Od petka do petka: Meho Šljivo
Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.
Za sedmicu od 16. do 22. maja 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše Meho Šljivo, voditelj Odjela za hatabet, vaz i iršad u Upravi za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Petak 16. maja 2025.
Jutros sam krenuo s hafizom Mensur-ef. Malkićem i Vehid-ef. Arnautom u Stolac. Radna posjeta Medžlisu Stolac. Redovna aktivnost Uprave za vjerske poslove. Najmanje jednom mjesečno posjetimo barem jedan medžlis i, u razgovoru s tamošnjim glavnim imamom, predsjednikom medžlisa i imamima, na licu mjesta saznamo s kakvim se sve izazovima i preprekama u svom misijskom pozivu susreću naše kolege. Medžlis Stolac prostire se na četiri općine. Dvije, Stolac i Neum, su u Federaciji, a dvije, Berkovići i Ljubinje, su na području manjeg bosanskohercegovačkog entiteta. Saznajemo da su na području Medžlisa obnovljene sve džamije porušene tokom agresije i da su u međuvremenu sagrađene još dvije. U ukupno 15 džamija, imamski poziv obavlja sedam imama.
Dok se s Asim-ef. Bajrićem vozim prema Rotimlji, džematu u kojem ću održati hutbu, razmišljam o znamenitim Stočanima: Nijazu Durakoviću, Džaferu Obradoviću, Fahrudinu Rizvanbegoviću, Rusmiru Mahmutćehajiću, Šaćiru Filandri. Teško je na mapi naše domovine pronaći manju čaršiju, a da je iznjedrila više istaknutih intelektualaca, političara i književnika. Asim-ef. lijevom rukom pridržava volan, a desnom pokazuje u pravcu zaseoka Orašje, smještenog na putu između Mostara i Stoca. "U ovom mjestu su", počinje svoje jezivo kazivanje Asim-ef. Bajrić, "12. jula 1943. godine njemački vojnici, uz svesrdnu podršku i pomoć ustaša, sistematski pogubili više od 60 mještana, Bošnjaka."
Bošnjaci su, kako sam shvatio iz njegovog staloženog i mirnog govora, morali platiti visoku cijenu podrške narodnooslobodilačkom pokretu u Drugom svjetskom ratu. U zoru 12. jula njemačke trupe su, pristižući iz Mostara, Domanovića i Stoca, svo bošnjačko stanovništvo zatvorile u kuće i štale u koje su potom upadali ubijajući sve redom. Nisu pošteđena ni novorođenčad u bešikama. Među ubijenim je bilo 25 djece mlađe od petnaest godina. Najmlađe žrtve bile su tek rođene bebe od nekoliko mjeseci.
Nakon što su pobili mještane, Nijemci su popalili kuće i štale. Božijim čudom i proviđenjem, rijetki pojedinci, koji su uspjeli ispuzati iz zapaljenih kuća, spasili su golu kožu kako bi svjedočili o gorkoj sudbini svojih porodica i stradalih komšija. Koliko su ovi "putokazi i krikovi iz Hercegovine" bolni i tragični, pokazuje i groteksna historijska "repriza" ovog zločina. Naime, tačno 50 godina poslije, istog datuma, 13. jula 1993. godine, pripadnici HVO-a i HV na istom mjestu ubili su 12 mještana Orašja. Žrtve su bile iz istih porodica, potomaka ubijenih u Drugom svjetskom ratu.
Najmlađa žrtva, Adis Bucman, imao je samo pet godina. Najstarija žrtva, Fatima Pehlić, ubijena je u sedamdeset prvoj godini života. Mještani Orašja i dan-danas žive s dubokim uvjerenjem da se sigurno "vodilo računa" o izboru datuma za počinjenje zločina. Niko od njih ne vjeruje da je riječ o pukoj i slijepoj historijskoj podudarnosti i slučajnosti. Treba li dodati ono što čitalac već podsvjesno i sam može zaključiti: Dvadeset i osam godina nakon ovog zločina, niko od počinilaca nije pravno procesurian niti je krivično odgovarao za svoja nedjela.
Subota, 17. maja 2025.
Subota. Prvi dan vikenda. Dan koji nas tako lahko zavara svojim simboličnim značenjem – danom odmora. A subotnje obaveze, prerušene u, takozvano, slobodno vrijeme, umaraju na svoj specifičan i iscrpljujući način. Uvijek će subotom, tim blaženim prvim danom vikenda, iskrsnuti neka zaboravljena svadba, neplanirano porodično okupljanje, instrukcije djeci iz matematike, neodgodivi shopping.
Dovoljno obaveza da se i radni dan učini kao olakšanje, a subotnja idila, u trenutku, rasprši u košmar surove realnosti. Teglio sam ceker ulicom Kemala Kapetanovića i posmatrao rastrčanu romsku porodicu pred ulazom u zgradu. Unosili su i uguravali u gepek solidno očuvanog Golfa neku polovnu, u paučinu sraslu veš-mašinu. Glasno su se smijali, gurkali i trljali ruke od zadovoljstva. Šta za ovu porodicu znači famozni federalni zakon o neradnoj nedjelji kada im subota počinje ovakvim logističkim poduhvatom? Dok djeca čađavim ručicama ubacuju iskrivljene lampe i oštećene lustere u gepek, Golf se blago pomjera naprijed-nazad. Najstariji od njih, očigledno domaćin, širokog osmijeha dobacuje: "Komšo, evo ja zaradih dnevnicu".
Nekada sam se i sām djetinjasto radovao polovnim frižiderima i veš-mašinama. Kada sam sredinom devedesetih s komšijom Mahirom Čolakovićem na Gorici pretraživao oglase i kupovao polovni namještaj, pripadao sam prizemnim stvorenjima koja su maštala o novom trosjedu i dobro očuvanom Golfu dvojci. Trošna imamska kuća bila je sablasno prazna. Dotrajalom namještaju odavno je bilo odzvonilo. To je bilo vrijeme postratne obeskućenosti i oskudice, ali i vrijeme neke beskrajne slobode. Iako se, u finansijskom smislu, disalo na škrge, u suštini se živjelo rasterećenije. Nije bilo ovdašnjeg snobovskog i skorojevićkog prestiža i hvalisanja kvadratima stana, skupocjenim limuzinama s full opremom, osvojenim i neostvarenim turističkim destinacijama. U tim studentskim danima, kada se životarilo od tankog honorara i kućilo preko oglasa, često se provodilo vrijeme s običnim ljudima. Dijelio sam s njima slatke muke preživljavanja i osjećao radost koju će bespovratno sa sobom odnijeti oluja boljih vremena.
Možda zbog tog nostalgičnog poriva, ponekad, nedjeljom, pozovem Samedina Kadića da prošetamo autopijacom na Stupu. Tamo, u tom gustom kovitlacu turbo-folka, dima i jeftinih ćevapa, u zaprašenoj robi širokog asortimana, živi i preživljava obični bosanski čovjek. Tu još pronalazimo neodglumljenu i iskonsku radost života, nasuprot maskama civilizacijske uglađenosti. Po povratku kući i nakon što Samedin i ja detaljno ispitamo i obrazložimo sve "ummetske krize" i "džematske kontraverze", umirujem vlastitu savjest što umjesto na buvljake ne idem u uglačane trgovačke centre: Nisu li, kako kaže Kur'an, i svi poslanici jeli i po trgovima hodali. Šta je, uostalom, ovaj naš ovodunjalučki život doli neprekidna borba da se otrgnemo od besciljnog tumaranja po blještavim trgovačkim centrima i prašnjavim tržnicama i buvljacima.
Nedjelja, 18. maja 2025.
Danas je ikrar-dova Muhamedu Kadriću, vrijednom džematliji porijeklom od Rogatice kojeg poznajem pune tri decenije. Sulejman-ef. Ćerimović, ugledni višegradski i sarajevski imam u penziji, klasični izdanak stare aristokratske škole imamskog ešrafa, doći će po mene i probuditi stare uspomene, evocirati potisnuta sjećanja na vrijeme koje se udaljava. Sulejman efendija me primio u prvi honorarni radni odnos u Medžlis Sarajevo i bio moj imamski uzor, učitelj i mentor. Iako se u to vrijeme nisu rabili stručni izrazi za poslove uvođenja imama u službu, itekako su nas iskusni imami "uvodili u službu", učeći nas, ondašnju febrilnu hodžinsku mladež, kako se pristojno obući, primjereno ponašati, odmjereno govoriti, suvislo i argumentirano diskutirati. A neprocjenljivo imamsko-hatibsko i muallimsko umijeće brusilo se pod nebom vedre vjere, na atraktivnim mektepskim punktovima Golobrdice, Ćebedžija, Nateguše, Panjine Kule, Sumbuluše...
Prije polaska na ikrar-dovu, otvaram sjajnu knjižicu o hadžu, Alija Šerijatija, koja je prevedena i objavljena na bosanskom jeziku prije agresije. U vazu koji ću govoriti na današnjoj ikrar-dovi, posudit ću njegove usporedbe, metafore i alegorije o hadžu. Šarijati kaže kako su u obredu hadža smireni najtanahniji smislovi cjeloživotnog hoda muslimana prema Istini. Na mikatu se skidaju svi ukrasi, obilježja, boje i krojevi. Na mikatu umiru sva Ja i postaju jedno Mi. Prizor je to Sudnjeg dana. S kraja na kraj horizonta – poplava bjeline. Sve hadžije su u ćefinima. Niko se ne ističe. Hadžija, dodaje Šarijati, pripada velikoj obitelji čovječanstva, a dom te obitelji je Kaba. Ako je hadžija obuzet samim sobom, ondje će se osjećati strancem i tuđincem, čovjekom bez doma i utočišta. Ako je hadžija spreman da se pridruži ovoj velikoj obitelji, ako je kap spremna da se ulije u okean, bit će prihvaćen kao prijatelj i biće dijelom ummeta.
Nakon proučene ikrar-dove, Sulejman efendija mi čestita na održanom vazu, a ja mu šeretski i neskromno odgovaram: "Britke su kose koje si ti 'poklepo'. S njima se i najoštrija planinska trava lahko kosi." Za ručkom i tokom ugodnog i šalama popunjenog vremena s džematlijama, Sulejman-efendiji kažem kako nisam zaboravio jedan davni susret s njim. Mladalački avanturizam i hronični deficit mudrosti pokrenuo me da napustim imamski poziv u Medžlisu Sarajevo i da svoje da'vetske sposobnosti iskušam u dijaspori.
Izdržao sam sedam mjeseci i vratio se u Sarajevo. Nakon što sam, spletom tih okolnosti, ostao bez posla, navratim jedan dan u Medžlis Sarajevo. Nisam očekivao nikakvu srdačnu dobrodošlicu. Bivšem poslodavcu, kojeg si dobrovoljno napustio, dolazi se sa zebnjom i poniženjem. Bojažljivo sam otvorio vrata kancelarije u Kračulama 33. "Bujrum, bujrum, Meho efendija, uđi i sjedi. Svaka ptica svome jatu leti", začulo se iz Suljine kancelarije. Nakon što sam, zahvaljujući dobrodušnosti glavnog imama dr. Ferid-ef. Dautovića i tadašnjeg Izvršnog odbora Medžlisa, dobio novu priliku da se rehabilitiram, relativno mlad naučio sam lekciju i na vlastitom primjeru se osvjedočio: Lakše je i pametnije pentrati se po vrhovima životnih brjegova i planina ako slijediš iskusnog vodiča i koračaš utabanim stazama. Ali, šta nam vrijedi zakašnjelo, mučno stečeno iskustvo. Iskustvo je, kaže Sartr, češalj koji naučimo koristiti tek onda kada izgubimo kosu.
Ponedjeljak, 19. maja 2025.
Gledam u kalendar. Prošlo je mjesec dana od tragične smrti Haruna Zahirovića, učenika Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, sina Hašim-ef. Zahirovića. Na dženazi sam zurio u prazno i dugo šutio. Prisjećao sam se iznenadnih smrti dragih osoba. Više poznajem mrtvih nego živih. Savjest mi je prigovarala da sam prema nekima od njih morao, ili barem mogao, biti bolji i velikodušniji. Prebirao sam po mutnim sjećanjima o umrlim koje sam poznavao i razmišljao o olovno teškim riječima Alberta Camusa: "Jedino smrt budi naša osjećanja. Kako samo cijenimo one naše učitelje koji više ne pričaju, čija usta su puna zemlje. Tada im, sasvim prirodno, upućujemo poštovanje; ono na koje su oni možda od nas čekali cio svoj život. Ali, znate li zašto smo uvijek pravedniji i velikodušniji prema mrtvima? Razlog je jednostavan! Prema njima više nemamo obaveza".
Nekoliko dana poslije dženaze Harunu Zahiroviću, skoro svuda gdje bih krenuo, pratila me je slika nasmijanog mladića sa smrtovnice. Proganjao me kontrast aprilskog sunčanog dana i ove neopisive tragedije. Mogao sam, doslovce, okusiti gorčinu i napipati bol koja me uporno opsjedala. Vozio sam se u tramvaju prema Baščaršiji kada se santa te nataložene gorčine nenajavljeno odlomila i izlila u stihove. Zapisao sam stihove čim sam ušao u kancelariju. Prvi put ih objavljujem s nadom da ću izbjeći melodramu i patetiku:
Jesu li sine Hafizov
rosna džennetska aprilska jutra
i kako miriše
behar s drva Tubba
Šta prvo vide oči nasmijanog mladića
dok u plaštu bijelih ćefina
smirena duša nijemo tabut prati
Kome s onu stranu koprene svijeta
što skriva istinu od srca
radosna lica šehida raskrivaju tajne gajba
Ni ovo proljetno sunce
ni neko drugo aprilsko jutro
neće nam reći ništa
Nad riznicom Božijih tajni
čovjek može samo šutjeti i čekati
čas neizbježni
Utorak, 20. maja 2025.
Dnevni ritual čitanja vijesti započinjem s portalima Slobodna Bosna i Oslobođenje, pa nakon toga skrolam naslove nekih manje poznatih i opskurnih medija. Po ko zna koji se put uvjeravam da su nam ekrani zakrčeni neistinama i beznačajnostima. Licemjerju i paradoksima domaće i globalne politike nema kraja. Tonemo u živom blatu nekonzistentnosti, dvostrukih aršina i bešćašća. Ilustracija je napretek. Izdavajam najeklatantnije: Poljska uvede sankcije Miloradu Dodiku, a Vijeće ministara Bosne i Hercegovine odbije dati zvanično odobrenje Poljskoj za održavanje predsjedničkih izbora na teritoriji BiH.
Federalni zakon o neradnoj nedjelji populistički dobro zvuči, ali se u praksi provodi selektivno i nekonzistentno. Zaposleni u pekarama, kladionicama, kafićima i benzinskim pumpama, koji nedjeljom rintaju do iznemoglosti, posljednja su rupa na svirali sindikalistima koji životom brane zabranu rada nedjeljom. Šmitovi amandmani na Ustav Federacije BiH, doneseni u izbornoj noći, omogućili su privilegiranu i dominantnu političku poziciju za HDZ, a sada, usljed zastoja u popunjavanju ministarskih pozicija u Vijeću ministara, predsjednik HDZ-a, mrtav-hladan, u izjavi za medije, visokom predstavniku poručuje: "Niko ga nije imenovao, nema prava nametanja".
Sve će ovdašnji stranački mešetari i stratezi haosa iz međunarodne zajednice učiniti i poduzeti da kod običnog čovjeka izazovu animozitet prema politici i da mu izbore i bavljenje politikom omrznu i predstave besmislenim. Inžinjeri haosa nastoje po svaku cijenu građane učiniti indiferentnim i apolitičnim. Giulinao de Empoli, u knjizi "Vrijeme grabljivaca", u jednoj rečenici razjašnjava koncept hegemonije haosa: "Ako nemate snagu nametnuti vaš poredak, preostaje vam mogućnost unijeti nered". Ipak, nije zgoreg podsjetiti da je Karl Jaspers jedino u politici vidio spas od sveprisutnog osjećaja građanske bespomoćnosti, ustvrdivši da se samo lud čovjek ne bavi politikom. U njoj se odlučuje o svim, za čovjeka bitnim stvarima, cijeni kruha i mlijeka, novina, tramvajske karte, stanarine, plate, penzija...
Apstinirati od politike, ne čitati vijesti i ne pratiti političke i informativne emisije – očajnički je potez kojem obični čovjek pribjegava kako bi sačuvao zdrav razum. Dvije trećine Britanaca kaže da im vijesti kvare raspoloženje, polovina da ih vijesti frustriraju jer ne mogu ništa u vezi s njima poduzeti, trećinu nervira to što ne mogu biti sigurni da su istinite, a svaki deseti misli da su vijesti gubitak vremena.
Ma koliko nas razočaravale i frustrirale vijesti i stranački igrokazi o famoznom Izbornom zakonu, izvornom Dejtonu, stranačkim koalicijama i kombinacijama za formiranje vlasti, nerazumno je i kontraproduktivno ostati neinformiran, ne čitati vijesti i ne gledati Dnevnik. Zemlje u kojima najmanje ljudi izbjegava vijesti, istovremeno su i one najrazvijenije: Norveška (21%), Finska (17%), Danska (15%) i Japan (11%).
Srijeda, 21. maja 2025.
Griješimo li mi, klasični i prosječni muslimani, što nemamo šejha?
Kad nemaš šejha, nemaš ni virda! Vird je, lapidarno rečeno, dobrovoljni ibadet koji musliman svakodnevno obavlja. Uglavnom se koristi za svakodnevno učenje Kur’ana ili činjenje zikra. Prekršio sam ili ubrzo posustao od svakog virda koji sam sebi zadao. Kad polažeš račun samo vlastitoj savjesti, svaki izgovor prihvatiš kao argument. Nemaš vidljivog šejha i budnog učitelja, osloniš se na svoj krhki i prevrtljivi nefs. Šejhovi nas potiču na samoispravljanje, a mnoštvo je dokaza koji potvrđuju istinu da su ljudi koji se sami ispravljaju u prednosti nad onima koji provode godine tražeći savršeno okruženje.
Ipak, jednom malom virdu ostao sam dosljedan i praktikujem ga povremeno, po suptilnoj inerciji još živog srca. Ne smatram tu svoju povremenu pobožnu praksu virdom u punom smislu riječi. Jednom sedmično, nekada i češće, otvorim Kur'an, učim, razmišljam, čitam prijevod značenja. Nije mi cilj proučiti što više, nego tokom učenja ostati koncentrisan, što bolje, srcem i malim sivim ćelijama, ostati usredotočen na Tekst.
Poslije toga, o proučenom ajetu, suri ili džuzu, zavisi koliko proučim, razmišljam neko vrijeme, osluškujući riječi, tražeći značenja. Začudim se kako sam neke ajete čitao i ranije, a da su mi promakla i ostala sakrivena očita značenja. Vremenom su mi postala jasnija upozorenja Poslaniku, a. s., da ne žuri s čitanjem Kur'ana. Kako Kur'anu prilazimo, kako ga učimo i čitamo, tako se i Kur'an otvara našem umu i srcu. Ibn Mes'ud savjetuje: "Ne rasipajte ih kako se rasipaju datule, ne žurite kako se žuri pri izlaganju pjesama, nego ostanite pri njihovim čudesnim ljepotama, dajte da one pokrenu vaše srce i čuvajte se toga da samo želite doći do kraja sure".
Jutros, poslije sabah-namaza, učio sam ajete iz sure El-Mu'min: One koji nose arš (Božiji prijesto) i koji su oko Njega, slave svoga gospodara ističući mu zahvalnost i vjeruju u Njega i traže oprosta onima koji su vjerovali- 'O naš Gospodaru, Ti si svaku stvar obuhvatio milošću i znanjem, zato oprosti onima koji su se pokajali i slijedili Tvoj put i sačuvaj ih od džehennemske kazne. O naš Gospodaru, uvedi ih u vječne bašče Adna, koje si im Ti obećao, i njihove roditelje i bračne drugove i njihovo potomstvo, one koji su bili dobri. Zasta si Ti silan i mudar.'
Zar nije fascinantna i neuporediva ova velikodušnost i plemenitost meleka?! Kako se mi ljudi tako brzo osilimo i zaboravimo na svoju prošlost, prijatelje, pa čak i porodicu i najbližu rodbinu. Kako nas zaslijepi hod za slavom, laskava priznanja, mandati i pozicije. Mrva vlasti nas učini samoživim, uobraženim i nepristupačnim. A ti časni meleci, koje je Allah odabrao da Mu budu do savršenstva pokorni i kojima je ukazao čast da kao Meleu-l-e'ala nose Njegov Arš, ne zaboravljaju, uprkos svom časnom položaju, na griješnike i pokajnike. Njih slava ne čini zaboravnim da mole Allaha da se smiluje griješnicima i da ih spasi jada džehennemskih i da ih uvede u bašče Adna.
Griješimo li mi, muslimani bez virdova, koji se oslanjamo samo na farzove? Pitanje nije samo retoričko. "Najdraže", kaže se u jednom hadisu-kudsiji, "čime Mi se Moj rob može približiti jesu stroge dužnosti (farz). Moj rob mi se približava nafilama sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, Ja postanem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim gleda, njegova čvrsta ruka kojom prihvata, njegova noga kojom hodi. Ako Me zamoli za nešto, sigurno ću mu udovoljiti, ako zatraži Moju zaštitu, sigurno ću ga zaštititi".
Četvrtak 22. maja 2025.
Pažnju mi privlači vijest objavljena na portalu Preporod.info: Fakultet islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu organizira stručnu tribinu i razgovor o temi "Moralni aspekti vještačke inteligencije". Tribina će biti održana u utorak, 27. maja 2025. godine, u amfiteatru Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu, s početkom u 17.15 sati. Učesnici su prof. dr. Nedžad Grabus, muftija sarajevski i inžinjer vještačke inteligencije Adnan Mehremić.
Može li inteligencija biti vještačka? Ili, potpunije kazano, ima li tehnologija sopstvenu inteligenciju?
Ako znamo da je Adem, a. s., od Boga poučen imenima svih stvari, nije li analogno tom kur'anskom kazivanju, pojam inteligencije rezerviran isključivo za čovjeka. Tehnologija u najboljem slučaju može prikupljati, analizirati, filtrirati, sintetizirati i kombinirati već postojeće informacije i znanja koje je čovjek dosegao kroz različite etape svog historijskog i naučnog razvoja. Tehnologija nije kreativna ni duhovita. Računari i AI Cahtboxovi nemaju emocija i kod njih nema iznenađenja. U nekim slučajevima to nije ni tako loše. Robotski novinari znaju biti pošteniji i tačniji, manje subjektivni i zlonamjerni od onih pravih. Robotski vozači neće preticati na punoj liniji niti će im u krvi biti pronađen i promil alkohola.
Da li će vještačka inteligencija istisnuti čovjeka i je li na pomolu stvaranje novog društva u kojem ljudi više nisu potrebni i u kojem stvarnost više nije isplativa?
Nadam se da ću odgovore na neka pitanja pronaći na stručnoj tribini o moralnim aspektima vještačke inteligencije koja će se sljedeće sedmice održati na Faluktetu islamskih nauka u Sarajevu.
Moguće je da će se složeni i nepredvidljivi odnos na relaciji čovjek-tehnologija razvijati u dva konvergentna i komplementarna smjera. Tehnologija će postajati čovjekolika i sve više poprimati ljudske obrise, a čovjek će se dehumanizirati i robotizirati. Da je to realno očekivati, potvrđuju i slučajevi pojedinaca koji održavaju emotivne veze sa svojim omiljen AI Chatboxom. Novinarima Deutsche Welea, Richard, 58-godišnji doktor fizike iz Austrije, rekao je kako već tri godine održava odnos s AI chatbotom koji je nazvao Vaia. Konfigurirao ju je da bude žena njegovih snova s kojom se uvijek slaže i nikada nema svađe niti ljubomore.
Kao što ovaj primjer pokazuje, čovjek je opet taj koji vlastitom inteligencijom na AI Chatboxu kreira ženu svojih snova. Osobine koje ta žena posjeduje projektirao je i ugradio čovjek. Lahko se složiti s argumentima hrvatskog teologa i filozofa Borisa Beka: "Sva igra kombinatorike umjetne inteligencije proizašla je iz ljudskog djelovanja i ovisi o ljudskim uspjesima i predrasudama, o greškama i nadahnućima. Ako stroj proizvodi nešto lijepo, u njemu je ljudska duša".
Jednom poučnom pričom koju nikada neće moći smisliti nikakva vještačka inteligencija, a koju sam čuo od našeg umnog mufessira Zijad-ef. Ljevakovića zaključujem ovaj sedmični dnevnik.
Jedan pobožnjak je rekao kako su ga tri osobe začudile. Sreo je pijanca i vidio ga kako pada u blato. Pokušao ga je podići, a pijanac mu je odbrusio: "Pusti ti mene da se valjam u blatu, nema nikome štete od mog pada. Ali, ti se dobro čuvaj da ovako ne padneš, jer ćeš hiljadu drugih povući za sobom". Nakon toga, sreo je razgolićenu ženu. Nije mogao da se suzdrži, pa joj je rekao: "Što hodaš tako otkrivena?" Žena mu odgovori: "Mene više čudi to što ti tako pobožan gledaš žene poput mene". Nakon toga je sreo dječaka sa svijećom u ruci. "Reci mi, dječače", upita ga pobožnjak, "odakle dolazi ta svjetlost od svijeće?" A dječak puhnu u svijeću i odgovori: "Deder, kaži ti meni gdje nestade ta svjetlost?"
(Preporod.info)
