnaravnom prostoru između ta dva svijeta kako bih ih umirio. Ta dva svijeta se ne mogu spojiti, ne mogu se ni razdvojiti, nisu u sukobu – ali oba su moja. Mi, preživjele žrtve genocida, posebno računamo vrijeme. Mi vrijeme brojimo od jula do jula – kaže Pilav.

Nakon agresije, dr. Pilav je sa svojim prijateljem Hamdijom Fejzićem pokrenuo inicijativu da se organizira Marš mira.

– Marš mira sam nazvao bosanskim hodočašćem. Hodi se stazom natopljenom krvlju moga naroda, stazom koja odaje počast nevino ubijenim i koja je za mnoge jedina grobnica i jedino obilježje. Svi ljudi dobre volje trebali bi da učestvuju u ovom događaju na taj način. Srebrenica mora ostati opomena – ne samo nama u Bosni i Hercegovini – poručio je Pilav u razgovoru za serijal koji je Preporod.info posvetio 30. godišnjici genocida u Srebrenici.

Sagovornici u ovom serijalu su ljudi koji su dali nemjerljiv doprinos očuvanju sjećanja na genocid, Srebrenicu, srebreničke žrtve, istinu i pravdu.

(Amina Nuhanović/Preporod.info)