Mirsada Malagić, svjedok u Hagu protiv Krstića, Karadžića, Tolimira i Mladića: U genocidu su mi ubili dva sina i supruga

Srebreničanka Mirsada Malagić pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) svjedočila je u četiri predmeta – protiv Radislava Krstića, Radovana Karadžića, Zdravka Tolimira i Ratka Mladića.

Iako nije bilo lahko, u sudnici je zločincima gledala u oči i pričala o zlodjelima koja su činili.

Kaže da se najgore osjećala nakon svjedočenja protiv Karadžića, ali da nije bila uplašena.

Mirsada je, inače, bila jedan od ključnih svjedoka u Hagu, gdje je, između ostalog, govorila kako je s članovima porodice i hiljadama bošnjačkih civila, pred nadolazećim srpskim vojnicima, na dan pada enklave krenula prema bazi UNPROFOR-a u Potočarima.

U genocidu 1995. godine ubijeno joj je šest članova porodice, među kojima su suprug Salko i dva sina, Elvir i Admir, dok je ona bila u trećem mjesecu trudnoće.

Petnaest godina od pada Srebrenice, 2010. godine, ukopala je mlađeg sina Admira i supruga Salku, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u zvorničkoj Kamenici, "dolini masovnih grobnica".  Dvije godine kasnije, identifikovani su i posmrtni ostaci Mirsadinog sina Elvira.

Bol je prevelika, a majke se s njom nose na razne načine. Kaže da, kad ode u Potočare, u njoj sve stane, a suza nema.

– Nakon što  sam ukopala mlađeg sina i muža, nikada više nisam zaplakala u Potočarima, jednostavno, u meni se sve skamenilo. Ni dan-danas ne plačem u Potočarima, a svake godine idem. Jedino kada ulazim u Memorijalni, na kapiji mi se noge oduzmu. Kao da idem tuđim nogama, dođem do mezarja, proučim Fatihu i, jednostavno, zanijemim. Nisam ni suze pustila na dženazi kada sam starijeg sina ukopavala – priča Mirsada.

U razgovoru za Preporod.info, u okviru posebnog serijala povodom 30 godina od genocida koji će biti obilježen ovog 11. jula, Mirsada kaže da je najbolja pravda za žrtve genocida istina o onome što je počinjeno u Srebrenici – a to je genocid nad jednim narodom, Bošnjacima.

Mirsada, njen jedanaestogodišnji sin Adnan i sedamdesetogodišnji svekar Omer Malagić pobjegli su sa ženama, djecom i starcima prema bazi UN-a u Potočarima. Drugi muškarci iz njene porodice pobjegli su prema šumi.

– Vojnici UNPROFOR-a su nam rekli da moramo krenuti prema glavnoj bazi u Potočarima. Kada smo stigli do fabrike cinka, malo prije baze UN-a u Potočarima, vojnici UNPROFOR-a su nam rekli da ne možemo ući u bazu jer je unutra već bilo dovoljno ljudi. Uspjela sam nekako ući. Tog cijelog poslijepodneva, srpski vojnici su granatirali područje oko Potočara gdje se nalazila linija razgraničenja u "zaštićenoj zoni Srebrenica" – kaže Malagić.

No, najgore je tek slijedilo. Čula je jauke, posmatrala odvođenje ljudi i poznanika koje više nikada nije vidjela.

– Tada je nastupila noć, možda najgora, najteža noć u mom životu. Navečer 12. jula, dva ili tri srpska vojnika, od kojih su neki bili obučeni u uniforme UNPROFOR-a, počeli su odvoditi muškarce u grupama, njih od osam do deset, u kuću iza tvornice cinka. Svaki put kada bi odveli nekog muškarca, začula bih vrisak žena. Iz pravca kuće u koju su ih odvodili srpski vojnici, čuli su se krici koji su zvučali kao „nešto iz horor filma“. Zbog tih krikova i jauka, bili smo prestrašeni, niko nije mogao da spava. Niko nije znao šta da radi. Ujutro, 13. jula 1995, žene i djeca u krugu baze bili su potpuno zbunjeni. Svi su htjeli da napuste to područje, da uđu u bazu UN-a u Potočarima, za koju su vjerovali da će im biti sigurno utočište i odakle su se nadali da će biti evakuisani. Srpski vojnici su ponovo počeli da se miješaju s gomilom. Iz jednog kamiona su bacali hljeb u masu gladnih ljudi. Djeca su potrčala da uzmu hljeb, dok su vojnici samo stajali i posmatrali – prisjeća se Malagić.

Kaže kako se Ratko Mladić, koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora pred MKSJ-om, obratio narodu koji se u tom trenutku okupio na ulazu u bazu UNPROFOR-a blizu Srebrenice.

Rekao im je da ne paniče, da će svi biti evakuisani prije mraka i da nema razloga da se boje, nakon čega je uslijedio i aplauz.

Vidjela je i veoma dugu kolonu autobusa koji su pripadali preduzećima iz Srbije i koji su dovezeni samo kako bi njih prevezli, jer se tokom rata, osim vozila UNPROFOR-a, nijedan autobus ili neko drugo vozilo nije pojavilo u Srebrenici.

S najmlađim sinom ukrcala se u autobus, koji je bio pun do posljednjeg mjesta.

– Negdje na putu blizu Sandića, između Bratunca i Konjević-Polja, vidjela sam dugačku kolonu koju su činili muškarci s rukama zavezanim iza glave. Među njima sam prepoznala nekoliko komšija i članova rodbine. Svi su izgledali iscrpljeno, bespomoćno – prisjetila se.

Trenutak kada se Malagić odvojila od svog muža, svoja dva sina i brata, na putu iz Srebrenice prema Potočarima, bio je posljednji put da ih je vidjela. Kasnije je saznala da su viđeni na putu za Konjević-Polje, gdje su ih zarobili srpski vojnici.

Nedaleko od Potočara, nakratko je vidjela sina Elvira, posljednji put. Mahao joj je dok je prolazio u kamionu UNPROFOR-a.

– Kada je počeo rat 1992. godine, moj sin Admir bio je šesti razred, a Adnan je tek završavao prvi. Najstariji sin je bio u srednjoj školi. Šta je mogao moj sin koji je bio šesti razred osnovne škole? Bio je i gladan i žedan. Tog momenta kad smo se rastali – nismo se ni pozdravili, nismo imali vremena. Odjednom su počele padati granate po narodu i ja sam tada ranjena. Žao mi je što se nismo pozdravili. Nismo se više nikad vidjeli. Starijeg sina sam kasnije još jedanput vidjela kod Potočara. Vidjela sam njega i jednog njegovog druga na kamionu kojem je bila razgrnuta cerada – prisjeća se Mirsada.

Posmrtne ostatke najmilijih ukopala je u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

– Od sina Admira je nedostajalo nešto kostiju. U izvještaju ljekara je pisalo da je smrt nastala strijeljanjem. Bio je tih dječak, miran, baš moje dijete. U Srebrenici smo se mučili, bili gladni i žedni. Znam i garantujem da je gladan i ubijen. I on i njegovi vršnjaci. Međutim, posmrtne ostatke muža su pronašli u sedam-osam grobnica – kazala je Malagić.

U sudnici Haga je rekla da su srpski vojnici, po zauzimanju Srebrenice, s lica zemlje izbrisali tri generacije muškaraca iz porodice Malagić, srodnika njenog muža. Među ubijenim članovima porodice Malagić su: njen svekar Omer Malagić, rođen 1926; njegova tri sina: njen suprug Salko Malagić, rođen 1948. te njegova dva brata, Osman Malagić, rođen 1953, i Džafer Malagić, rođen 1957. Ubijeni su i unuci Omera Malagića,  Elvir Malagić, rođen 1973, i Admir Malagić, rođen 1979, koji su bili njeni sinovi, te Samir Malagić, rođen 1975. godine.

(Amina Nuhanović/Preporod.info)