Majke bez djece, grad bez pravde: Dan žalosti u znak sjećanja na ubijenu djecu u Sarajevu

Na Spomen-obilježju ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva danas su se okupili roditelji, građani, predstavnici vlasti i najmlađi sugrađani kako bi obilježili Dan sjećanja na 1.601 dijete ubijeno tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine. Opsada Sarajeva, koja je trajala 1.425 dana, odnijela je hiljade života, ali rane koje su ostale nakon smrti najmlađih nikada ne zacjeljuju.

Ovaj datum od 2019. godine proglašen je Danom žalosti u Kantonu Sarajevo. Tog dana se sve javne manifestacije zabavnog karaktera otkazuju, u znak poštovanja prema ubijenoj djeci.

Među onima koji su danas došli da polože cvijeće i podijele svoju tugu bila je i Bahra Hodžić, majka Adnana čiji je život prekinut snajperskim hicem kada je imao samo 14 godina. Njene riječi su ispunjene tugom koja ne prolazi s vremenom.

– Imao je samo 14 godina. Ubijen je snajperom. Ciljano je ubijen. A moj suprug je ubijen granatom. Šta da kažem… Ja, kao majka, nosim tugu i bol. Sve je teže i teže. Starim, nemam više snage ni moći. Kad zatvorim oči, njegova mi slika dođe. Kaže: ‘Mama, nemoj brinuti, čuvaj mi se.’ Meni je žao sve djece. Ona su samo ubijena jer su živjela u Sarajevu. A da nije bilo djece i majki, ne bi bilo ni Sarajeva – tužno je kazala Bahra.

Ubijena djeca postala su simbol otpora, ali i neizbrisive boli koju roditelji i dalje nose. Slična osjećanja podijelila je i Iza Sefer, koja je, iako nije iz Sarajeva niti je izgubila nekog bliskog, osjetila duboku ljudsku potrebu da prisustvuje obilježavanju.

– Toliko djece je ubijeno, a građani nisu izašli da pruže podršku. Ja sam tužna, nikog nisam izgubila, ali mi je duša slomljena. Ovo je drugi put da dođem ovdje, iako nisam odavde. Ovo je nešto najstrašnije. Kad čovjek vidi Gazu, šta se sve dešava, pa pomisli šta je ovdje bilo – istakla je Iza.

Alija Hodžić, zamjenik predsjednika Udruženja roditelja ubijene djece, izgubio je jedinu kćerku, Jasminu, koja je imala 18 godina kada je ubijena. Njegova priča je priča o očaju, ali i o snazi da se istina ne zaboravi.

– Kako koja godina ide, sve je teže i teže. Ja nemam više potomaka. Imao sam samo Jasminu, kćerku, i zločinci su je ubili. Ubijena je samo ona, između 50 i nešto djece. Niko nije ranjen, niko ništa – samo ona izrešetana. Neka nije niko stradao, to mi je drago, ali sudbina je htjela da ostanemo mi da pričamo priče o našem lijepom narodu u BiH. I da mu poručimo: dragi narode, draga braćo i sestre, nemojte poželjeti rat nikome. Nikome dobro nije donio. To su samo sulude glave koje žele preko naroda nešto ostvariti. Nije samo moja priča tužna, i ostale su, ali opet oni imaju nekoga. Mi nemamo nikoga – kazao je Alija.

Za njega, kao i za mnoge druge, borba nije završena. Iako je rat odavno završen, svakodnevno vode tihu bitku sa sjećanjima i nepravdom.

Na političku i pravosudnu nepravdu posebno je ukazao Ramo Isak, federalni ministar unutrašnjih poslova.

– Peti maj za nas predstavlja sjećanje. To jeste, da se sjećamo šta se desilo našoj djeci i našem Sarajevu, šta se desilo cijeloj BiH. Da na neki način podučimo da se to ne desi. Što se tiče pravosuđa – sramota. Što se tiče politike – sramota. Mi danas, u modernoj Bosni, imamo istih i sličnih problema. Evo, vidite šta pravosuđe radi za određene političare. To znači da pred sudovima nismo svi isti. Oni koji su ubijali i političari koji nam ništa ne žele – slobodno hodaju. Država treba da se obračuna sa svima onima koji je sramote. Svi koji ne žele živjeti ovdje i ne vole ovu zemlju – neka idu tamo gdje im je lijepo. Žalosno je to da do danas niko nije procesuiran. Vlast se nije uhvatila u koštac s ovim problemima – istakao je ministar unutrašnjih poslova Ramo Isak.

Razočaranje u institucije pravde dijele i predstavnici civilnih žrtava rata, koji već godinama pokušavaju skrenuti pažnju na izostanak optužnica za zločine nad civilima u Sarajevu.

Sanida Karović, predsjednica Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, upozorava da institucionalna šutnja traje decenijama i da odgovorni još nisu procesuirani.

– Ono što nas najviše boli jeste što za zločine počinjene u Sarajevu, za 1.425 dana opsade, nemamo podignutu nijednu optužnicu. Nas, koji smo proveli rat i agresiju u Sarajevu, boli činjenica da Tužilaštvo ništa ne čini. Bit ću skromna ako kažem da se iz presuda Haškog tribunala, po kojima su Karadžić, Mladić i Milošević osuđeni po komandnoj odgovornosti, može procesuirati 100 imena i prezimena za ubijanje civila. Danas živimo u periodu laži. Ali, koliko god neko pričao laži, mi smo dužni da govorimo istinu i vršimo pritisak na Tužilaštvo i sve one koji trebaju da zadovolje pravdu. Mi se nećemo umoriti da pričamo istinu. Jer istina i pravda nemaju alternative – poručila je.

Dan sjećanja nije samo dan tuge već i poziv. Poziv da se prepozna odgovornost, obnovi sjećanje i nada da će pravda, ma koliko kasnila, ipak doći. Za 1.601 dijete i njihove porodice, to je najmanje što društvo može da im ponudi.

(Ilma Šabanović\Preporod.info)