Ezan

Iz sire Allahovog Poslanika, a. s., naučili smo da je on, nakon što je učinio Hidžru u Medini, zajedno sa svojim ashabima, podigao džamiju.

To je jedno od onih mubarek-mjesta koja zijarete hadžije prije ili nakon što izvrše obrede hadža. Ali smo naučili i to da su, kada su je sagradili, razmišljali  o tome kako da ljude pozovu na namaz.

Jedni su predlagali postavljanje bajraka i da se na taj način obznani početak namaskog vremena.

Drugi su predlagali da se koristi nešto poput roga u koji bi puhnuli, a neko je spominjao i korištenje zvona.

Prijedlozi nisu oduševili Poslanika, a. s., nakon čega mu je došao ashab Abdullah ibn Zejd el-Ensari, r. a., i rekao: “Dok sam bio u stanju između sna i jave, vidio sam nekog čovjeka u dva zelena ogrtača. Ustao je i proučio ezan, a zatim je sjeo.

Nakon toga ponovo ustade i izgovori isti tekst, s tim što je još dodao riječi: Kad kameti-s-salah (ikamet).”

Tada mu Poslanik, a. s., reče da ovim riječima poruči Bilala, pa je Bilal prvi počeo učiti ezan.

Od tog trenutka, pa do dana današnjeg ezani se uče na Zemlji. Zbog vremenskih razlika, ali i prisustva muslimana na svim merdijanima zemaljske kugle, nema trenutka da se na nekom dijelu zemlje ne uči ezan. U nekoliko rečenica ezana je sve što nam trebamo znati: Ko je naš Gospodar? Ko smo mi? Gdje je mjesto našeg spasa?

Riječi tekbira Allahu ekber – Allah je najveći nas podsjećaju da je On početak i kraj svega. On je veći od svakog našeg problema, svake naše brige, svakog našeg bogatstva i sreće, ali i bolesti i tuge. On je uz nas!

Riječ Šehadeta nas uče da je vjera uvjerenje srca. Ako istinski vjerujemo, srce će biti mirno i spokojno.

Dva poziva, na namaz i spas, nas uče da uspjeh nije u karijeri i bogatstvu, nego u sedždi i namazu.

„Vjernici će uspjeti, i to oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju.“

Na kraju je, opet, Allahu ekber i La ilahe illallah, jer će sve drugo nestati, osim Njega i Njemu se sve vraća.

(Abdulah Husić/Muftijstvo tuzlansko)