Duraković za Preporod.info: Uprkos trnovitoj borbi uspjeli smo – istina je otkrivena, genocid dokazan!

Kao dječak, Ćamil Duraković preživio je genocid u Srebrenici. Od tada traje njegova borba za istinu i pravdu. Veliki doprinos u toj borbi dao je kao načelnik Srebrenice, a i sada – kao potpredsjednik manjeg bh. entiteta RS.

Duraković je u intervjuu za Preporod.info, povodom 30. godišnjice od genocida koja će uskoro biti obilježena, govorio o borbi majki Srebrenice koje su, uprkos boli, tuzi i gubitku najmilijih, postale heroji.

– Prije trideset godina, u okviru sistematskog i planiranog napada, pripadnici Vojske Republike Srpske, pod komandom osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, političkim vođstvom Radovana Karadžića te uz vojnu i logističku podršku beogradskog režima, počinili su genocid nad Bošnjacima "zaštićene zone UN-a" Srebrenica. Sve ove godine, majke Srebrenice, kao i mi, preživjele žrtve genocida, dostojanstveno smo se borili za istinu i pravdu. Taj put je bio trnovit, jer vrlo često nismo nailazili na podršku i odobravanje, no, mislim da smo učinili onoliko koliko je bilo u našoj moći, jer istina je otkrivena, a genocid počinjen nad Bošnjacima "zaštićene zone" Srebrenica je dokazan pred svim nadležnim sudskim instancama – istakao je Duraković.

Ipak, bol ne prolazi. Ona je, dodaje, sveprisutna kategorija, a svako novo saznanje, nova dokazana istina, otvara neku novu ranu.

– Jer, genocid nije samo isplanirani čin sistematskog ubijanja jedne nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine – genocid je zločinačka ideologija koja je u julu 1995. godine kulminirala najgorim zvjerstvima, a bojim se da pukim navođenjem brojeva umanjujemo ta zvjerstva. Svaki ubijeni Bošnjak je imao ime i prezime. Imao je majku, oca, brata, sestru, kćerku, sina, suprugu, djevojku ili rođake. Imao je život, posao i dom. I sve mu je to oduzeto. On je oduzet od svoje porodice. Zločinci su ga odveli. Danima ga mučili, zlostavljali i izgladnjivali. A potom su mu oči i ruke vezali, izveli ga na livadu i pucali mu u leđa. Njegovo tijelo su bagerima komadali i zakopavali u iskopane rake, koje su potom rovokopačima otkopavali, pa opet dijelove tijela prebacivali u druge rake kako bi prikrili istinu. Na kraju, sve su to negirali, tjerajući majke, očeve, braću, sestre, kćerke i sinove da mole zločince da im otkriju gdje se nalaze dijelovi kostiju njihovih najmilijih. Majke su ukopavale po dvije-tri koščice svojih sinova, tražeći tako i za sebe i za njih bilo kakav smiraj. Genocid je ideologija koja je, bojim se, još uvijek živa i zbog koje će, bojim se, naša bol biti vječna i iz godine u godinu sve veća – kaže Duraković.

Potcrtava: genocid je ideologija, a njegovo negiranje je završna faza.

– Čak i ako je prošlo trideset godina, iako su sve nadležne sudske instance bez ikakve dileme utvrdile da su pripadnici Vojske Republike Srpske počinili genocid, čak i ako je kompletan politički i vojni vrh Republike Srpske i Vojske Republike Srpske osuđen pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju – to nije spriječilo da vladajuće srpske, ali i srbijanske političke garniture, ne negiraju genocid, ne vrijeđaju žrtve, a veličaju zločince. Ali to je ujedno i pokazatelj (ne)rada i (ne)brige nadležnih bosanskohercegovačkih sudskih instanci, koje, i pored toga što postoje zakoni kojima bi se spriječilo sve to, ne rade dovoljno, da ne kažem, gotovo pa nikako, da kazne sve one koji godinama negiraju genocid i veličaju ratne zločince – naveo je Duraković.

Stoga, kako navodi, 30. godišnjica genocida, koja će ove godine biti obilježena u Srebrenici, posebna je po svojoj težini, jer simbolično označava tri decenije borbe za istinu, pravdu i dostojanstvo žrtava.

– Trideset godina je prošlo, a bol ne jenjava. Naprotiv, vremenom ona postaje dublja, jer mnoge rane još nisu zacijelile, a odgovornost, nažalost, još nije univerzalno prihvaćena. Za majke Srebrenice, svaka godina je novi podsjetnik na nezamisliv gubitak, ali i na njihovu snagu i dostojanstvo. One su stub borbe za istinu. Moja poruka njima je – niste same. I kao čovjek, i kao preživjela žrtva genocida u Srebrenici, i kao potpredsjednik RS-a, duboko poštujem vašu žrtvu, snagu i ustrajnost – naveo je Duraković.

Poručuje da je ova godišnjica i poziv institucijama, posebno onima unutar Bosne i Hercegovine, da se suoče s istinom.

– Genocid u Srebrenici je pravosnažno dokazan pred najvišim međunarodnim sudovima i poricanje tog zločina je civilizacijska sramota. Vrijeme je da institucije RS-a prestanu ignorisati patnju žrtava i počnu graditi društvo utemeljeno na pravdi, istini i međusobnom poštovanju. Naša je obaveza da ovu godišnjicu obilježimo, ne samo sjećanjem već i djelovanjem – protiv poricanja, protiv mržnje i za društvo u kojem se ovakav zločin nikada više ne može ponoviti – kazao je.

Ističe kako se porodicama, ali ni samim žrtvama, nažalost, nismo odužili. Ne onoliko koliko bi trebalo.

– Obilježavanje 11. jula je važno, ali sjećanje na žrtve genocida ne smije biti ograničeno na jedan dan u godini. Porodice koje su izgubile sve – sinove, muževe, braću – žive sa svojim gubitkom svakoga dana. A naše institucije, društvo i politika često ih se sjete samo simbolično, bez stvarne, sistemske podrške. Odužiti se žrtvama ne znači samo govoriti o njima, već djelovati u njihovo ime: osigurati istinu u obrazovanju, pravdu u institucijama, dostojanstvo u javnom prostoru i spriječiti negiranje genocida, koje je još uvijek prisutno i često politički ohrabrivano. Odužiti se znači omogućiti majkama da pronađu i posljednje kosti svojih sinova. Znači obezbijediti da nijedno dijete u Bosni i Hercegovini ne odrasta u poricanju, nego u istini i međusobnom poštovanju. Mi nismo do kraja ispunili tu obavezu. Ali ona ostaje – kao moralna, politička i ljudska dužnost svih nas koji danas živimo u ovoj zemlji. I ta obaveza ne prestaje 11. jula – ona traje dok god ima onih koji pamte i traže pravdu – poručio je Duraković.

Dodaje kako pravda nije u potpunosti zadovoljena. Iskazao je bojazan da još dugo neće biti, sve dok institucije, posebno pravosudne, ne počnu raditi svoj posao u punom kapacitetu, nepristrasno i odgovorno.

– Dio pravde jeste ostvaren – zahvaljujući međunarodnim sudovima, prije svega Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju. Genocid u Srebrenici je pravno i historijski utvrđen, a ključni akteri tog zločina, poput Ratka Mladića i Radovana Karadžića, osuđeni su na doživotne kazne. To jeste važan korak. Ali, kad govorimo o pravdi u širem smislu – o hiljadama izvršilaca koji su učestvovali u egzekucijama, skrivanju tijela i mučenjima – mnogi od njih još uvijek slobodno žive. Neki su u penziji, neki rade u javnim institucijama, a neki se čak i politički angažuju. To je direktna posljedica neodgovornog rada domaćih tužilaštava i sudova, koji godinama pokazuju nebrigu, sporost ili čak opstrukciju u procesuiranju ratnih zločina. To šalje poraznu poruku porodicama žrtava – da njihova bol nije dovoljna da pokrene sistem. I to je razlog zašto danas, trideset godina poslije, moramo jasno reći da pravda nije zadovoljena, jer nije jednaka za sve – istakao je Duraković.

Nepravda je, navodi, i to što mnoge majke još nisu pronašle ni kosti svojih najmilijih, dok oni koji možda znaju istinu – šute, zaštićeni ili ignorisani od strane sistema.

Poslao je vrlo jasnu poruku pravosuđu.

– Vrijeme ne liječi nepravdu – ono je čini dubljom. Još nije kasno da se pravda dogodi, ali za to je potrebna politička volja, profesionalna hrabrost i institucionalna odgovornost. I ako toga nema, nećemo moći govoriti o zatvaranju rana, nego samo o njihovom produbljivanju – poručio je Duraković.

(Amina Nuhanović/Preporod.info)