Od petka do petka: Almasa Salihović

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 25. aprila do 1. maja 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše Almasa Salihović, glasnogovornica Memorijalnog centra Srebrenica.

Petak, 25. aprila 2025.

Danas sam provela dan na Univerzitetu u Sarajevu, gdje pohađam master studij Ljudska prava i demokratija u Centru za interdisciplinarne studije prof. dr. Zdravko Grebo. Predavanja su držali profesori iz Bolonje o temi "UN System of Human Rights Protection". Sve je na engleskom jeziku, u okviru ERMA programa koji zajednički realizuju Univerzitet u Sarajevu i Univerzitet u Bolonji.

Učionica je "šarena" – studenti dolaze iz Srbije, Italije, Albanije, Azerbejdžana, Velike Britanije, Rumunije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Predavanja su skoro svakodnevna, od 9 do 13 sati. Iako sam fizički ovdje, mislima sam često u Srebrenici. Nedostaje mi svakodnevni ritam rada u Memorijalnom centru, kolege, osjećaj da sam direktno uključena. Na pauzama između predavanja redovno pratim službeni e-mail i poruke na telefonu – teško je isključiti se. Nakon završetka nastave, ostajem duže s koordinatoricom; razgovaramo o potencijalnoj temi master teze. Još uvijek tražim fokus, ali znam da želim pisati o ženama – o njihovoj borbi nakon genocida, pamćenju, tranzicijskoj pravdi... Misli mi bježe na više strana i teško ih je usmjeriti na jedno.

Dan je lijep, s povremenim vjetrom; oblaci nagovještavaju kišu. Po izlasku iz tramvaja, pješačim do nekoliko knjižara. "Buybook" je ona vrsta knjižare gdje, mahom, ostatajete duže nego što planirate. Kupujem dvije knjige – Meša Selimović će biti poklon, a naslov na engleskom, "Atomic Habits", za mene. Knjiga nikad nije previše, ali u posljednje vrijeme sve manje vremena ostaje za čitanje. Iskorištavam petak popodne za bosansku kafu u malom cafeu iznad Sebilja. Grad je pun, kiša polako počinje padati, a ja čitam prve stranice tek kupljene knjige.

Postoje ti rijetki momenti kada uspijete da se isključite i izgubite u čitanju, dok je oko vas vreva glavnog grada, galama, pljusak. Upravo takav trenutak bio je ovog petka, 25. dana mjeseca aprila. Kasno popodne provodim na Alipašinom Polju, kod rodice. Uz kasnu kafu razgovaramo o svemu pomalo – osjeti se olakšanje kada se sve izgovori. Večer završavam prevodeći nekoliko tekstova s bosanskog na engleski – korisno, a i drži mi misli zauzetima.

Subota, 26. aprila 2025.

Još uvijek sam u Sarajevu. Danas prisustvujem završnoj sesiji edukacije Londonske škole za PR, zajedno s nekoliko kolegica iz Memorijalnog centra. Zvuči važno – i zaista jeste. Četvrta je i posljednja subota u ovom ciklusu, cjelodnevna, od 9 do 17 sati. Danas govorimo o umjetnoj inteligenciji – njenom uticaju na našu budućnost, svakodnevni život i načinima na koje je možemo (ili moramo) koristiti za dobrobit zajednice. Zanimljivo je i informativno, iako i dalje ostajem oprezna; vjerujem da o AI tek treba učiti ozbiljno, ali jasno je da je ne možemo ignorisati.

Na edukaciji nas je manje od deset – mala, prijatna grupa ljudi. Volim upoznavati ljude, slušati različite stavove, mijenjati perspektive. Predavač iz Londona donosi strukturu i znanje, a u popodnevnim satima predavanje vodi Jasminko Halilović, osnivač Muzeja ratnog djetinjstva. Znamo se godinama – imala sam priliku raditi s Muzejom, makar i kroz online radionice, i ostala sam zahvalna na tom iskustvu. Njegovo predavanje nije samo pregled rada Muzeja, već razgovor o dobrim praksama, javnoj komunikaciji, kriznom izvještavanju i odnosima s medijima – sve ono što mi je, u kontekstu rada u Memorijalnom centru, izuzetno važno.

Dan završavamo razgovorom i pozdravom, a ja krećem put Srebrenika. Ne idem za Srebrenicu, iako mi nedostaje – ali večeras idem starim prijateljicama, onima koje su postale porodica tokom godina provedenih u ovom gradu nakon što smo preživjeli genocid. U Srebreniku smo pronašli privremeni mir, a iz toga su se izrodila prijateljstva za cijeli život. Javljam se majci telefonom, da ne brine. Stižem kasno, ali kafa je neizostavna. Razgovaramo, nadoknađujemo vrijeme. Kod mene mnogo novog, kod nje isto. Dan je, jednostavno, prekratak za sve što dvije žene imaju da ispričaju jedna drugoj.

Nedjelja, 27. aprila 2025.

Nedjelja u Srebreniku. Dan počinje uz jutarnju kafu i razgovor, onako lagano kako nedjelja i zaslužuje. Ipak, ubrzo mi misli okupiraju pročitane vijesti – isti političari, iste izjave, iste podjele. Teško je više i nasmijati se. Trideset godina nakon rata, neki demoni se ponovo bude – ako su ikad i zaspali – i ponovo prijete da naruše ovaj krhki mir koji jedva držimo. Osjećam i ljutnju i tugu, pomiješano, kao talog što se ne da razbistriti. Nazovem majku da provjerim kako provodi dan i da kažem da ne dolazim danas u Srebrenicu. Kasnije odlazim do druge prijateljice. Njene djevojčice, od osam i tri godine, dočekuju me s osmijehom i raširenim rukama. Njihova igra postaje i moja, makar na kratko – pristanem na njihove svjetove i kao da se vratim sebi, nekad davno izgubljenoj. U tom smijehu i neopterećenosti, duša se ugrije. Zahvalna sam Uzvišenom na prijateljima i na prilici da budem dio života tih malenih bića.

Dan, koliko god nam se činio kratkim, uvijek ostavlja prostora za obaveze. Vraćam se službenim e-mailovima, odgovaram na upite, dogovaram online sastanke – kako ih danas svi zovemo, Zoom-ove. Sve češće nam pišu strani studenti, traže pomoć za istraživanja o Srebrenici. Hvala Uzvišenom za tu novu generaciju – one koji žele da znaju, da pamte, da govore.

Veče koristim za prevođenje. Nakupljeni materijali čekaju, a meni to dođe kao način da dan zatvorim korisno – i da misli ostanu zauzete.

Ponedjeljak, 28. aprila 2025.

Rano ujutro stižem u Sarajevo, pravo u Kampus Univerziteta. Predavanja počinju već od devet. Danas nam predaje profesor iz Austrije, a tema je teška, ali važna – ljudska prava, njihova kršenja, torture i prisilni nestanci. Učestvujemo u diskusijama, analiziramo konkretne slučajeve. Moja grupa dobija slučaj iz Kine – osuđeni silovatelj i ubica čeka izvršenje smrtne kazne, vješanjem. Pitanje glasi: Da li je to mučenje? Da li su mu, čak i u tom slučaju, povrijeđena osnovna ljudska prava? Uvijek se zapitam – može li se na ovakvo pitanje odgovoriti jednostavno? Srce i razum često kažu da je kazna opravdana. Ali ostane taj crv sumnje – da li, ipak, treba dati mogućnost za pokajanje, za promjenu? Da li mi imamo pravo poželjeti kraj, prije nego što poželimo iskupljenje? Ne znam. Možda još trebam učiti. U to sam sigurna.

Iz Memorijalnog centra stiže poruka – posjetio nas je ambasador Sjeverne Makedonije u oproštajnoj posjeti. Propušten poziv majke, odmah je zovem. Nakon predavanja, sjedimo na kafi – kolege i kolegice s mastera. Od ovih mladih ljudi, iz svih krajeva svijeta, za kratko vrijeme naučila sam mnogo. O ljudima, o različitim pogledima, ali i o sebi. Jedna kolegica me prati do Ilidže – šetnja, razgovor, obične teme, a opet važne. Obećavam joj da ću je odvesti u Srebrenicu i prije nego što na red dođe studijsko putovanje. Nadam se da ću biti dobar domaćin.

Utorak, 29. aprila 2025.

Dan ponovo počinje na Univerzitetu, uz nastavak predavanja već od devet sati. Profesor iz Austrije, izuzetno iskusan stručnjak, nastavlja govoriti o torturi i prisilnim nestancima. Njegovo životno iskustvo je impresivno – godinama je putovao po zemljama gdje su ljudska prava bila teško narušavana, izvještavao za Ujedinjene nacije, savjetovao kako ih zaštititi. Jedno vrijeme proveo je i u Bosni i Hercegovini, radeći s ICMP-jem na otkrivanju masovnih grobnica i identifikaciji nestalih.

Ne uključujem se danas u diskusiju. Tema je bolno poznata. Puštam druge da pitaju, da uče. Predavanje završava nešto ranije, jer u drugom dijelu dana dolazi predavač iz ICMP-a, iz Ureda u Sarajevu – Saša Kuloglija. Pozdravljamo se. Njegovo izlaganje je jasno, precizno, korisno. Govori o radu ICMP-a, o procesima identifikacije, ali i o predstojećoj 30. godišnjici genocida. Drago mi je da studenti sve to mogu čuti direktno, bez prečica i pojednostavljivanja. Mnogo je pitanja, što me raduje. Pri kraju predavanja, profesor spominje neiskustvo nizozemskih vojnika, dijalog i odgovornost. Tada se uključujem – govorim o veteranima koji se vraćaju, koji razgovaraju s majkama, s preživjelima. Gradimo mostove. Spominjem i da jedna grupa dolazi sutra u Potočare.

Nakon predavanja pozdravljam se sa Sašom. Profesor mi prilazi, zahvaljuje na komentaru i razgovaramo kratko o radu Memorijalnog centra. Osjetim zahvalnost što mogu predstavljati ono što radimo – i to pred ovakvom publikom. Dan završavam ručkom i dugim razgovorom s jednom od najmlađih kolegica s mastera.  U Sarajevu je toplo, nebo plavo s pokojim oblakom, povjetarac blag. Krećem za Srebrenicu. Na ulazu u grad zovem majku da javim da sam stigla. Najljepši kraj dana – njen glas.

Srijeda, 30. april 2025.

Jutro u Srebrenici. Krećem na posao u Memorijalni centar. Kao i često, prije nego se svako uputi svojim obavezama, kolegice i ja sjedimo zajedno u kuhinji uz kafu. Moja kancelarija je na petom spratu. Danas očekujem djevojku iz Nizozemske koja dolazi u pratnji veterana, a zajedno s njima dolaze i predstavnici nizozemskog parlamenta. Stiže i ona, razgovaramo o predstojećem sastanku s majkama. Sastanak počinje u 10.15 sati. Majke se predstavljaju, svaka nosi svoju priču, sjećanje, nadu. Znam ih sve, i volim ih, i poštujem. Divim se njihovoj snazi, ustrajnosti, spremnosti da i danas, trideset godina poslije, dođu i govore. Nije lako. Nije ni meni lako – koliko god njihovu priču znala napamet, teško mi je prevoditi. Veterani dijele informacije, članovi parlamenta se predstavljaju. Vrijeme prolazi brzo. Razmjenjuju se pitanja. I s jedne i s druge strane. Držanje majki – mirno, dostojanstveno, jasno – uvijek me iznova zadivi. One su nam istinska inspiracija za sve ono što radimo. Nakon što se aktivnosti s ovom posjetom privedu kraju, vraćam se obavezama. Puno je sitnih poslova koji uzmu mnogo vremena da se precizno i tačno završe. Dan završavam oko 16 sati. Odlazim do mezarja, gdje me čeka sestra. Zajedno krećemo majci na selo. Već nas čeka.

Četvrtak, 1. maja 2025.

Prvi maj. Novi mjesec. Novi dan. Dočekujem ga u rodnom selu, uz majku i stariju sestru – onako kako srce najviše voli. Svaki put kad mogu, dolazim ovdje. Ovdje je dom. Ovdje su temelji mog bića, mirisi djetinjstva. Sestra, zbog školskih obaveza, ne može dolaziti često, pa su neradni dani poput ovog dragocjena prilika da budemo zajedno, da nadoknadimo tišine i razgovore. Podrinjska sela u ovo doba godine izgledaju kao iz bajke. Danas je sunčan, blag, prozračan dan – dan za koji biste poželjeli da traje duže nego što smije. Dok mnogi praznik provode u odmoru, naš je dan bio ispunjen radom, ali radosnim. Trudimo se ispuniti majčine male želje.

Danas smo zajedno radile u bašti, pokušavajući montirati plastenik za njen rasad. Ruke zaprljane zemljom, a obrazi ozareni smijehom. Volim što je moja majka, unatoč svemu što je prošla, sačuvala vedrinu i onaj glasni smijeh. I danas, kad je poslijepodnevna kafa zamirisala u hladu dvorišta, a šumski vjetar huktao iz pravca gustih šuma, osjetila sam kako priroda liječi. Hvala Uzvišenom što smo opet ovdje – na svom, zajedno. I na tome što mi je darovao blagodat da još uvijek budem uz svoju majku. To je dar koji se ne mjeri vremenom, nego srcem.

Kasno poslijepodne ipak donosi jedan drugačiji razgovor – virtuelni susret sa studenticom iz Danske. Željela je razgovarati o misiji Memorijalnog centra, o svemu za šta se zalažemo. Blizu sat i po razmjene riječi, misli, emocija. Želi napisati tekst za danske novine – i drago mi je. Lijep je osjećaj znati da mogu doprinijeti, da svojim glasom i pričom mogu prenijeti istinu i dalje, sve do nekih dalekih ljudi i mjesta. Lijep je osjećaj biti glas sjećanja, dostojanstva i otpora.

(Preporod.info)