Čuvari tradicije u Donjem Vakufu

Tkanje bosanskog ćilima, ponjava i drugih, odjevnih predmeta od vune je tradicija u njenoj porodici. Tkanjem se bavila njena majka, nana i pranana. Ona je o tkanju učila još kao 14-godišnjakinja od svojih sestara.

"Kao djevojka sam radila ćilime. Najmlađa sam od četiri sestre. Učile smo jedna od druge. Sestre su učile od majke. Podučavao je onaj ko je znao. Umjetnost tkanja ćilima se u našoj porodici prenosila sa koljena na koljeno", ispričala je Basara.

Tkanjem se privremeno prestala baviti jedino nakon udaje kada su došla djeca. Kako kaže, tada nije imala vremena za to. Međutim, poslije rata se vraća ovom starom zanatu.

"Tkanje sam prekinula jedino nakon udaje kada su došla djeca. Nakon rata sam se vratila svojoj kući i opet sam počela tkat male suvenire. Preživljavam od toga. Ne radi se", ističe Fahrija.

Fahrijina majka je tkala ponjave, tanko platno ćereče za posteljinu, a sestre bosanske ćilime.

Za izradu ćilima koristila se vuna domaće ovce, a za bojenje uglavnom biljni sastojci. Od ukrasa uglavnom se koristila prava, cik-cak linija, trokut, romb, također i motivi iz flore i faune, rađeni veoma stilizovano.

Fahrijina majka je o tkanju učila od njihove nane, a sestre od majke. U selu Oborci kod Donjeg Vakufa. gdje je Fahrija rođena, svaka žena je znala tkati.

"Dok je majka bila živa tkale su se i šile košulje, gaće, sva nošnja, a od vune ćilime, ponjave, sve stvari od prirodne vune. Ribale smo stare podove i onda smo prostirale ćilime i ponjave", kaže Fahrija.

Međutim, ističe da je danas rijetkost da se ljudi bave izradom bosanskih ćilima.

"Sada omladina nije za to. Neko to neće i ne voli. Ali vraća se ova tradicija. I treba da se vrati. Ovo je stari zanat koji je jako dragocjen. Ja sam sretna kada me neko pita za to. Vraća se tradicija bosanskog ćilima iako postoje i oni koji joj ne pridaju mnogo pažnje", naglašava Fahrija.

Prema njenim riječima, uglavnom, interesovanje pokazuju oni koji više ne žive u BiH nego u inostranstvu i želi da ove podsjetnike na tradiciju ponese sa sobom tamo.

Prisjećajući se djetinjstva u očevoj kući Fahrija kaže da je njen otac bio majstor za zemljine peći.

"Pravio je kao peć za grijanje od gline. Ta soba se zvala 'misafirska soba'. Da postoji sada mogućnost svoju kuću bih sada uredila na stari način", prisjeća se Fahrija.

Ističe da je "vrijednost bosanskog ćilima velika".

"Bosanski ćilim je teže pripremiti nego uraditi. Dok se ofarbaju boje, oprede, pripremi osnova. Treba se potruditi da ne bude nejednako ofarban. Treba baš puno vremena da se pripremi. Za jedan ćilim veličine 3x2 metra potrebno je minimalno 13 kilograma vune, ali opredene. Postoje različite boje. Neko hoće sa dvije boje. Onda se prepolovi i tka. U proljeće, kada se ovce šišaju, ima neoprane vune, operemo je i pripremimo. Zatim je predemo", priča Fahrija o pripremi za bosanski ćilim.

Izraditi stan na kojem se rade ćilimi i ponjave je također tradicija. Danas, kako kaže Fahrija, postoje majstori koji ih znaju izraditi.

"Stolari danas prave modernije stanove koji olakšavaju izradu ćilima", ispričala je.

Tradicija izrade bosanskih ćilima u Fahrijinoj porodici neće izumrijeti jer je ona nastoji prenijeti na svoje unuke.

"Dajem sve od sebe da proširim tradiciju izrade bosanskih ćilima i da podučavam ovom dragocjenom zanatu. Imam unuke koje polako obučavam, uglavnom se zanimaju za izradu torbica", ispričala je Fahrija.

(AA)