Prikaz monografije "Pod vedrim nebom – Islam i Evropa u iskustvu Bosne"

Prikaz monografije „Pod vedrim nebom – Islam i Evropa u iskustvu Bosne“, autora dr. Rašida Derića, pojašnjava umjetničku, duhovnu i civilizacijsku vrijednost istoimene izložbe, koja je, nakon Sarajeva 2023. godine, imala i svoja evropska izdanja – u Zagrebu i Palati Vijeća Evrope u Strazburu.

Piše: Dr. Rašid Derić

Bog je bio i ostao u čovjeku neodoljivi najsnažniji umjetnički movens. Ako koji Bosanac, posebice Bošnjak, nije Bogom probeharao, takav odrvenio, bescvijetni Bosanac, nije otkrio niti je spoznao vlastitu osobno-božanstvenu unikatnost.

Nije osvijestio svoju samosvojnost, jastvenost u islamsko-bosanskom materijalno-civilizacijskom i duhovno-duševnom umjetničkom nasljedju.To kulturno naslijeđe svjedoči naslovljena monografija. Činjenicu da bivamo ljudima, autohtonim narodima, kroz umjetničko stvaralaštvo. U ovoj gracilnoj, umilno-radosnoj, ujedno monumentalnoj monografiji otkrivamo sami sebe.

U divot izdanju, na preko 700 stranica u bosanskom i engleskom jeziku, u čijem je ostvarenju sudjelovalo nekoliko interdisciplinarnih timova.

Težištem monografije je na povijesti islamske umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Autorica koncepta, glavni kustos i voditelj projekta je Aida Abadžić Hodžić. Monografiju je inicirala i finansirala Uprava za obrazovanje i nauku Rijaseta islamske zajednice, uz brojne sponzore i sufinansijere u Bosni i Hercegovini. Uvjeren sam da bosanski narod, u svojoj kulturnoj povijesti samooznačen kao narod knjige, (uporedi stranicu 216, 217 i poglavlje 288-324 u monografiji), do danas nije ostvario monografsko-knjižni, znanstveno-umjetnički pandan koji bi vrijednosno interdisciplinarno, bio jednak ovoj monografiji. Primarna je umjetničko-estetska, etička, historijska i teološko-vjerska vrijednost monografije u dokumentarno-naučnom, fotografskom argumentiranju višestoljetne i aktualne otvorenosti Bosanaca pluralnom životu Orijenta i Okzidenta.

Upravo onakvom življenju, bosanskoj karakterologiji, kako ih poimaju Mak Dizdar, Derviš Sušić, Mehmed Meša Selimović, Dževad Karahasan, Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Enes Karić u njihovoj poeziji, romanima i esejima.

Ako koji Bosanac, u kojemu se Bošnjak nije osvijestio, dvoji nad osobnom, duhovno-duševnom samosvojnosti, ima dilema u narodnosnu umjetničku, političku, teritorijalno-državotvornu autohtonost, ova nas monografija dokumentovanim činjenicama, argumentiranim u civilizacijsko-duhovnom naslijeđu, utemeljuje bosanskim narodom.
Osvaja nam svijest i savjest fascinantnom, petstoljetnom arhitektonsko-graditeljskom bosanskom stečevinom, rukotvorevinama, umnim i duševnim tvorevinama.

Kroz nadahnuće, ilham Bosanaca Allahom, najsnažnijim movensom stvaralaštva. Od grandiozne arhitekture džamija i ćuprija, do minuciozne kaligrafije i umjetničkoga veza. Monografija dokazuje da se u bosanskoj stvaralačkoj svijesti i savjesti osporavaju, srastaju i spajaju orijentalno-islamska i okzidentalno-kršćanska estetika, ontologija življenja, svjetonazori samosvijesti i njene ljudske vrijednosti.

Višestoljetna baština

Monografija uvjerava da je rivalitet u svjetonazoru, u kulturnim vrijednostima između islamskog Orijenta i hrišćanskog Okzidenta energent umjetničkog nadahnuća čovječanstva, ilhama generacija Bosanaca.

Da se kroz takav rivalitet stoljećima i danas njeguje autohtono bosansko-bošnjačko civilizacijsko i duhovno-duševno umjetničko bogatstvo u jedinstvu razlika. Stoga sam uvjeren da će prosječno obrazovani čovjek biti ugodno iznenađen upravo baroknim bogatstvom materijalnoga i duhovnoga bosanskog nasljeđa. Da će se više puta vraćati ovoj monografiji, umom, očima, dušom u njoj meračiti, rahatiti, kultivirati. Da će biti ponosan na generacije koje su kulturalnom otvorenošću prema Orijentu i Okzidentu bosanskoga čovjeka oljuđivale. Kulturalnu otvorenost dokazivale paralelnim obrazovanjem u islamskim i u hrišćanskim univerzitetima.

U Monografiji antologijski izabrana višestoljetna arhitektonsko-graditeljska, likovna, kaligrafska, muzička, književna bosanska baština, islamske je inspiracije i estetičke prepoznatljivosti. Ulemanske visoke kulture, ekonomski, politički i vjerski vodećih slojeva bosanskomuslimanskog društva. Monografija svjedoči narodnosnu kulturalnu autohtonost i relativnu originalnost bosanskoga umjetničkoga civilizacijsko-duhovnoga identiteta.

Kulturalnu samosvojnost u  umjetničkom stvaranju orijentalno-islamskih, kao bosanskih i općeljudskih vrijednosti. 

Fundamentalna je vrijednost Monografije u samoosvještavanju bosanske stvaralačke autohtonosti u njenom božanskom ilhamu – nadahnuću i izvorištu poimanja i ispoljavanja božanstva.

Prijevodom na engleski Monografija je namijenjena evropskom i svjetskom osvještavanju bosanskomuslimanske materijalne i duhovne kulture Bosne i Hercegovine, kao civilizacijski i duhovno kultiviranoga prostora konfrontiranja, spajanja, srastanja i toleriranja islamskog, kršćanskog i judejskoga svjetonazora, njihovih vrijednosti u bogatstvu razlika.

Monografija očituje dosad nevidjeno i nespoznato islamsko materijalno i duhovno stvaralaštvo bosanskog čovjeka kroz stoljeća.

Nadahnuto, prosviješćeno el-ruhom, osviješćeno svetošću Božije čestice u Bosancu, ilhamom u Allahu. Otkrivamo u ovom materijalno-duhovnom nasljedju da je ljubav prema uzvišenom Bogu neodvojivo srasla s ljubavi prema čovjeku. Da je ta spoznaja humanum ove monografije. Time ova monografija učvršćuje iman, vjerovanje u jednog Boga svih ljudi. Osporava islamski fundamentalizam i hrišćanski evropocentrizam, predrasude kršćana o muslimanima, stereotipe muslimana o samima sebi.

Evropocentrizam s osobno-društvenim narcizmom i kulturalnim egoizmom, uzrokovanim kroz višestoljetne osmansko-tursko-bosanske zajedničke ratove protiv kršćanske Evrope, s posljedicom predrasuda i stereotipa u prosječno obrazovanom Evropljaninu o Bosni i Hercegovini, također je bitna vrijednost ove monografije. U Monografiji je, naime,  markirano da je arhtiktonsko-graditeljsko i duhovno nasljedje stvarano ne samo bosanskim umom, znojem i rukama stvarano već da je građeno i ratnim kolaboraterstvom islamiziranih Bosanaca s Osmanskim Carstvom.

Uz bitnu povijesnu razliku u primjeni (post)ratno-osvajačkog evropskog kršćanskog prava kroz načelo cuius regio, eius religio, čija teritorija, njegova je (i) religija. Primjena ovog načela bila je zabranjena u Kur'anu – izvorištu osmansko-turskog islamskoga društveno-pravnog sistema. U takvom je stvarnosno međuisključivom kršćanskom i islamskom ratnom pravu moguće razumjeti (što ne znači i etički opravdati) psihološki i društveni izvor višestoljetne i aktualne indiferentnosti evropskih politikantskih elita za iskustvo Bosne, života u bogatstvu različitosti. (Aida Abadžić Hodžić, 20). Kur'anom zabranjena primjena evropskog kršćanskog ratnoga prava čija teritorija, njegova je religija,  u Osmanskom Carstvu i u Bosanskom pašaluku, rezultirala je političkom neravnopravnosti hrišćana u odnosu na vladajuće elite bosanskih muslimana kao suvladatelje s Osmanlijama. Nepravedni i neravnopravni politički status hrišćana u upravljanju društvom, izveden iz islamskog prava, opravdavan je oslobadjanjem hrišćana od obaveze ratovanja.

Politička neravnopravnost hrišćana u vlasti u odnosu na južnoslavenske muslimane, u srpskoj i u hrvatskoj povijesti, u usmenoj tradiciji, najsnažnije u junačkoj pjesmi, stoljećima je doživljavana i označavana robovanjem pod Turcima.  Politička neravnopravnost hrišćana nosivi je psihološki i socijalni uzrok hrišćanske višestoljetne solidarnosti i jedinstvenoga odiozuma zapadnoeuvopskih, srpskih i hrvatskih političkih elita prema južnoslavenskim muslimanima.

S posljedicom političko-etničkog poistovjećivanja južnoslavenskih muslimana s Turcima u srpskoj i u hrvatskoj historiografiji, u usmenoj i u književnoj tradiciji. U naslovljenoj monografiji hrišćanska solidarnost s odiozumom prema južnoslavenskim muslimanima argumentirana je evropskim rješavanjem takozvanog istočnog pitanja.

Da se zaustavljanjem „muslimanske opasnosti“ na Balkanu, ustvari, brani Evropa, stoji mentalitet  istočnoga pitanja koji Evropu izjednačava s Pax Christiana („hrišćanskim svijetom“ (…) Jedno od glavnih obilježja procesa nastanka balkanskih država bilo je definiranje nacije religijskim kriterijem i shvatanja države kao političkog oruđa u rukama tako definirane nacije. U takvim okolnostima, za „druge“ je ostavljano malo životnog prostora, posebno za muslimane. Kroz sve vrijeme historijskog rješavanja „istočnog pitanja“ na Balkanu, balkanske nacionalne države poistovećivale su, u manjoj ili u većoj mjeri, muslimansko stanovništvo s osmanskim državnim strukturama, odnosno Turcima. Zbog toga je svako rađanje  balkanske hrišćanske države bilo praćeno masovnim progonom muslimana. (…)  Historijska sudbina muslimana Balkana nakon 1923, pa sve do kraja 20. stoljeća, odvija se u znaku „istočnog pitanja“, odnosno mentalitetnog ključa kršćanskih nacionalnih elita prema kojem se islam prikazuje kao strana religija na evropskom tlu. (Hikmet Karčić, 76, 77).

Evropsko rješavanje istočnog pitanja ostvarivano je višestoljetnom ratnom primjenom komentiranog antibožanskoga klerikalnog načela cuius regio, eius religio i toposa antemurale christianitatis. Teološko-božijim legitimiranjem političkih elita zapadnog kršćanstva da svoju religiju i vrijednosti zaštiti od ortodoksnog ruskog hrišćanstva i osmansko-turskog islama. To načelo i taj topos ostvarivani su stoljećima etničkim čišćenjem južnoslavenskih muslimana na Balkanu.

Najsurovije između 1992–1995. godine kroz zajedničku srpsku i hrvatsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Porukom ratnog zločinca Ratka Mladića u Srebrenici 1995. da smo se konačno osvetili Turcima. 

Porukom koja obistinjuje historijsku i aktualnu zapadnoevropsku indeferentnost u odnosu na srpsko i hrvatsko ostvarivanje istočnog pitanja negiranjem bosanske državnosti. Unatoč življenju južnoslavenskih muslimana u islamu koji zagovara totalitet čovjekove egzistencije (…) i višestoljetni život pripadnika različitih religija na tlu Evrope. (…) Pluralizam je u islamu ontološka i empirijska činjenica. Vjerska i kulturna raznolikost ljudi je Božija volja, a vjernici moraju naučiti kako da žive u pluralističkom društvu i pluralističkom svijetu. (…) Bog je veličanstveniji od toga da bude sveden na pojedinačnu religiju.

Ma gdje se okrenete, tamo je zacijelo lice Božije (El- Bekare, 115). "Kulturno jedinstvo je jedinstvo razlika, a jedinstvo bez razlika je drugo ime za totalitarizam" (Meho Šljivo 96, 152,153. Uporedi: Islam u pluraku 150-176).

Bogatstvo bosanskomuslimanskog naslijeđa

Monografija očituje dosad neviđeno bogatstvo bosanskomuslimanskog civilizacijsko-duhovnog nasljeđa. Njegovo estetičko jedinstvo u islamsko-bosanskom ilhamu i osjećanju lijepoga. (Uporedi poglavlje Bog je lijep, 324-374).

U umjetničkim tvorevinama osviješćenim Božijim el-ruhom, česticom Boga u bosanskom čovjeku. Ovo božansko jedinstvo materijalnog i duhovnoga naslijeđa u Monografiji očitavamo od bešike do motike, od rođenja do „uzemljenja“ bosanskog čovjeka. Iz svih naprijed navedenih razloga, uzdam se da će El-kalem, izvršni izdavač, objaviti skraćeno antologijsko izdanje ove monografije na arapskom, perzijskom, turskom i južnoslavenskim jezicima.

Da će objaviti jeftinije bosansko-srpsko-hrvatsko jezičko izdanje usljed činjenice da je za mnoge Balkance kupiti ovo divot izdanje finansijski nedostižno. Plediram na antologijska i skraćena izdanja usljed činjenice da je Bosna i Hercegovina u domenu islamske umjetnosti sebi nepoznanica, svijetu nepoznanica. Zbog činjenice da je čovjek bosanski, geografski i povijesno, pravno i politički – evropski musliman. Musliman koji generacijama u islamsku svijest i savjest ugradjuje pravoslavno-srpske, katoličko-hrvatske i jevrejske vjerske općeljudske vrijednosti.

Paralelno na bosanskom i engleskom jeziku, na 783 stranice, Monografija konsekventno razdvaja opće ljudske vrijednosti u islamu od pravno i politički nepravednih uzroka i posljedica turskoga kolonijalizma. Ispoljenim u monopolu muslimana na političku vlast.

Takvo razdvajanje suprotstavljeno je politikantskoj ideologiji velikosrpske i velikohrvatske historiografije o Bosanskom pašaluku u vrijeme osmansko-turskog kolonijalizma (1463–1878). To je razdvajanje suprotstavljeno povijesnom i aktualnom evropocentrizmu, velikosrpskoj i velikohrvatskoj antimuslimansko-bosanskoj državnosti.

Monografija je prožeta kritikom klerikalnog i političkoga nacionalizma kao ideologijske poluge stvaranja evropskih i balkanskih nacionalnih država.

Stvaranjem naroda kroz indoktrinaciju vodećih političkih elita. S fundamentalnom poentom Monografije u razdvajanju univerzalnih vrijednosti islama od politikantske zloupotrebe općeljudskog osjećanja narodnosne pripadnosti. U markiranju jednake vrijednosti islamsko-arapskog i kršćanskog nadahnuća Bogom, arapskog, bosanskog ili latinskog jezičkog idioma. Ona je jedina zemlja u Evropi u kojoj su suživot i zajednički život muslimana, kršćana i Jevreja  isprepleteni stoljećima, krajolik svjetskih kultura Sredozemlja koji je Evropa stoljećima ignorirala i koji je globalizirani svijet lišio prava na obranu i prepustio pokušaju brutalnog zločinačkog uništenja (Hilmo Neimarlija, 14).

S muslimanima Bosne i Hercegovine kultura islama živi na evropskom tlu više od pet stoljeća. (…) Tako Evropa iz svoje dominantne unilateralne perspektive, u svojoj percepciji Bosne, nikad nije pokazivala sluh, a da ne kažemo neku fascinaciju za Bosnu kao povezujući, otvoreni pluralni svijet različitih svjetskih religijskih tradicija. (Aida Abadžić Hodžić 16, 24, 25).

S konačnom porukom u Monografiji da istinski (bosanski) musliman u sebi nosi planetarnu savjest samoodgovornosti prema svakom čovjeku. Pored osjećanja pripadanja čovječanstvu, (bosanski) musliman, kao i svaki drugi čovjek, u sebi nosi samoosjećanje vjerske, narodnosne, državotvorne pripadnosti.

S posljedicom konfrontacije osobne i društvene pripadnosti u dvama osjećanjima pripadanja. Ovu konfrontaciju u pravilu produciraju politikantske i klerikalne elite kroz indoktrinaciju općeljudskog makijevalističko-ničeanskoga ega ili nagona za (nad)moć. Kroz politikantsku zloupotrebu ega i osjećanja pripadanja čovjeka svom porijeklu, vjeri, kulturi, državi. Ova ontološka kritika, saznanje politikantskog pervertiranja altruizma u nacionalistički egoizam, kroz manipulaciju općeljudskoga osjećanja pripadanja, čini bitnu vrijednost Monografije.

(Preporod.info)