Slovenski novinari posjetili Prijedor i Srebrenicu: "Naša misija je čuvanje istine o genocidu"

Proteklog vikenda u radnoj posjeti Bosni i Hercegovini boravila je grupa novinara vodećih slovenskih medija – Slovenska medijska agencija (STA), Radiotelevizija Slovenija, Delo, Dnevnik, Večer te Primorski dnevnik. Posjeta je bila dio memorijalnog programa „8.372 živih sjećanja“, koji realizira Zavod Muslimanski kulturni centar. Cilj posjete bio je produbiti znanje i razumijevanje pozadine i posljedica najvećih masovnih zločina koji su se tokom 90-ih godina dogodili na istoku Bosne i Hercegovine.

– Slovenija je rat u Bosni pratila gotovo iz prve ruke. O njemu su izvještavali mediji, ali smo najviše saznali od ljudi koji su k nama dolazili kao izbjeglice. Samo tri decenije nakon tih teških vremena, primjećujemo da znanje o nečemu poput genocida u Srebrenici opada i slabi. Zato smo odlučili da na put najtežih zločina – među kojima po razmjerama prednjače Prijedor i Srebrenica – pozovemo slovenske novinare i tako im omogućimo što bolji i dublji uvid u to poglavlje zajedničke historije našeg regiona –pojasnila je svrhu posjete Ela Porić, koordinatorica memorijalnog programa.

Napomenula je da je njihova misija da čuvaju istinu i dosljedno sprječavaju sve pokušaje relativizacije, zaborava i negiranja.

– U tome nam malo ko može bolje pomoći od odgovornih i predanih novinara – poručila je Porić.

Novinari su svoj put započeli u Prijedoru, gdje su ih dočekali dr. Mujo Begić, voditelj regionalnog ureda Instituta za nestale osobe BiH u Prijedoru, Seida Karabašić, predsjednica prijedorskog Udruženja žena "Izvor," te Fikret Alić, Teufik Ulašić i Zijad Bačić, koji su bili zatočeni u koncentracionim logorima u okolini Prijedora.

Begić je novinarima predstavio putujuću izložbu fotografija, na kojima su satovi s ruku žrtava i predmeti pronađeni u masovnim grobnicama.

– Jedan od najčešćih predmeta koje smo pronašli zajedno sa žrtvama masakra bili su ključevi. Svoje domove su, kada su na vrata došli pripadnici srpskih vojnih snaga, zaključali, misleći da će se jednog dana vratiti u njih –navodi Begić.

Karakteristika ubistava u Prijedoru i okolini je ta što su započela ubrzo nakon početka rata u Bosni i odvijala se daleko od pažnje medija i šire javnosti. Preokret se dogodio kada je novinar američkog Timesa pratio lokalnu prevoditeljicu i u logoru Trnopolje kod Prijedora snimio znamenitu fotografiju iscrpljenog i izgladnjelog Fikreta Alića.

U članku o dešavanjima na istoku Bosne prvi put je upotrijebio riječ genocid, što je pokrenulo niz političkih i humanitarnih aktivnosti.

Na području opštine Prijedor, jedinice JNA, srpske paravojne jedinice i pojedini mještani srpske nacionalnosti ubili su više od 3.000 civila nesrpske nacionalnosti, među kojima i 102 djece. Više od 30.000 ljudi je zatvoreno i zvjerski mučeno u ozloglašenim logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm.

Svjedočenja preživjelih nisu bila dovoljna da bi međunarodni sudovi u događanjima u Prijedoru, između maja i septembra 1992. godine, prepoznali genocid. To je otvorilo vrata odlučnim i neprekidnim pokušajima negiranja zločina i odbijanja svake odgovornosti za njih.

Prema riječima Begića, „sudska odluka je samo dio istine, poznajemo i naučnu istinu. U historiji je bilo mnogo zločina za koje niko nije odgovarao. Nema presude koja bi potvrdila zločine nad Fikretom Alićem, čovjekom iza žice, kako ga svijet poznaje s naslovnice Timesa, ali on i sve što je preživio – jeste činjenica.“

Novinari su posjetili najveću masovnu grobnicu u Tomašici. Poznato je da je otkrivena nakon što je progovorio jedan od onih koji su tamo dovozili tijela.

Begić, koji je vodio iskopavanja posmrtnih ostataka, rekao je da su „većinu grobnica pronašli zahvaljujući onima koje je previše pekla savjest i zato su odlučili progovoriti. Protiv jedne stvari se ne možete boriti – protiv vlastite savjesti, jer ona vas, prije ili kasnije, počne nagrizati.“

Na području Prijedora djelovala su tri koncentraciona logora. Fikret Alić je novinarima opisao patnju koju je preživio u Trnopolju. Od sigurne smrti, kamo su odvodili sve muškarce, spasio ga je ženski kostim.

– Uspio sam pobjeći iz logora, za kojeg vlasti entiteta RS danas kažu  "organizirani smještaj". Tako barem piše u računu koji sam dobio prije nekoliko godina, u kojem su mi zaračunali dug prema državi jer taj, takozvani, smještaj nisam platio. Uz pomoć advokata sam se žalio i čekam konačnu odluku kaže Begić.

Ocijenio je to kao "cinizam bez presedana koji je samo jedan u nizu postupaka kojima se vlasti i dalje obračunavaju s bošnjačkim stanovništvom u Prijedoru i sistematski stvaraju novu istinu o zločinima".

Bez snažnih i nezavisnih državnih sistema, Bosna će biti osuđena na stagnaciju i zarobljenost u konfliktima.

O politički zaostrenim prilikama u entitetu RS s novinarima su razgovarali i predstavnici Islamske zajednice u Tuzlanskom kantonu te predavači s tamošnjeg univerziteta. Razgovoru su prisustvovale i predstavnice regionalne Radio-televizije, a otvorena su brojna pitanja koja već decenijama određuju svakodnevnicu, a ponajviše budućnost cijele zemlje. Ta budućnost, kako su sagovornici istaknuli, više nego od odnosa međunarodne zajednice zavisi od toga hoće li Bosna na unutrašnjopolitičkom planu biti sposobna za saradnju i međusobno poštovanje između dva entiteta.

Pravni stručnjak dr. Vedad Gurda, koji će najesen preuzeti dužnost dekana na Pravnom fakultetu u Tuzli, označio je Dejtonski sporazum, koji je okončao rat u BiH, kao pozitivan potez međunarodne zajednice. No, po njegovom mišljenju, ona svoj posao u Bosni nije završila.

– Bosna je zatočenik pravila koja su dio Dejtonskog sporazuma, a ta pravila su pisana u vremenu kada je država bila u ratu. Sada nam trebaju pravila za funkcionisanje u miru. Potrebna nam je podrška kako bismo našu državu u potpunosti vratili na put uređenosti, stabilnosti i funkcionalnosti –navodi dr. Gurda.

Na sistematsko stvaranje okolnosti koje u RS-u jačaju utisak da je taj dio BiH više produžetak neke druge države nego sastavni dio matične, upozorili su i dr. Mensur Husić, profesor na Filozofskom fakultetu, i Maida Mustabašić, urednica televizijskog programa na Tuzlanskoj radio-televiziji.

Husić je upozorio na stanje u obrazovnom sistemu, iz kojeg „nestaju sadržaji koji ističu činjenicu da u RS-u žive i Bošnjaci.

– Kada pogledamo udžbenike historije u osnovnim i srednjim školama, vidimo da je rat u Bosni prikazan izrazito jednostrano – možete zamisliti kako. Kada govorimo o nastavi maternjeg jezika, broj sati za srpski i bosanski jezik se značajno razlikuje – možete pretpostaviti u korist kojeg. Sve to stvara okolnosti slične onima s početka 90-ih godina, kada politički lideri Srba više nisu skrivali plan stvaranja etnički čistog područja koje bi moglo postati i dio Srbije – upozorio je.

Tuzlanski muftija dr. Vahid Fazlović, koji je novinare primio u sjedištu svog ureda, istakao je potrebu za snažnim i funkcionalnim državnim aparatom.

– Bosna će bez snažnog i autonomnog pravosuđa teško izaći iz kandži korupcije, nekažnjavanja krivičnih djela i osjećaja dvostrukih aršina. Kada govorimo o zajednici muslimana, govorimo o strpljivim ljudima koji, bez obzira na zločine u ratu, vjeruju u suživot s ljudima druge nacionalnosti i vjere. Prije rata Tuzla je možda bila najizraženije multikulturalni grad u cijeloj Bosni i naša vjera u taj ideal nije prestala – ističe muftija Fazlović.

Dodao je da je potreban institucionalni okvir koji sprječava zloupotrebe sistema, kao i podrška šire zajednice, te izrazio zahvalnost Sloveniji koja prijateljski odnos prema Bosni pokazuje na političkom i simboličkom nivou.

– To se pokazalo i u slučaju naše velike boli – genocida u Srebrenici, koji predstavlja vrhunac patnje našeg naroda – zaključio je.

Posjeta slovenskih novinara Srebrenici poklopila se s dolaskom ljubljanskog muftije mr. Nevzeta Porića, koji jednom godišnje predvodi džuma-namaz na mezarju u Memorijalnom centru u Potočarima. I on je, u svom obraćanju vjernicima, istakao ulogu Slovenije u očuvanju sjećanja na Srebrenicu i sve druge zločine počinjene tokom rata u Bosni.

– Za Sloveniju nema dileme o tome šta se dogodilo u Srebrenici. To je pokazala tokom rata u BiH početkom 90-ih godina, a to pokazuje i danas – naveo je Porić.

Istakao je obim ovogodišnjeg programa sjećanja povodom 30. godišnjice genocida u Srebrenici i poručio ljudima čiji su najmiliji ukopani u Potočarima da „u zemlji pod Triglavom na njih nismo i nećemo zaboraviti".

Dosljedno očuvanje istine o genocidu je, prema njegovim riječima, zajednička odgovornost, a objektivno izvještavanje medija (ne samo slovenskih) predstavlja izuzetno važan doprinos njegovanju kulture sjećanja.

“Prije rata smo živjeli kao i u svim drugim gradovima Jugoslavije. Danas životarimo.“

Šira javnost, pa i u Sloveniji, Srebrenicu poznaje zbog genocida. Manje poznata činjenica, na koju su u razgovoru s našim novinarima ukazali brojni sagovornici, jeste da je ovaj grad prije raspada Jugoslavije bio snažno privredno središte krajnjeg istoka BiH, čiju je okosnicu činila nekadašnja tvornica akumulatora, a bio je razvijen i turizam. U općini Srebrenica je prije rata živjelo više od 30.000 ljudi, danas ih je oko 3.000, od toga samo 1.000 u samom gradu Srebrenica. Brojni mještani su novinarima govorili isto: „Nekada je ovaj grad bio pun života. Danas ovdje životarimo.“

O tome svjedoči i dokumentarni film Pisma iz Srebrenice, koji su slovenski novinari pogledali još prije srebreničke premijere planirane za kraj maja. Film, koji je režirala novinarka Lamija Grebo, saradnica mreže BIRN, donosi priču o muzičaru Samiru Mehiću i njegovoj rok-grupi, koja je zbog rata utihnula u proljeće 1992. godine. Tada su neki članovi benda napustili Srebrenicu, dok je frontmen Samir ostao. Prijateljima je slao pisma u kojima je opisivao život u gradu koji je tokom rata zauvijek ostao zamrznut u vremenu. Posljednje pismo napisao je u ljeto 1995. godine, malo prije nego što ga je na mukotrpnom putu iz opkoljene Srebrenice prema oslobođenoj Tuzli zadesila smrt. Potresna filmska priča govori o Srebrenici kakvu se svi sjećaju, kako je u razgovoru istakla i sama Grebo.

– To je bio grad u kojem smo imali sve ono što su imali i drugi veći gradovi u Jugoslaviji – snažnu muzičku i urbanu scenu. Sanjali smo iste snove kao i mladi drugdje – pojasnila je.

Svojim filmom autorica je željela brojkama, koje govore o posljedicama genocida, dodati imena i lica.

– Željela sam da shvatimo da je genocidom ubijen jedan grad – zaključila je Grebo.

Srebrenica je danas mjesto s malo prilika za posao i još manje razloga za ostanak. Zato je naše novinare, kada su se susreli s mladima rođenima nakon genocida, najviše zanimalo jedno: da li su oni ta generacija koja će znati vratiti život Srebrenici.

– Srebrenicu volimo jer je to naš dom, ali ovdje nećemo ostati. Nema posla i nema prilika kao što ih imaju naši vršnjaci u drugim dijelovima Bosne – istakli su mladi sagovornici.

Odlazak obrazovanih mladih vide kao problem cijelog regiona, koji u razvoju zaostaje za najrazvijenijim državama Evropske unije. Problem vide i u sve manje suzdržanim pokušajima vodećih ljudi u općini Srebrenica, koji mladima iz bošnjačkih porodica zatvaraju i ono malo preostalih prilika za zasnivanje porodice i planiranje sigurne budućnosti. Jedan od najvažnijih poslodavaca mladih je upravo Memorijalni centar Srebrenica, ali ni on, zbog ovisnosti o sredstvima koja uspijeva dobiti iz inostranstva, ne može pružiti prilike svima koji bi uz stalno zaposlenje

možda i ostali u svom rodnom kraju.

Bol majki je tiha, ali nadjačava sve – i laži

Posljednjeg dana posjete Bosni i Hercegovini slovenski novinari su se u Srebrenici najprije susreli s predstavnicama udruženja majki, koje su nakon rata uspjele upozoriti svijet na žrtve genocida i drugih zločina. Brojnim akcijama prenijele su priče majki koje su ostale bez djece, muževa, braće i očeva svim najvećim međunarodnim organizacijama i postale prepoznatljive kao autentične svjedokinje zločina i moralni autoriteti.

Njihova iskustva u istraživanju i dokazivanju zločina danas su dragocjena podrška srodnim udruženjima majki iz zemalja u kojima bjesne ratovi. Kako je na susretu s novinarima kazala Munira Subašić, predsjednica Pokreta Majke enklava Srebrenica i Žepa, nedavno su ih posjetile predstavnice jednog ženskog udruženja iz Ukrajine.

– Postajemo glas svih majki svijeta koje u ratovima gube djecu i muževe. Naš glas nije najglasniji, ali je jači od svih laži – poručile su hrabre Srebreničanke.

Majke iz Srebrenice savjetovale su Ukrajinkama: „Kad oružje utihne, doći će vrijeme za vaš rad. Do tada prikupljajte dokaze, evidentirajte zločine, snimajte svjedočenja i, prije svega, ujedinite sve majke – bez obzira na to odakle dolazite i kakva su vaša iskustva. Dok god djelujete jedinstveno, vaše šanse da postignete pravdu su velike.“

Nakon genocida u Srebrenici ostalo je 5.500 siročadi. Neka djeca nemaju nijednu fotografiju svojih očeva. Sva djeca, odgajana s ljubavlju, odrasla u uspješne i obrazovane ljude, najbolji su odgovor na mržnju koju su preživjeli.

Slovenski novinari su svoju posjetu BiH zaključili obilaskom izložbi u Memorijalnom centru Srebrenica, gdje su ih dočekali Amra Begić Fazlić, zamjenica direktora Memorijalnog centra, i kustos Azir Osmanović. Predstavili su planove povodom godišnjice genocida, među kojima se izdvaja otvaranje novog izložbenog paviljona, čiji će dio biti i interaktivna mreža masovnih grobnica, nazvana "Geografija genocida". Riječ je o prvoj takvoj izložbi na svjetskom nivou, što je, prema riječima zamjenice direktora, ponajviše rezultat činjenice da je genocid u Srebrenici najdetaljnije istražen, evidentiran i dokumentovan masovni zločin na svijetu.

Izložba će posjetiocima omogućiti uvid u mapu primarnih i sekundarnih grobnica žrtava genocida te prikazati razmjere rasutosti posmrtnih ostataka identificiranih žrtava. Jedna od posebnosti srebreničkog genocida je da su počinioci posmrtne ostatke žrtava zakopavali na širokom području u više država. Zato je njihovo otkrivanje bilo izuzetno složeno, teško i dugotrajno. Nerijetko su ostaci iste žrtve pronađeni na desetak različitih lokacija. Izložba u Memorijalnom centru, koja će za posjetioce biti otvorena 11. jula ove godine, popunit će prazninu u predstavljanju opsežnog skupa podataka o tome kako su posmrtni ostaci muškaraca ubijenih u genocidu vraćeni u mjesta gdje su živjeli.

Pored ove izložbe, u Memorijalnom centru planiraju i niz drugih aktivnosti – od likovne kolonije, preko ljetne međunarodne škole za studente, filmskih projekcija, do manjih putujućih izložbi koje će gostovati u susjednim zemljama.

– Naša misija bit će u potpunosti ispunjena kada pronađemo posmrtne ostatke posljednje nestale osobe. Kada obavimo ukop i svim nestalima postavimo spomen-obilježje, kako bi njihovi bližnji znali gdje su našli vječni mir – poručili su iz Memorijalnog centra.

To je bila poruka koju novinari nisu čuli samo u Srebrenici, već i svuda drugdje.

Dr. Mujo Begić, koji je tokom rata izgubio 15 članova svoje uže porodice, opisao je misiju svih koji se bave istraživanjem ratnih zločina i potragom za posmrtnim ostacima nestalih kao neprocjenjivu. Rekao je da se na području cijele BiH još uvijek traga za oko 7.500 ljudi.

– Pronašli smo oko 85 posto svih nestalih, što nas svrstava na prvo mjesto po uspješnosti, ali dok ne pronađemo sve – to ostaje naš neuspjeh – kaže Begić.

I time je sažeo najveću bol porodica nestalih, koje ni 30 godina nakon kraja rata još uvijek nisu dobile priliku da sahrane posmrtne ostatke svojih najmilijih.

(Preporod.info)