Nova snaga pamćenja: Druga generacija dijaspore kao čuvari istine

Piše: Hikmet Karčić

U tišini evropskih predgrađa, u multikulturalnim školama i zajednicama, odrasta generacija mladih koji nisu vidjeli rat, ali ga svakodnevno nasljeđuju.  

Djeca izbjeglih roditelja, rođena ili odrasla u Njemačkoj, Švedskoj, Holandiji ili Austriji, danas su mladi ljudi s dvostrukim identitetom – i nose sa sobom nevidljiv, ali snažan teret: odgovornost za pamćenje.

Tokom posljednjih mjeseci, kroz susrete s bosanskohercegovačkom dijasporom širom zapadne Evrope, postalo je jasno da upravo ova "druga generacija" sve glasnije i uvjerljivije stupa na scenu kao pokretač kulture sjećanja. Bez ijedne službene strategije, bez instrukcija "odozgo", ovi mladi ljudi – odrasli na granici jezika, historija i trauma – počinju oblikovati narative koji prijete da budu zaboravljeni ili prešućeni.

Ono što ih pokreće nije politika. Nisu finansirani od velikih institucija. Njihova motivacija je lična, duboko emotivna i – što je najvažnije – iskrena. I baš zato, njihova uloga u memorijalizaciji zločina, posebno genocida u Srebrenici, postaje toliko dragocjena. Ne kao projekat, već kao reakcija. Ne kao nastavak prošlosti, već kao borba za istinu u sadašnjosti.

Američka teoretičarka Marianne Hirsch nazvala je ovu pojavu "post-sjećanjem" – kada trauma prelazi s generacije na generaciju, iako nije direktno doživljena.

U svojoj knjizi The Generation of Postmemory, ona pokazuje kako se sjećanja mogu naslijediti kroz tišinu, priče, fotografije i svakodnevne tragove tuge ili borbe. Ta naslijeđena memorija nije pasivna – ona je pokretačka snaga.

I upravo to vidimo kod ove generacije: pamćenje pretvoreno u akciju. Oni ne traže sažaljenje. Njihov pogled nije zaglavljen u prošlosti – on je usmjeren prema svijetu koji sve više koketira sa zaboravom.

U vremenu poricanja, relativizacije i historijskog revizionizma, ova generacija – ohrabrena i potvrđena i historijskom Rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija iz 2024. godine, kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Ova rezolucija nije samo diplomatski gest – za mlade u dijaspori ona je moralna potvrda da ono što rade ima globalni značaj.

Još važnije, oni znaju govoriti i "domaćem" i "stranom" svijetu. Kao dvojezične  osobe, imaju kapacitet da priču Bosne i Hercegovine prevedu u univerzalni jezik ljudskih prava. I to rade vješto. Njihove kampanje su inkluzivne, savremene i često inspirativnije od svega što dolazi iz "matičnih" institucija.

Možda se upravo u toj spontanosti krije njihova snaga. Nisu "programiran" da pamte – oni to biraju. Ne moraju se baviti prošlošću – ali ne mogu da ne učine ništa. I baš zato, njihovo djelovanje ima posebnu težinu.

U vremenu kada nas historija podsjeća da se zaborav lako pretvara u ravnodušnost, a ravnodušnost u ponavljanje, ova generacija pokazuje da pamćenje može biti čin otpora – ali i čin nade. Nade da se istina može sačuvati. Nade da sjećanje može preživjeti, čak i izvan zemlje u kojoj se tragedija desila.

Vrijeme je da ih prepoznamo.

(Preporod.info)