Abdurahman Malkić za Preporod.info: Srebrenica – neka pravda bude osveta

Svi ukopi nevinih žrtava genocida, pa i vrijeme kada ukopa više neće biti, kada će se genocid obilježavati sjećanjem na njegove nevine žrtve, moraju nositi poruku: „Ne zaboravimo! Zločinci i njihovi pomagači moraju biti kažnjeni, kako se Srebrenica ne bi ponovila bilo kome“, poručio je u intervjuu za Preporod.info Abdurahman Malkić, bivši načelnik Opštine Srebrenica.

Malkić navodi kako je jedina satisfakcija porodicama, a pogotovo žrtvama, pravda – kažnjavanje zločinaca: od počinitelja, egzekutora, organizatora i naredbodavaca, kao i kažnjavanje negatora i onih koji kriju zločine i zločince.

Povodom 30. godišnjice od genocida u Srebrenici, poručio je da se zločinu treba suprotstaviti u začetku.

Malkić se za naš portal osvrnuo na ovogodišnju kolektivnu dženazu, koja je specifična po tome što će ovog 11. jula biti ukopano svega pet žrtava.

– Svaki ukop, odnosno dženaza nevinim žrtava genocida nosi svoje specifičnosti, po sudbinama nekih od žrtava genocida ili njihovih porodica, dokazima o monstruoznosti počinilaca zločina nad nevinim žrtvama. Bilo da se radi o djetetu, ženi, malodobnoj osobi, više članova porodice, staroj i iznemogloj osobi, osobi koja se slučajno zatekla u Srebrenici, „zaštićenoj zoni UN-a“, ili načinu pogubljenja – da je žrtva strijeljana, vezana raznim povezima, zaklana, ili procentu ekshumacije tijela, nedostatku dijelova tijela, nađenim predmetima i dr. Mnoge žrtve genocida, nažalost, nisu imale najbližih da ih spuste u mezar, jer su svi pobijeni. Samo iz mog sela Poznanovića bilo je više porodica čiji su muški članovi svi pobijeni – porodice Malkić Behaije, Malkić Bajre, Salihović Bekira, Ramić Hameda, Osmanović Rašida, Osmanović Mehemeda i drugih – prisjeća se Malkić.

Kao čelna osoba u gradu u kojem je počinjen genocid i koji je samo srećom preživio, prisjetio se najveće dženaze – ukopa 600 posmrtnih ostataka nevinih žrtava genocida 2003. godine.

Taj dan, ističe, donio je veliku bol i traumu porodicama te gubitak nade da su njihovi najmiliji negdje živi.

– Kod mnogih porodica postojao je tračak nade da su njihovi najmiliji izbjegli golgotu, pošteđeni ili da će proraditi savjest, uglavnom, srpskih zločinaca, koji su u ime srpstva činili zločine. U danima prije i poslije ukopa prvih 600 nevinih žrtava genocida, misli su bile usmjerene na sudbine žrtava i promišljanje o tome jesu li imali lahku smrt, jesu li ih mučili, tukli, maltretirali, jesu li bili gladni, hoće li ih naći, ekshumirati, kada će ih pokopati, hoće li biti cijelo tijelo ili samo dijelovi. Roditelji, uglavnom majke, su dodatno promišljale hoće li doživjeti da ih ukopaju i klanjaju im dženazu – kaže Malkić.

Dodaje da su, prije početka ukopa, pa i kasnije, vođene velike aktivnosti o efikasnijem traženju, a posebno procesu ekshumacija ubijenih i njihovoj identifikaciji, jer je bio nametnut narativ da su nestali, a ustvari su bili zarobljenici – znalo se ko ih je zarobio, a potom i pobio.

– Porodice žrtava genocida su znale da njihovi najmiliji nisu nestale osobe, već da su zarobljeni i sistematski ubijani, a potom uništavani njihovi posmrtni ostaci, bacanjem na odlagališta otpada, rudne jalovine, jezera, rijeke, bezdane, premještanjem u sekundarne grobnice i masovne grobnice višeg reda. Cilj uništavanja posmrtnih ostataka je manipuliranje brojem, odnosno smanjivanje broja žrtava. Znajući da zločinci vrše premještanje masovnih grobnica i njihovo uništavanje, kao načelnik Opštine – prvo sa sjedištem u Tuzli, a po implementaciji izbornih rezultata, i u Srebrenici – zajedno s porodicama, posebno udruženjima žena i majki, insistirali smo da traženje žrtava genocida i ekshumacija mora biti prioritet prvog reda, kako bi što manje tijela bilo uništeno. Čak su porodice obilazile mjesta stratišta i tražile masovne grobnice. Neke osobe su samoinicijativno tražile kosti svojih najmilijih, s manje ili više uspjeha – navodi Malkić.

Kaže kako se u vrijeme prvih masovnih dženaza trebalo, prije svega, nositi s jakim emocijama i iskazanom boli porodica za najmilijim. Na sve to je dodatno utjecalo i njihovo krhko, narušeno, slabo zdravstveno stanje, psiho-fizički nepripremljeno za sve s čim se trebalo nositi, kao i svakodnevna borba za egzistenciju i puko preživljavanje preostalih članova, školovanje djece, liječenje, osiguranje krova nad glavom itd.

– Uz puno pravo na ljutnju i srdžbu pojedinih porodica, njihovo emotivno stanje trebalo je artikulisati i razumjeti, uvažavati i pojasniti, odnosno približiti im situaciju. Nosilo se nekako. Bilo je i problema, ali smo ih uspješno prevazilazili. U to vrijeme, kao relativno mlada osoba, morao sam zajedno sa saradnicima i učesnicima u organizaciji prodrijeti u psihu pojedinca, ali i mase, kako bi dženaza i obilježavanje protekli po planu, bez ili sa što manje ekcesa i incidenata, provokacija, narušavanja izvana i iznutra, uvažavajući činjenicu da porodice kopaju svoje najmilije, mladu osobu, nosioca porodice, više članova porodice ili iz drugih razloga. Bilo je ekstremista koji su pokušavali provocirati, pa i sprečavati održavanje dženaze. Trebalo je s Organizacionim odborom i nosiocima aktivnosti obilježavanja naći kompromisnu liniju, uvažavajući interes svih porodica i učesnika, a istovremeno nastojati da se održi pijetet obilježavanja i dignitet žrtava – prisjeća se Malkić.

Značajan doprinos kvalitetnoj organizaciji i realizaciji te prevazilaženju problema, naglašava, dala su srebrenička boračka udruženja i udruženja majki i žena, udruženja iz okruženja, mladi uposlenici u općinskoj administraciji i drugi koji su se dobrovoljno priključili realizaciji dženaze i obilježavanju godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice – "zaštićene zone UN-a".

Dodaje i da je dobroj organizaciji i realizaciji obilježavanja godišnjice genocida i ukopa identificiranih posmrtnih ostataka ubijenih građana Srebrenice, a time i njemu kao predsjedniku Organizacionog odbora, naročito pri vjerskom obredu, odnosno dženazi, Islamska zajednica Bosne i Hercegovine pružala značajnu podršku, od Medžlisa Islamske zajednice Srebrenica, preko Muftijstva tuzlanskog, do Rijaseta.

Posebno je naglasio ustrajnost u borbi majki.

– Svaka majka ima svoju bol i nosi se njom kako ona zna. Neka ima spoljnju manifestaciju, dok mnoge bol nose u sebi, povlačeći se u osamu i izolaciju, uz tihu patnju. No, sigurno je da bez udruženja koja okupljaju majke i žene te šehidskih organizacija, zločin genocida nad građanima Srebrenice, "zaštićene zone UN-a", imao bi manju pažnju, posvećenost i nedovoljnu percepciju javnosti. Njihova upornost u borbi za istinu i pravdu rezultirala je mnogim presudama za ratne zločince, posebno genocida, od strane MSP i MKSJ, ali i drugih – kako domaćih tako i sudova u okruženju – ističe.

Smatra kako će biti neophodno sačiniti jedinstven kalendar zločina na području Srebrenice.

– Vrijeme prolazi. Dolazi do smjene generacija. Već je prošlo 30 godina od genocida i 34 godine i više kada su počinjeni drugi zločini, ubijeni nečiji najmiliji. Roditelji, majke, braća i sestre ubijenih umiru, manje je i identificiranih. Stoga, proces traženja posmrtnih ostataka, ekshumacije i identifikacije treba ubrzati. Nema opravdanja za zastoj i ne smije se čekati. Sudske procese je neophodno ubrzati, a zločince kažnjavati kako bi se prevenirale zločinačke aktivnosti svake vrste. O zločinu genocida u Srebrenici i drugim zločinima, potrebno je govoriti, dokumentirati ih, a informiranje i edukacija se nameće kao obaveza i lekcija iz prošlosti za bolju budućnost – da se nikome ne ponovi Srebrenica. Misija Memorijalnog centra mora doći do punog izražaja i rezultirati čuvanjem, dokumentiranjem i stalnim podsjećanjem na zločine koji se ne smiju zaboraviti – kaže Malkić.

Potcrtava da je Srebrenica rezultat zločinaca i njihovog pomračenog uma, ali i tamne savjesti i indolentnosti međunarodne zajednice, te predstavlja tamnu mrlju na savjesti čovječanstva.

S obzirom na to da se radi o gradu u kojem je ciljano ubijan jedan narod, čije su se porodice, uprkos tolikoj boli, odlučile vratiti, kaže da je i sam izabrao da odmah u tom periodu vodi Srebrenicu i njen narod.

– Voditi opštinu i organizirati, ne samo svoj život već i životne procese i učestvovati i dijeliti sudbinu s onima nad kojim je počinjen genocid, bio je moj izbor. Moj izbor je bio odgovor i svojevrsna osveta za golgotu koju sam prošao u agresiji na BiH i jedna vrsta obaveze naspram duga prema žrtvama zločina, među kojima su i moji najmiliji. S jasnim ciljem da, pored svega što sam proživio, ne mrzim i pružim ruku saradnje u izgradnji povjerenja, znajući za zločin genocida i druge zločine – kazao je Malkić.

Prisjeća se kako tokom jednog razgovora s prijateljem Hasanom Nuhanovićem, na njegovu komentar da je Srebrenica grad mrtvih, uzvratio da je Srebrenica mrtav grad koji treba oživjeti.

– Na oživljavanju Srebrenice, u ambijentu koji smo zatekli, punom nepovjerenja, rezerve i straha, radilo se danonoćno i maksimalno posvećeno izgradnji boljeg ambijenta i prihvatljivih uslova za život. Bilo je rezultata, ali i mnogo špekulacija, medijskih i inih spinova, koji su Srebrenicu i njene napore vraćali na početne pozicije, dovodili u pitanje njene pomake koji su za neke bili nepojmljivi. Značajan broj osoba se vratio i živio u Srebrenici, a među njima i samohrane majke. Nažalost, politički procesi nisu išli ukorak s potrebama povratnika, kojih je trenutno značajno manje, što apsolutno ne treba obeshrabriti procese i nastojanja da Srebrenica treba imati značaj i poziciju koja će dati nadu porodicama žrtava – ističe Malkić.

Srebrenica je, potcrtava, tamna mrlja na savjesti čovječanstva, a svima nama opomena da se zlu mora suprotstaviti u samom začetku njegova nastajanja.

– Srebrenica je naša institucija sjećanja. Sjećanje koje nas vječno opominje i ne dozvoljava da zaboravimo. Pored pamćenja, Srebrenica traži i naše djelovanje, kako pojedinaca tako i institucija. Srebrenica nije i ne može biti obaveza samo Srebrenčana. Kako sam to ranije rekao, neki politički nepromišljeni procesi i neka zakonska rješenja doveli su u pitanje kredibilnost Srebrenice i započetih pozitivnih pomaka, nakon čega je omogućeno da Srebrenicom upravlja osoba koja ne prihvata sudske presude, negira genocid i mijenja narativ o zločinima i zločincima – kaže Malkić.

Dejtonski mirovni sporazum zaustavio je rat i stradanja, ali, kako kaže Malkić, da je Dejton pravedan i pravičan, ne bi – pored činjenice da se uglavnom znalo za razmjere zločina s karakterom genocida, koji je kasnije potvrđen sudskim presudama – Srebrenica bila dio teritorije entiteta koji se zove Republika Srpska, čiji su pripadnici vojske i policije počinili genocid, a rukovodstvo planiralo, organiziralo i sistematski izvelo, što je potvrđeno i odlukom MSP (Međunarodni sud pravde), u tužbi BiH protiv Srbije, i MKSJ (Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju), u više presuda: Karadžić, Mladić, Krstić i dr.

– Dejton je uspostavio tako željeni mir, istina, nepravedan. Uspostavio je novo ustavno-pravno i teritorijalno uređenje Bosne i Hercegovine i nagradio izvršioce genocida. Stoga, kao legalisti, Srebrenica treba biti naša trajna obaveza. Pamtimo je i djelujmo u pravcu njene izgradnje na opće zadovoljstvo njenih građana. Srebrenica nije, ne može i ne smije biti bilo čiji ekskluzivitet. Srebrenica mora biti naša vječna opomena – poručio je Malkić.

Ističe da je usvajanjem Rezolucije o genocidu u Srebrenici od strane Generalne skupštine UN-a i drugih država i institucija dat snažan podstrek istini i pravdi te potvrda napora srebreničkih majki i žena te naše države da Srebrenica i žrtve genocida ne budu zaboravljene.

Prema Rezoluciji UN-a, 11. juli će se obilježavati kao Međunarodni dan refleksije i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine.

– Pamtit ćemo je po izdaji, nefunkcionalnosti međunarodne zajednice i zločinu genocida sa vjerom i nadom da će se izvući pouke i da će biti vječna opomena svima nama, s porukom da pravda bude osveta  – kazao je u razgovoru za Preporod.info Malkić.

(Amina Nuhanović/Preporod.info)