Od petka do petka: Elmedin Škrebo
Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.
Za sedmicu od 23. do 29. maja 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše Elmedin Škrebo, pomoćnik direktora Međunarodnog foruma solidarnosti Emmaus.
Petak, 23. maja 2025.
Baš na dan kada uzeh obavezu na sebe pisati skromne redove iz moga svakodnevnog života, posla, kretanja i drugih dešavanja, probudih se jutrom iz sna u kome sam prvi put usnio moju, rahmet joj duši, mamu Sabinu. Da, nisam je usnio otkako je preselila prije četiri godine, u 57. godini života. Bilo je to 28. maja 2021. godine, a ukopana je dan kasnije, 29. maja. Koja li slučajnost, sanjam je prvi put, a preselila je i ukopana je na dane kada ću bilježiti posljednje redove ovog sedmodnevnog dnevnika.
I tako, ustajem, sjedim na krevetu, ali još ne otvaram oči, želim duboko urezati u memoriju svaki detalj iz moga, tako željenog sna kojim me Allah obradovao tek danas. Blago li se onima koji svoju majku mogu gledati svako jutro, biti joj na usluzi dok je još živa. Mislim to u sebi dok budim djecu da se spremaju za školu, a supruga i ja već uveliko upali u našu jutarnju "saobraćajnu" gužvu po kući, dok se pripremamo za odlazak na posao.
Vozimo se na posao i razmišljam o ovom 23. maju, spominjan je u nekom od mojih razgovora u proteklih nekoliko dana, ali se ne mogu sjetiti odmah. Ulazim u kancelariju i vidim dokumente koje sam nosio na put u Siriju pretprošle sedmice i sjetim se tada da je tokom boravka u Siriji ministar Nerin Dizdar spomenuo više puta tamošnjim zvaničnicima i političkim predstavnicima da je na ovaj dan Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici.
Ono što je činjenica jeste da je Sirija glasala protiv Rezolucije, ali da je to bila odluka prethodne vlade kojom je upravljao Asad sa svojim režimom. Tako da smo tokom boravka u Siriji više puta naglasili da bi bilo lijepo da sadašnja vlada zauzme stav u kojem staje na stranu onih koji su glasali za Rezoluciju, iako ne može povući raniji glas protiv. Bitno je to i zbog njih samih, kako bi se izborili s izazovom dokazivanja genocida počinjenog nad njihovim narodom, traženjem nestalih, a možda, u konačnici, i borbom za Rezoluciju koja bi tretirala i osudila genocid koji su oni doživjeli od Asadovog režima.
Nakon džume na kahvi sam s čovjekom koji je ponos našeg naroda, ponosni donator Udruženja MFS-EMMAUS u kojem radim. On je onaj anonimni donator o kojem kada govorim, uvijek pustim suzu radosnicu jer ga imam za prijatelja. On je taj koji već dvije godine finansira u cijelosti troškove rada jetimhane Dar-Al Jasmin u gradu Idlibu u Siriji, u vrijednosti preko 100.000 KM. U jetimhani je smješteno 40 djece, jetima, koji zahvaljujući ovom čovjeku znaju za dobro bosanskog čovjeka i imaju krov nad glavom i skrb koja zamjenjuje roditeljsku.
I na kraju dana malo prelistavanja vijesti na portalima i opet za ibreta, kažu da je 12 dana prošlo kako ni litar mlijeka iz FBiH nije izvezen u Srbiju, a za to vrijeme proizvodi iz Srbije pune police naših marketa. Ima, Bogu hvala, i dobrih vijesti, a uvijek se obradujem kada vidim vijesti o našoj budnoj svijesti. Ovog puta su to moje komšije iz Mjesne zajednice Stjepan Polje, Gračanica, koji danas na prigodan način obilježavaju Dan šehida Stjepan Polja i Dan MZ Stjepan Polje.
Subota, 24. maja 2025.
Nisam na poslu, ali jesam u poslu. Zapovjedila hanuma da popravim, zamijenim sistem za navodnjavanje u plasteniku. Što se mora, nije ni teško. Iskreno, uvijek razmišljam o računici i isplativosti održavanja plastenika kojeg sigurno ne bi bilo u bašči da nije supruge i njene istrajnosti u tome da ga imamo. Pa sjetim se opet i moje rahmetli mame koja je od bašče i mala pravila mnogo i hranila mene i sestru, dok je babo bio u ratu i na vojnoj liniji. I tako, kada god razmišljam o tome da ukinemo plastenik, pobijedi me i ubijedi u opravdanost ostanka nekakav glas opreza pa, možda, i straha od, ne daj Bože, situacije kakvu smo imali u ratu. Pa kažem sam sebi, šuti i trpi, ne daj Bože da zatreba i da to bude egzistencija. Neka vrijednih hanuma, neka rutine, neka znanja o poljoprivredi, domaćeg sjemena i lijepog vremena.
Pusta mi avlija, djeca otišla na ekskurziju u Sarajevo s mektebom našeg džemata Škrebe iz Brijesnice Male. Vele djeca nagradio ih Džematski odbor i naš Mehemed efendija na kraju mektepske godine. A mene supruga nagradi kahvom za odrađeni posao u plasteniku. I, po običaju, uz kahvu malo preletim vijesti među kojima je i podsjećanje da je na današnji dan 1992. godine počeo zločin genocida nad bošnjačkim stanovništvom u Kozarcu, čiji su počinioci bili pripadnici Vojske RS-a. A epilog tog zla su najmanje 1.244 bošnjačke žrtve. Mnogi su Kozarčani završili u logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje, u kojima su mučeni, zlostavljani, a mnogi pobijeni.
I dok gledam slike mimohoda "Kolonom sjećanja", koji simbolizira kolonu civila koji su te 1992. godine prisilno odvedeni u logor Trnopolje, upućujem kritiku sebi lično, ali i svakom drugom Bošnjaku koji nije nikad na ovaj dan bio u Kozarcu ili barem nekad posjetio šehidsko mezarje Kamičani i iskazao poštovanje i podršku hafizu Amir-ef. Mahiću za njegovu borbu za istinu svih ovih godina. Možda je bolje i da djeca moga džemata barem jednu nagradnu ekskurziju imaju u Kozarcu, veća bi im pouka i poruka bila, a Kozarčanima, povratnicima, motiv i podrška.
I opet, nekako, u misli mi dođe moja mama Sabina. Naime, pričala mi je da je često kao dijete i djevojka provodila ljetne raspuste i ramazane kod njene tetke Aiše i tetka Ismaila efendije baš u Kozarcu. S velikom ljubavlju i sjetom prisjećala se vremena provedenog s njenim tečićima u igri, ali i u berbi ukusnog kestenja i smokvi u kojima je uživala tamo. Prošlo ljeto sam prvi put u životu bio kod te mamine tetke Aiše. U povratku iz Velike Kladuše, usput sam svratio tetki Aiši i stigao ubrati tih smokvi. Nisam ih ljubitelj, ali jeste moja supruga kojoj sam ih i donio. Neću se prisjećati ovog puta naglas, da ne bih morao maksuz po smokve i ove godine.
Nedjelja, 25. maja 2025.
Danas je Dan žalosti u mom Tuzlanskom kantonu, a nekada je to bio Dan mladosti. Prije 30 godina, u večernjim satima, sa srpskih položaja naših komšija s planine Ozren na Tuzlansku kapiju je ispaljena granata koja je ubila 71 osobu i ranila preko 200 osoba. Nikad niko nije odgovarao za ovaj zločin, odnosno osuđeni general Vojske RS-a Novak Đukić je pobjegao u Srbiju gdje je, i pored međunarodne potjernice, još uvijek na slobodi.
Ovog 25. maja u mom komšiluku opet program koji svjedoči jednom teškom vremenu, a to je program povodom Dana odbrane grada Gračanice. Posebno me obradovala činjenica da je tim povodom Grad Gračanica podijelio informaciju o projektu izgradnje spomen-obilježja Zečev Gaj. Upravo su se borci ovog kraja, tog 25. maja, na lokalitetu Zečev Gaj suprostavili agresoru i osujetili njihov plan spajanja Zečevog Gaja s lokalitetom brda Vis. Da se to desilo, moja Brijesnica Mala i Doboj-Istok bi bili odsječeni od ostatka slobodne teritorije i ko zna šta bi bilo s našim krajem. Čujem da su porodice Sejde i Sabita Mejremića poklonile zemljište za izgradnju ovog spomen-obilježja. Da im dragi Bog da svako dobro i da posluže za primjer drugima.
Ostajem sam kod kuće, supruga i djeca otišli do ženinih u Soko, malo da obiđu djeda Smaju i nanu Hanifu i donesu kakvog specijaliteta iz nanine kuhinje i mlječena od strine Have. A ja za to vrijeme na jednu, pa na drugu kahvu, a između kahvi odem do moje nane Zejnebe, koja živi s tugom u srcu jer doživi da njena kći Sabina preseli prije nje. Pogledala me, kaže da dođem, skuhala nekog mesa, od kurbana ostalo, pa da hoćeš, veli, naići da jedeš. Njena sreća a moja nafaka, jedem, malo s njom promuhabetim i uspijem odspavati dvadesetak minuta.
U tom dođe daidžinca, nosi telefon a na videopozivu ona tetka Aiša iz Kozarca. Nasikirala se, ne javlja joj se sestra Zejneba, pa, dok je nije uganjala, nije se okanila. Ubacim se kratko u videopoziv da se malo našalim i to bi sebeb da me kritikuje što joj nisam došao maksuz, jer ono usput od prošle godine se ne broji. "Doći ću", rekoh, "ako Bog da, kada vam uzriju smokve". "Nemoj slagati", kaže. Rekoh: "Neću, s Božijom pomoći". Sad njoj maksuz, a na spomen-obilježje u Kamičane usput.
Vikend ne ide bez sporta. U komšiluku uzbudljivo do kraja, NK Rijeka u kojoj igraju, čini mi se, četiri naša reprezentivca, postala prvak Hrvatske u posljednjim minutama, isto kao i u Srbiji FK Novi Pazar koji je prvi put izborio učešće u evropskim takmičenjima, dok je FK Radnički iz Kragujevca, pod vodstvom našeg trenera Feđe Dudića, drugi put zaredom osigurao Evropu. Kod nas nema sikirancije, sve se zna na početku prvenstva. Kažu, sinoć se od Reala oprostio Luka Modrić, a danas Rafael Nadal završio tenisku karijeru. Svijet tužan što ovi i mnogi drugi veliki sportisti odlaze, a ja tužan što se mi nemamo priliku oprostiti od nekog našeg velikog imena poput ovih spomenutih.
Ponedjeljak, 26. maja 2025.
Jučerašnji dan sam završio sportom, a i danas slavimo društveni aktivizam i sport kao sredstvo i predmet kojim se on realizira. Tim povodom sam jutros krenuo za Tuzlu kako bih obavio nekoliko razgovora o temi nastavka realizacije projekta MFS-EMMAUS-a pod nazivom "Malonogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine u uličnom fudbalu“. Od 2011. godine ovaj projekat je nosio naziv „Malonogometna reprezentacija beskućnika Bosne i Hercegovine". Kroz ovaj socijalni projekat moj MFS-EMMAUS i ja, kao koordinator projekta, pomogli smo na desetine mladih ljudi s margine društva i omogućili im da kao reprezentativci svoje zemlje putuju svijetom od Čilea, Meksika, Škotske, Španije, Poljske, Velsa i drugih zemalja. Bio je to istinski vjetar u leđa mnogim mladim ljudima koji su danas uspješni ljudi širom svijeta. A za svijet im je trebalo samo malo podrške, pažnja i prilika da pokažu da vrijede. I da, naredno Svjetsko prvenstvo se igra po drugi put u Norveškoj, u Oslu od 23. do 31. augusta ove godine, a na njemu će se, pored 47 drugih zemalja, naći i reprezentacija naše zemlje.
Bit će to prilika za neke nove mlade ljude da dožive nešto pozitivno, novu šansu i priliku za jačanje samopouzdanja. A, naravno, našoj dijaspori poziv da podrže njihov nastup. Ovaj osvrt nije nikakva samopromocija niti hvala za rad MFS-EMMAUS-a, već isključivo želja da se prenese poruka kako se u životu sve može iskoristiti kao predmet i način da se pomogne neki pojedinac, zajednica ili inicijativa, a sport je, definitivno, moćno sredstvo za tako nešto.
Prođe ponedjeljak brzo i aktivno. Vraćam se kući s posla i podsjećam sebe da moj „sportski dan“ i društveni aktivizam još nije gotov. Naime, danas je osam godina od osnivanja našeg lokalnog Malonogometnog kluba FC Lilium – Doboj-Istok i trebamo, tim povodom, objaviti neki prigodan post na Facebook stranici kluba. Za tu priliku u arhivi potražim fotografiju nastalu tog 26. maja 2017. godine, na kojoj su osnivači Kluba, sve čestiti insani, vrijedni, društveno aktivni članovi naše male lokalne zajednice Doboj-Istok.
Zato volim za ljude poput njih reći da su to vakifi koji, umjesto imetka, uvakufljuju svoje slobodno vrijeme, a ono, za razliku od materijalnog, nema cijenu.
Utorak, 27. maja 2025.
Posljednjih dana često se ime Novog Pazara "vrti" u mojim komunikacijama, a, evo, i danas. Naime, na vezi sam s kolegama u Srebrenici s kojima dogovaram put u Novi Pazar na koji bismo poveli desetak majki iz našeg Doma za starija lica "Hatidža Mehmedović" te 40 učenika iz Internatskog smještaja za djecu u Potočarima.
Postala je redovna praksa da barem jednom godišnje posjetimo Novi Pazar s našim majkama iz Srebrenice i Podrinja, a ovaj put s nama idu i djeca Podrinja. Većini njih će ovo biti prvi put da dolaze u Novi Pazar. Uistinu su ovaj grad, gradonačelnik Biševac, muftija Dudić i posebno nekoliko pojedinaca istinski prijatelji i podrška majkama Srebrenice i našem Udruženju MFS-EMMAUS. Ono što posebno krasi ovu vezu, ove uzajamne posjete i brigu o majkama, jeste činjenica da najčešće prođu baš kao da su u krugu porodice, gdje se domaćini nadmeću u dobru koje čine za svoje musafire. A poseban je osjećaj i doživljeni momenat rastanaka s majkama u kojem samo duša mu'minska može prepoznati skrivenu potrebu domaćina za dovom majki Srebrenice, onih kojima Allah dovu ne odbija. Radujem se ovom putu na koji, ako Bog da, idemo u subotu, 31. maja.
Ima još onih koji na jedan poseban i svojstven način brinu, podsjećuju i rade za dobro majki Srebrenice. Oni su brendovi bosanske duhovnosti, primjeri nacionalne osviještenosti i oni koji s posebnom brigom i pažnjom njeguju kulturu sjećanja na genocid i sve što se odnosi na naš narod i državu, a to su Hayat televizija i Armin Muzaferija. Ovoga puta organizuju Bajramski koncert u Sarajevu, u Brusa-bezistanu, a sav prihod od ulaznica namijenili su za potrebe Doma za starija lica "Hatidža Mehmedović", u kojem trenutno brinemo o 40 majki. Koncert se održava pod pokroviteljstvom muftije sarajevskog Nedžad-ef. Grabusa, a još i uz podršku još Muzeja Sarajeva, produkcije Aplauz i drugih. Nakon online kupovine dviju ulazniva, vidio sam da je ostalo još samo nekih tridesetak ulaznica koje će, ubijeđen sam, biti rasprodane do dana objave ovog teksta.
Srijeda, 28. maja 2025.
Kako najavih prvog dana moga pisanja, danas su četiri godine kako je na bolji svijet preselila moja mama Sabina. Ona zbog koje sam posebno posvećen majkama Srebrenice. One me podsjećaju na nju, a ja njih, kako imaju običaj reći, na njihove ubijene sinove.
Uvijek sam, diveći se sposobnosti pamćenja kojom je Allah dragi darovao gospodina Amora Mašovića, nastojao natjerati se da pamtim datume, događaje i mjesta stradanja našeg naroda u protekloj agresiji. I jedan događaj koji sam uvijek nastojao upamtiti i imena ubijenih jeste zločin iz 1993. godine koji se desio u Semizovcu, i to baš na današnji dan, 28. maja.
Riječ je o ubistvu Hasib-ef. Ramića i njegove porodice. Zločinci su tog dana klali jedno po jedno njegovo dijete, pred njegovim i očima njegove supruge Šefike, da bi na kraju zaklali i nju i, u konačnici, Hasib-efendiju.. Ubili su mu sina Muhameda od trinaest godina, kćerku Melihu deset godina, sina Ahmeda od četiri godine i najmlađu Aminu koja je bila stara samo mjesec dana. Efendija je imao šansu da se spasi, ali nije htio ostaviti džematlije! Vele da je govorio: "Dok u Semizovcu postoji i jedan musliman, moje mjesto je s njim". I pored želje i sebi nametnute obaveze da pamtim ovaj događaj, svaki put bih zaboravio kada se desilo, kao i imena i godine djece Hasib-efendije, rahmet mu duši. Ali, kako je moja mama Sabina preselila na taj isti dan više, ne zaboravljam. Nažalost, koliko je takvih primjera u našoj skorijoj historiji, svako od nas bi onda mogao za neki svoj slučaj i bitan datum vezati jednu ratnu priču, kako ne bi otišle u zaborav.
Žurim s puta iz Sarajeva kući, kako bih stigao gledati ispraćaj maturanata moje Osnovne škole "Brijesnica". Mladost je lijepa, baš kao što bijaše lijepa i mladost porodice Hasib-ef. Ramića iz Semizovca za čiju sudbinu, ubijeđen sam, od ovih maturanata niko ne zna, ali nije do njih, do nas je, odraslih. Završi se defile, idem na kahvu s društvom, pa kući ispričati sinu Ajnuru priču o Hasib-efendiji, da iduće godine, ako Bog da, kao maturant prodefiluje sa znanjem o tome kakve komšije, nažalost, mogu biti.
Četvrtak, 29. maja 2025.
Žene su se same izborile za svoje pravo na zaštitu od nasilja. Predstavnički dom Federalnog parlamenta prihvatio je Prijedlog izmjena i dopuna Krivičnog zakona FBiH, koji sada kao posebno krivično djelo tretira teško ubistvo ženske osobe. Ono što zavređuje posebnu pažnju i hvalu jeste činjenica da je ovaj prijedlog nastao kao rezultat kampanje "Nećemo umirati u tišini", a koju su pokrenula udruženja i organizacije žena.
A, ko će se izboriti s miševima u našem glavnom gradu?
Kako brzo napreduju, ne čudi što su naši miševi dospjeli i na BBC, tako barem prenose naši mediji. Nadam se da ovo neće uticati na turističku sezonu i razvoj turističkog potencijala glavnog grada. I kako to uvijek slučajno biva, od jučer su u posjeti Sarajevu, Srebrenici i Doboj-Istoku dvije grupe predstavnika i volontera organizacije "Bosnia Trust" iz Engleske s kojima naše Udruženje MFS-EMMAUS sarađuje već duži niz godina, naročito na projektima pomoći majkama Srebrenice, jetimima i drugim socijalno ugroženim porodicama i pojedincima. Pokazujemo im ovu vijest i s osmijehom nam kažu da je to prilika da turisti vide i unutrašnjost naše lijepe zemlje. I, ustinu, je to tako, Bosna i Hercegovina je zaista lijepa, posebno u danima proljeća. Znaju to Englezi, kao i Turci, čija je vojska na današnji dan 1453. godine osvojila Kostantinopolj, tadašnju prijestolnicu moćne Vizantije, a naše komšije, one iste koje su ubile porodicu Hasib-efendije, na današnji dan srušiše Magribiju, džamiju na Marin Dvoru, jednu od najstarijih džamija u Bosni i Hercegovini.
Na kraju dana gledam slike naših hadžija kako pristižu na svoje odredište – Mekku. I među tim vijestima naiđem i na tekst u kome se kaže kako se svi hotelijeri bore da bosanske hadžije budu njihovi gosti. A razlog tome je što naše hadžije za sobom ostavljaju uredne sobe, onako kako su ih i zatekli po dolasku. Suprotno je to ovoj epidemiji koja se, zahvaljujući glodarima, širi Sarajevom. Nadati je se da nam hadžije svojom dovom budu od pomoći u ovom slučaju, kada to već konkretnijim mjerama nisu oni koji bi trebalo da jesu. Neka je na njihovu dovu: Amin.
(Preporod.info)
