Ermin Kuka: Zločini u Višegradu neshvatljivi zdravom ljudskom razumu
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, Višegrad je bio poprište najstravičnijih zločina protiv čovječnosti.
U mjesecu junu 1992. godine dva puta, u razmaku od samo trinaest dana, srpske vojne i paravojne formacije spalile su žive bošnjačke civile, među kojima su bila i djeca, u kućama u Pionirskoj ulici i naselju Bikavac.
Danas, više od tri decenije kasnije, tragovi tih zločina brišu se šutnjom, negiranjem i slavljenjem počinilaca.
O zločinima u Višegradu, o značenju u kontekstu velikosrpske ideologije i o opasnosti zaborava, za Stav je govorio prof. dr. Ermin Kuka, naučni savjetnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Stvaranje etnički čistih teritorija koje će po srpskom velikodržavnom projektu isključivo naseljavati Srbi, prema ideološkoj postavci "svi Srbi u jednoj državi", osnovno je obilježje i karakteristika velikosrpskog genocidnog projekta, ideologije i politike, napomenuo je na početku prof. dr. Kuka.
Razmjere implementiranja tog projekta na prostoru Republike Bosne i Hercegovine bile su zastrašujuće i monstruozne.
– Taj projekt nije bilo moguće u praksi implementirati bez počinjenja brojnih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad Bošnjacima. Za velikosrpsku ideologiju i politiku bilo je, i danas jeste, od posebnog interesa i "strateškog cilja" područje istočne Bosne i bosanskog Podrinja.
Još od Prvog srpskog ustanka, pa sve do posljednje agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992-1995. godine, ali u mnogim aspektima i nakon agresije, primjetan je kontinuitet velikosrpske zločinačke matrice homogeniziranja prostora.
Ta matrica se ogledala u vršenju brojnih masovnih i pojedinačnih zločina, kao što su: ubijanje, silovanja, progon, pljačka i uništavanje privatne i društvene imovine, posebno kulturno-historijskih znamenitosti i sakralnih objekata. Ono što velikodržavni sljedbenici nisu agresijom uspjeli, primjenom nekih novih sredstava i metoda nastoje postići u mirnodopskom periodu – objasnio je on.
Stoga je nedvojbena povezanost između zločina počinjenih nad Bošnjacima u Podrinju u periodu od 1992-1995. godine i zločina počinjenih nad njima u ranijim historijskim periodima, dodao je on.
– S današnje tačke gledišta, evidentno je da je početak XIX stoljeća imao ključnu determinantu za genocid nad Bošnjacima u Podrinju, s obzirom na izražene aspiracije za "eliminiranje" rijeke Drine kao "granice između srpskih zemalja i srpskog naroda" – kazao je Kuka.
Počinjeni zločini nad Bošnjacima u bosanskom Podrinju u periodu od 1992. do 1995. godine, uključujući i zločin genocida, zapravo su samo nastavak genocida nad Bošnjacima iz ranijeg perioda, napomenuo je on, te dodao da to svakako uključuje i grad Višegrad, koji se nalazi gotovo na samoj granici sa susjednom Republikom Srbijom i kroz koji teče rijeka Drina.
Grad Višegrad, zbog svog strateškog položaja ali i blizine granice sa susjednom Republikom Srbijom, bio je jedan od prvih gradova koji je u bosanskom Podrinju okupiran od strane Jugoslovenske narodne armije, podsjetio je Kuka.
– Potpuna okupacija Višegrada od strane trupa Užičkog korpusa JNA izvršena je 14. aprila 1992. godine. Na punktovima u gradu su, pored pripadnika JNA, bili i pripadnici lokalnih srpskih vojnih formacija. Da se radilo o klasičnom obliku agresije Savezne republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) na suverenu i nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, potvrđuje i činjenica da su 6. aprila 1992. godine tadašnje države članice Europske zajednice (današnje Europske unije) priznale Republiku Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i nezavisnu državu. Osmi dan nakon toga, 14. aprila 1992. godine, Višegrad i Republika Bosna i Hercegovina su okupirani od strane vojne sile susjedne države. Dakle, radi se o prisustvu strane vojne sile na teritoriji suverene i međunarodno priznate države, što je jasan dokaz da se radilo o klasičnoj oružanoj agresiji – naveo je on.
JNA je dolazak u Višegrad i njegovu okupaciju pravdala navodima o smirivanju navodno napete društveno-političke i sigurnosne situacije, nastale zbog "zategnutih" odnosa između Bošnjaka i Srba u Višegradu.
– Svakako, bilo je jasno da su njeni ciljevi i zadaci bili upravo suprotni, što će se ubrzo pokazati tačnim. Mada su formalno trupe Užičkog korpusa JNA 19. maja 1992. godine napustile Višegrad, u faktičkom smislu to nije bilo tako. Užički korpus je ostavio iza sebe dobro naoružane i brojne srpske vojne formacije (Arkanovci, Beli orlovi, Šešeljevci, četnici). Veliki broj vojnika JNA (rezervista Užičkog korpusa) se priključio navedenim formacijama, tako što su samo preobukli uniforme, zamijenivši vojne uniforme JNA sa novim vojske tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine (odnosno tzv. Vojske Republike Srpske) – objasnio je Kuka.
Posebno okrutni i monstruozani zločini
Vrhunac zločina, zle krvi i moralnog beščašća bilo je izvršenje zločina primjenom obrasca spaljivanja živih bošnjačkih civila, naglasio je prof. dr. Kuka.
– To su bili posebno okrutni i monstruozani zločini, neshvatljivi zdravom ljudskom razumu. Tako su 14. juna 1992. godine srpske jedinice zarobile više od 60 lica, uglavnom žena, djece i starijih osoba i žive ih spalili u Pionirskoj ulici u kući Adema Omeragića u Višegradu. U tom zločinu spaljeno je i trinaestero djece. Najmlađa žrtva bila je beba stara nepuna dva dana života, te nije bila ni ime dobila. Osmero je preživjelo ovaj zločin.
Zločinci i monstrumi očigledno nisu bili zadovoljni brutalnošću i veličinom zla svoga sramnog i besćutnoga čina iz Pionirske ulice, pa su nadmašili sami sebe i priredili još okrutnije i gnusnije spaljivanje višegradskih Bošnjaka, a sve u cilju izvedbe velikosrpskog projekta pokolja, istrebljenja i masovnog progona Bošnjaka iz doline rijeke Drine. Tako su trinaest dana poslije, 27. juna 1992. godine, u kući Mehe Aljića u naselju Bikavac u Višegradu spaljena 72 civila, među kojima i osamnaestero djece. Najmlađa žrtva je bila jednoipogodišnja beba Ensar Tufekčić. Jedina preživjela je Zehra Turjačanin. Naredno jutro, 28. juna (na pravoslavni blagdan Vidovdan), u blizini spaljene kuće na Bikavcu bio je zastrašujući i normalnom ljudskom umu neshvatljiv prizor, ostaci zgarišta, a u vazduhu je titrao, osjećao se i pritiskao okolinu stravičan zadah spaljenih ljudskih tijela, baš kao i nešto ranije u Pionirskoj ulici – kazao je on.
Višegrad je, kako je dodao, opravdano se može konstatirati, paradigma primjene i počinjenja zločina spaljivanja živih bošnjačkih civila tokom agresije.
– Paradoksalna je činjenica da su za zločin u Pionirskoj ulici, pomno i do u detalje planiran, pripremljen i organiziran, do danas presuđena samo trojica zločinaca. Nije bilo moguće da samo tri osobe mogu takvo nešto učiniti, a da nisu imali i svoje pomagače, koji su danas slobodni ljudi. Još žalosnija je činjenica da je samo zločinac Milan Lukić do sada pravosnažno presuđen za zločin spaljivanja živih bošnjačkih civila na Bikavcu. Nemoguće je bilo da je samo jedan čovjek mogao to učiniti, sve pripremiti i provesti. Prema izjavi jedine preživjele Zehre Turjačanin, zločinac je govorio: "Dajte mi još Muslimana", kako bi ih što više spalio – izjavio je Kuka.
Ove činjenice su još više zabrinjavajuće, napomenuo je on, imajući u vidu to da ni do danas nisu pronađeni nikakvi tragovi ili bilo kakvi posmrtni ostaci spaljenih žrtava, kako bi bili dostojno pokopani i znalo se mjesto njihovog vječnog smiraja.
– Zapravo, i danas traje taj tvrdokorni i sramni zavjet šutnje komšija Srba koji ne žele govoriti o ovim zločinima i otkriti lokaciju na koju su odvezeni posmrtni ostaci žrtava.
Lokalne vlasti i građani srpske nacionalnosti u Višegradu tvrdokorno i sramno šute o ovim zločinima, misleći da će vremenom biti sve manje onih koji će o tome govoriti, koji će svjedočiti, pamtiti i pozivati na odgovornost.
Uz to, nastoje skinuti i zataškati vlastitu odgovornost, na način da zločinca Milana Lukića predstavljaju kao nekog ko je komandovao navodnom paravojnom formacijom, a ne specijalnom vojnom formacijom VRS u sastavu 2. Podrinjske lake pješadijske brigade Višegrad. To se čini, primarno, s ciljem da bi se pokazalo kako iza te formacije nije stajao viši sistem komandovanja i rukovođenja, pa samim time se i pokušava skinuti odgovornost VRS za stravične zločine koje je ta formacija počinila nad Bošnjacima. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je za zločin spaljivanja na Bikavcu teretilo i zločinca Olivera Krsmanovića. Međutim, nevjerovatna je konstatacija Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine, u Drugostepenoj presudi protiv navedenog zločinca, u kome stoji da "učešće i uloga optuženog Krsmanovića u cijelom događaju nije do kraja razjašnjena" – akcentirao je Kuka.
Niz je i drugih mjesta i lokacija na kojima su bošnjački civili pojedinačno i masovno živi spaljivani, te je taj oblik zločina jedna od ključnih determinanti genocida nad Bošnjacima u Višegradu, naglasio je on.
– Posmrtni ostaci ni jedne žrtve ovih zločina nikada nisu pronađeni. Kuće Mehe Aljića i Adema Omeragića okružene su i u njihovoj blizini se nalaze kuće komšija Srba, koji su znali ili gledali kada se činio zločin spaljivanja. Znali su i kada i kako su očišćeni posmrtni ostaci, jer za to je bila potrebna šira organizacija. Znaju i gdje su skriveni. Navedeni zločini spaljivanja živih bošnjačkih civila u Višegradu trajno su zadokumentirani i u obliku dvije autorske naučne monografije u izdanju Udruženja "Žena - žrtva rata", koje su dvojezičnog karaktera (bosanski i engleski jezik), kako bi bile dostupne javnosti i izvan Bosne i Hercegovine.
Prikrivanje zločina, izostanak traženja oprosta i pomirenja, izostanak suosjećanja prema preživjelim ili srodnicima žrtava, ali i sama neadekvatna kažnjivost zločina, zapravo neminovno narativ negiranja dovodi do opravdane prijetnje ponavljanja zločina.
U obrazloženju presude zločincu Milanu Lukiću naglašeno je da svi užasni zločini nad Bošnjacima, posebno spaljivanja živih bošnjačkih civila, "izdvajaju se po izopačenosti napada vatrom, očiglednoj proračunatosti i čistoj bezobzirnosti i surovosti, te po stepenu boli i patnje koja je nanesena žrtvama dok su žive gorile". Nadalje, stoji da su to bili najgori oblici nečovječnosti koje čovjek može učiniti drugim ljudima – istaknuo je on.
(Stav/Preporod.info)
