IN MEMORIAM: Hadži Halida hanuma Trako, r. Herenda

Piše: Dženan Rezaković

U petak, 30. maja 2025. godine, u 101. godini života prestalo je kucati srce jednoj nesvakidašnjoj ženi.

Preselila je hadži Halida hanuma Trako. Gospođa u pravom smislu te riječi. Hanuma s damskim manirima, širokim pogledima, dubokim znanjem i neprevaziđenim edebom.

Supruga našeg profesora, alima, intelektualca, jednog od pokretača Medrese, rahmetli Salih-efendije Trake. Majka Ejubova, Nailina, Nasihina i Medihina. Kćerka Hamid-efendijina i Nailina.

U prethodnih 12 mjeseci tri puta sam je posjetio u njenoj kući u Smršnici. Svaki susret, svaki razgovor, svaki pogled i svaki njen osmijeh ostavljali su traga na čovjeka.

Rođena je nedaleko od Goražda. Životni put je, zbog službe njenog oca, zajedno sa porodicom, preko Čajniča, doveo u Visoko, u Uvoriće, u Bogošiće, pa onda u Smršnicu.

Gimnazijalka. U onaj vakat gimnazijalka. Danas bi mogla biti barem magistar nauka. Njen babo, Hamid-efendija, pored imamskog posla obavljao je i poslove matičara. A pošto je Halida hanuma bila pismena, povjeravao bi njoj određene matičarske poslove kada bi on bio odsutan.

Jedna posjeta, jedan obavljeni posao "matičarke" je odredio njenu budućnost. Naime, mladi Salih Trako je došao u "matični ured", u njenu kuću u Bogošiće, kako bi izvadio rodni list. Na prvu, svidjela mu se Halida hanuma. I u opuštenom razgovoru je pita: "Šta čitaš, koje pisce"?

Tada, mogla je biti 1947. godina, Salih pita Halidu šta čita. Danas omladina gleda koliko ko ima followera, subscribera, pregleda, reelova, share-ova, i što više ima toga popularniji su, in su, u društvu su prihvaćeniji, kod djevojaka, odnosno momaka, traženiji i tako dalje.

Halida mu je nabrojala naše pisce koje voli čitati, rekavši da joj knjige donese zet Osman iz rudničke biblioteke i da su joj čitanje i ručni rad ostali kao zanimacija nakon napuštanja gimnazije u koju nije mogla ići zbog prevoza.

Spomenula je tada i Edhema Mulabdića. A on ju je pitao ima li "Zeleno busenje"? Kazala je da nema. A mudri Salih-efendija je rekao: "E, donijet ću ti ja". To je bio razlog da dođe ponovo. Došao je, a poslije i oženio Halida hanumu, u januaru 1948. godine.

Od 1961. do 1991. godine sa svojim Salih-efendijom živjela je u Sarajevu. Poznato je da je Salih-efendija Trako radio na Orijentalnom institutu i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Katedri za perzijski jezik. U penziju je došao 1989. godine. A onda, pred sami rat dolaze za Bajram u Smršnicu, u Visoko.

Džemal-efendija Salihspahić je ideju o osnivanju Medrese prvo podijelio sa Salih-efendijom i Mirsad-efendijom Mahmutovićem. A sigurno, ogroman teret i žrtvu podnijela je i Halida hanuma koja je pratila svoga Saliha i iz Sarajeva došla živjeti u Smršnicu, napustivši sve, dom i društvo, kako bi bila podrška Salih-efendiji.

Na prijedlog Salih-efendije, Medresa u Visokom nosi ime po Osman-efendiji Redžoviću, njegovom prvom učitelju.

Razgovor s Halida hanumom bio je lijek. Gledati je i slušati kako govori je inspiracija i motivacija. Takva pamet, takva oštroumnost, takva razboritost, takva elokvencija u stotoj godini života je nevjerovatna.

Nedostajat će! Neka joj se Gospodar smiluje i u Džennetu je nastani, akobogda.

 (Preporod.info)