Potočari su puni kabura s dvije ili tri kosti tijela žrtava – Majke pitaju: "Gdje je ostatak tijela naše djece?!"

Mezarje u Potočarima puno je kabura s dvije ili tri kosti tijela žrtava koje su mučki ubijene u Srebrenici u julu 1995. godine, u tadašnjoj "zaštićenoj zoni" Ujedinjenih nacija.

Većina majki ukopala je svoju djecu, a da ni danas, nakon tri decenije, nisu pronašle duševni smiraj – godinama tragaju za dijelovima tijela svojih najmilijih koji nisu bili u tabutima kada im je klanjana dženaza.

Na 30. godišnjicu genocida u Srebrenici majke pitaju: "Gdje je ostatak tijela?!", uz poruku: "Naši sinovi nisu rođeni samo s jednom bedrenom kosti, bez glave, bez ruku..."

Inače, ljudski skelet sastoji se od 206 do 350 kostiju, zavisno o dobi. Da bi ove majke dočekale dan kada će ukopati kompletna tijela svoje djece, trebalo bi da požive pet života.

Među majkama koje su u Memorijalnom centru Potočari ukopale najmilije, ali s nekompletnim posmrtnim ostacima, je i Ramiza Gurdić.

Ramiza već 30 godina traži glavu maloljetnog sina Mehrudina. Obilazi masovne grobnice širom zemlje – ne samo na području Srebrenice – nadajući se da će pronaći glavu i kompletirati tijelo sina kojeg je voljela više od sebe.

– Želja mi je, dok sam živa, da pronađem njegovu glavu. Svom sinu Mehrudinu, koji je ubijen iako nije bio punoljetan, do sada sam klanjala dženazu dva puta. Prvi put 2011. godine, a zatim 2022. godine, kada smo dokopali dodatne kosti koje smo pronašli. Nema riječi kojima mogu opisati bol koju nosim jer moje dijete nije kompletno ukopano. Čak mi je bilo lakše kada sam ga prvi put ukopala, nego drugi put. Misli mi još lutaju šumama, Drinom, cijelom Bosnom i Hercegovinom… Pitam se: "Gdje je moj Mehrudin, kako je ubijen?" Pomislim, ako mu nema glave – možda je zaklan, a ne ubijen… Majčino srce ne zna kako će izdržati još jednu dženazu, da ga po treći put ukopam ako nađem glavu – ali to mi je posljednja želja na ovom svijetu – govori Ramiza.

Ramiza kaže da je, osim Mehrudina, ukopala i sina Mustafu, čije je tijelo bilo kompletno. Ubijen joj je i muž Junuz, ukopan u Memorijalnom centru Potočari – ali bez stopala. Uprkos boli, ova srebrenička majka ne odustaje od obilaska masovnih grobnica.

– U Kamenici 5 i 8 pronašla sam Mehrudinove kosti. Prepoznala sam ga u Kamenici 5 po kaišu, po papama koje sam mu dala – skinula sam ih sa svojih nogu jer su bile mekše od čarapa koje je nosio. U Jadru sam prepoznala kutiju i ključ od muža. Njih dvojica su prvo krenuli šumom, ali su se vratili, jer Mehrudin nije mogao ići. Tada sam rekla da ću Mehrudinu obući dimije, da izgleda kao žensko, možda bi preživio. Ali sin Mustafa, koji je imao 20 godina, rekao mi je: "A mama, šta ću ja?" To nikada ne mogu zaboraviti. Rekla sam mu: "Sine, ti imaš bradu, Mehrudin nema." Bio je lijep kao lutka. Mogla sam ga obući da misle da je žensko, možda bi ostao živ – prisjeća se Ramiza.

Kaže da joj djeca i muž često dolaze u san.

– Sanjam ih sve. Najviše sanjam Mehrudina. Pitam ga gdje mu je brat, kaže mi: "Ne znam, izgubio sam ga, a i babo me napustio." Znači, bio je sam, rastavljeni su. Jedne noći sam sanjala da su svi došli. Izašla sam napolje, padala je kiša. Probudila sam se na kiši, vidim – nema nikoga. Plakala sam, nisam mogla prestati – kaže.

Ramiza nam je ispričala i svoja sjećanja na juli 1995. godine. Strahote kojima je svjedočila nikada ne može zaboraviti. Posebno joj se urezalo u pamćenje rođenje beba u Akumulatorki, kao i brutalno ubistvo desetogodišnjeg dječaka kojeg su četnici zaklali u krilu njegove majke.

– Vidjela sam kada je rođena beba, kada se Hava porodila. Nisam znala da li je muško ili žensko. U isto vrijeme se porodila još jedna žena – ona je rodila muško. Obje bebe su plakale, bile su žive. Fatimu su pregazili nogama. Ubili su je. Fatima je rođena živa, nije rođena mrtva – dala je glas. Lažu da je bila mrtva. Bila sam i blizu žene kojoj su pred nama zaklali sina od deset godina. Moja kćerka me pitala: "Majka, šta je ono?" Nisam znala šta da kažem od šoka, pa sam rekla: "Džigarica." Od tada moje dijete ne može jesti džigericu. Glavu dječaka su nabili na nož i odnijeli, a tijelo je ostalo. To su slike užasa koje nikada neću zaboraviti – svjedoči Ramiza.

U genocidu je izgubila 32 člana porodice. Kaže da su njenoj svekrvi ubijena tri sina, šest unuka i zet.

– Četnici su ih odvajali kada su počeli ukrcavati ljude u autobuse. Tu jednu generaciju djece su pootimali, a žene strpali u autobuse. Tako su izgledali rastanci majki s djecom u Srebrenici – kaže Ramiza.

(Amina Nuhanović/Preporod.info)