Od petka do petka: Alija Džekić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 2. do 8. maja 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše Alija Džekić, član Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i aktivista Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike.

Petak, 2. maja 2025.

Petak…najljepši dan.

Danas radim od kuće, ali mi dan nije ništa manje ispunjen sastancima i radom na raznim projektima. Pokušavam da uradim što više, pa da mogu rahat poraniti na džumu. Džuma u dijaspori nije samo vjerska dužnost, a džamija nije samo institucija. To nam je centar sedmice i glavno mjesto bez obzira koliko smo zauzeti.

Naša džamija u St. Louisu je i danas bila puna. Džematlije se parkiraju i po nekoliko blokova dalje, zikre i skupljaju sevape svakim laganim korakom. Nakon džume, ispred džamije uvijek ista slika – smijeh, pozdravi i neizbježni razgovori o politici u Bosni i u Americi, ko kada ide na odmor u dragu nam domovinu. A onda polahko razlaz, opet zikr i traženje Allahove blagodati. Baš kao u ajetu.

Već godinama poslije džume prvo navratim do majke, pa tek onda kući na ručak i nastavak rada. Stan joj je u finom naselju, nekoliko minuta udaljenom od mene. Majka svaki petak kaže da joj uljepšam dan, a ne zna koliko ona meni uljepša cijelu sedmicu. Uglavnom, prije priče pregledam pristiglu poštu pa idemo dalje nekim njenim rasporedom. Pored detalja iz razgovora s komšinicama i doktorima, obavezan dio je informacija dokle je došla s turskim serijama. Saznajem da se Turgut vratio. Ne znam ni ko je, ni gdje je bio, ali majka vedra lica reče da se vratio, pa i meni bi drago. Često razmišljam o čemu ću ja pričati u 80-im godinama, ako me Gospodar poživi.

Završavam poslove, pa s hanumom razrađujem planove za vikend. Ako ne isplaniramo, vrijeme nam se “otme”. Kako god isplaniramo, ispostavi se da nam fali bar još jedan dan u vikendu. Puno za uraditi, a vremena malo. Kćerka je u srednjoj školi. Pitam je šta ima u školi. Kaže da nema ništa. Komentarišem da ni kod mene nikad nije bilo ništa. Tu smo bar isti…

Subota, 3. maja 2025.

Subota u dijaspori nije dan odmora – to je dan logistike, obaveza, ali i neke posebne odgovornosti. Kahva rano ujutro, doručak nabrzinu, pa dalje. Kišno jutro, pa planove promijenismo nabrzinu kako bismo ranije obavili šta možemo. U velikim gradovima ni vikend ne zna da je vikend. Tržni centri rade, autoputevi puni kao da je radni dan. I mi u tom ritmu – s jednog kraja grada na drugi, s jedne obaveze na drugu.

Nekako smoren, jedva čekam dolazak kući. Hanuma i kćerka otvaraju laptop, gledaju i naručuju stvari od kojih kćerci oči cakle. "Trebat će mi za Bosnu", kaže. Meni drago, skoro dva mjeseca do puta, a ona se kao i svake godine sprema i očekuje odlazak. Dobro je da je tako.

Moj džemat St. Louis Islamic Center – džemat "Nur" već 15 godina, svake prve subote u mjesecu, organizuje džematsku večeru koju često iskoristimo za neki lijep razlog. Nekad su to akike, nekad vjenčanja, odluka djevojke da se pokrije, a ove subote je to hadž. Elhamdulillah, neki ove godine putuju, a molim Allaha, dž. š., da otvori puteve onima koji još čekaju pravi trenutak. Iz dva lokalna džemata, koja su u sastavu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, na hadž ove godine idu 22 osobe. Veliki je to broj od šezdesetak koji idu iz našeg Muftijstva Sjeverne Amerike. Nakon akšama, imam drži kratko predavanje o hadžu, a potom se prelazi u suteren na večeru, a tu, naravno, idu drugi krugovi razgovora i svaki sto ima svoje teme.

Da je našim hadžijama hadž mebrur. Dovit ćemo za njih, a nadamo se da će i oni za nas.

Nedjelja, 4. maja 2025.

Nedjelja ujutro uvijek ima posebnu tišinu. Možda jer znamo da nas već sutra čeka brz ritam radne sedmice. Uz kahvu koristim vrijeme da pročitam Preporod. Listam broj koji prije desetak dana donesoh iz Bosne, a onda na aplikaciji otvaram novi broj. Tehnologija ima svoje prednosti, ali papir… papir još uvijek nosi neku toplinu koju ekran ne zna prenijeti. Čitam pažljivo – o vjeri, o kulturi, o našim ljudima razasutim po svijetu – i svaki članak kao da me zove da se prisjetim odakle dolazim i gdje idem. U ovim redovima, bez obzira na vremenske zone, nalazim mir i pripadnost.

Kao i svake nedjelje, kćerka je otišla da pomogne u mektebu. U naša dva lokalna džemata upisano je preko 750 djece. Haman kao i u pravoj školi. Skoro su sva rođena u Americi, ali ih učimo da razumiju srcem i da znaju ko su, šta su i odakle su. Kad ih sretenete u Bosni, njihovo “dobro jutro” ponekad vam zvuči kao “good morning”, ali ne treba im zamjeriti. Mi u dijaspori pokušavamo održati vezu s domovinom i ponekad izgleda kao da pokušavamo zalijevati drvo čije su korijenje već presjekli. Ipak, ne odustajemo. Dok god naše džamije budu pune djeca koja znaju svoju vjeru, svoje porijeklo i zašto se Bosna mora voljeti – ima nade.

Majka dolazi na ručak. Donosi hurmašice jer zna da ih svi volimo, baš kao i njene baklave. Sjedamo za sto i nasmijani pričamo o svemu i o ničemu. Ima u tim zajedničkim ručkovima nešto što nije za internet. Nije ni za priču. To je za srce. To je ona tišina između zalogaja kad svi znaju da su tu gdje treba da budu. Svaka riječ, svaka šala, ulazi polako i tiho – kao dova koja ne traži ništa, osim prisutnosti i zahvalnosti.

Ponedjeljak, 5. maja 2025.

Početak radne sedmice. Rano sam za kompjuterom – sastanci se redaju kao na traci, izvještaji čekaju, rokovi kratki. Sve je naštimano u minut, produktivnost se mjeri kao pritisak – visoko i neprekidno. Svaki poziv nosi hitnost, svaka poruka nosi svoj problem, najvažniji na svijetu onome ko ga šalje. A u meni tinja neki tihi nemir koji ne prestaje.

Na pauzi, kao po navici, otvaram portal iz Bosne. Ništa novo, a sve prepoznatljivo: političke trzavice, blokade, ista lica, iste riječi. Kao da vijesti iz prošle godine samo presvlače naslov. Razočaranje više nije izuzetak, nego svakodnevica. Nada, ako je ima, sve više liči na luksuz.

U Americi smo pronašli sigurnost – u bankama, na poslu, u sistemu. Ali ne i u srcu. Jer, ko Bosnu nosi u grudima, taj zna da mir nije stvar računa, već osjećaja. I zato stalno pokušavamo da balansiramo između svijeta koji od nas traži efikasnost i duše koja traži smisao. Nije lahko.

Dan je proletio kao voz kroz malu stanicu – sve si obavio, a ništa nisi dotakao dušom. Poslije posla odlazim u džamiju. Ne tražim ništa, ne izgovaram puno – samo hoću tišinu. I dobijem je. Nervoza se polahko sklanja, a mjesto zauzima smirenost. U safovima pored mene – ljudi iz Cerske, Prijedora, Tuzle, Sarajeva. U Americi smo svi postali jedno: bez entiteta, bez kantona, bez stranaka. Samo muslimani. Samo Bošnjaci. Samo braća. I možda je to naša najtiša, ali i najvažnija pobjeda – da smo daleko od kuće pronašli ono što smo kod kuće izgubili. Suštinu. Bez podjela, bez nadmenosti, bez titula. Samo mi i naš Gospodar.

Utorak, 6. maja 2025.

Puno posla od ranog jutra. Ne stignem ni kahvu popiti kako treba, a već me čeka tridesetak mejlova, nekoliko poruka i lista zadataka koja se sama ne skraćuje. Opet sve nešto hitno, sve nešto važno. Čini mi se da svi očekuju da im ja budem rješenje. Pokušavam zadržati fokus, ali čovjeku nekad i najproduktivniji dani prođu kao da ih nije ni doživio. Gdje si bio? Nigdje. Šta si radio? Ništa.

Hanuma se vraća iz jutarnje šetnje i kaže: “Stvarno je lijep dan”. U toj jednoj rečenici kao da stane cijela mudrost prirode – jednostavno, tiho, a snažno. I meni tada na tren sve stane, pa se iznova pokrene, kao poslije nekog reseta.

Kroz svu frku i napetost posla držim se misli da navečer idem na bejzbol utakmicu s kćerkom. To mi je dovoljno da izdržim dan. Jer nijedna obaveza nije važnija od onog vremena koje provedemo s djecom. U takvim trenucima sve ima smisla. Nema boljeg podsjetnika na to zašto sve ovo radimo – posao, trku, umor. A taj, već tradicionalni, selfi s utakmice nema cijenu.

Na kraju dana znaš da je vrijedilo. Znaš da se živi zbog ovih sitnih, tihih radosti. Kad sunce još malo grije i kad znaš da, bez obzira na sve, nisi sam – jer imaš s kim podijeliti i dan i noć, i tišinu i smijeh. Elhamdulillah!

Srijeda, 7. maja 2025.

Dan džamija. Taj dan u dijaspori nosi posebnu težinu. Mnogi od nas dolaze iz gradova gdje su džamije srušene, gdje su munare padale, a ezani utihnuli pod granatama. Zato danas, kad stanem ispred naše džamije u St. Louisu, ne osjećam samo zahvalnost – već i odgovornost.

U dijaspori džamije nikada nisu bile samo mjesto za namaz. One su više od zidova i krova – one su srce zajednice, njena kičma. U njima djeca uče harfove, a stariji – poput mene – uče sabur. Tu se dolazi po selam, po razgovor, po osjećaj pripadnosti. Po komadić domovine.

Ovih dana vrtim poruke iz grupe našeg Građevinskog odbora – kreće nova faza proširenja vakufa. Ako Bog da, radovi uskoro počinju. Bez pompe, bez buke. Samo volja, dova i nijet da ostavimo nešto iza sebe. Jer u dijaspori, svaki kamen koji prislonimo uz džamijske temelje kao da liječi rane koje nismo uspjeli zaliječiti tamo gdje su nastale.

Divim se toj tihoj snazi ljudi koji sve to rade za opće dobro – bez naslova, bez aplauza, bez interesa. Samo s dovom da bude hajr. Samo sa srcima koja kucaju za zajednicu.

Danas, više nego ikad, osjećam blagodat što na deset minuta vožnje od kuće (što je u dijaspori veoma blizu) imam mjesto gdje duša zna da pripada.

Allahu, čuvaj naše džamije – u dijaspori, domovini i gdje god da ih ima. Učini ih svjetionicima znanja, sabura i zajedništva. Sačuvaj ummet Muhammeda, a. s., u slozi, vjeri i nadi. Amin!

Četvrtak, 8. maja 2025.

Privatni život Bošnjaka u dijaspori, naročito onih u Sjedinjenim Američkim Državama, često zna biti razvučen, raspršen, ponekad tih i pomalo usamljen. Ali prijateljstva koja ovdje nastanu znaju biti snažna kao da smo odrasli u istoj mahali. Možda nismo iz istog grada, možda ni iz iste regije u Bosni i Hercegovini, a ni ovdje ne živimo uvijek blizu, ali ono što nas je spojilo nadilazi geografiju. Jedna duša prepozna drugu i bez mnogo riječi znamo gdje pripadamo.

Imam prijatelja s kojim se već desetak godina sastajem nekoliko puta mjesečno na ručku. Nema tu ničeg spektakularnog, ali taj termin je kao mali predah u sedmičnom haosu. U tom satu sve drugo stane. Dijelimo savjete, razgovaramo o poslu, vjeri, porodici, Bosni, džematu. Učimo jedan od drugog.

S drugim prijateljima sam vezan skoro pa bratski. Čujemo i vidimo se često, da se upitamo, podijelimo lijepu riječ, da se nasmijemo onako iskreno, iz srca. Nismo odrasli zajedno, ali danas bismo jedan za drugog puno toga prešli. To su ona prijateljstva koja ne traže objašnjenje – jednostavno se dese i traju.

U ovom našem posebnom mikrosvijetu dijasporskog bratstva zajedno gradimo mostove koji premošćuju razdaljine između St. Louisa, Phoenixa, Seattlea, Atlante i Prijedora, Tešnja, Zvornika, Zenice... I u tom našem krugu, granice postaju nebitne. Ostaju samo ljudi i veze koje se ne mjere kilometrima, nego srcem.

A veze nastale radi Allaha ne kidaju se.

(Preporod.info)